Hommage Gospodinu MP-u

Bit će ove sezone i većih koncertnih događaja i najvećih svjetskih zvijezda – poput Richarda Bone, koji 24. studenog stiže na JazzHR, ili Ala Di Meole, koji 21. istog mjeseca gostuje na 31. Jazz Fairu u Čakovcu – no jedan koncert za našu sredinu ipak nosi posebnu težinu.

U srijedu, 5. listopada u dvorani Gorgona MSU-a Jazz orkestar HRT-a pod vodstvom Mirona Hausera, uz mladu i talentiranu pjevačicu Doru Pretković, održao je u sklopu redovite sezone koncertni hommage Millardu Prestonu, Gospodinu MP-u, Milu The Walkeru – „džentlmenu bezvremenske fizionomije“, kako je u večeri dodjele Porina za životno djelo govorio Dražen Vrdoljak.

Iza svih tih imena krije se jedno: ono dirigenta i skladatelja Miljenka Prohaske.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Mr. Preston

Millard Preston rođen je iz dječačkih detektivskih igara – pseudonim koji si je sâm Prohaska dao još u djetinjstvu, a koju su kasnije nastavili koristiti njegovi najbliži prijatelji.

Skraćenicu MP, dakako, nije potrebno objašnjavati, no mnogi su ga, pa tako i Hauser te večeri, zbog načina na koji se odnosio prema drugima, opisivali upravo tako – Gospodinom s velikim G na početku.

„Bio je vrlo ugodan čovjek, štono riječ – pravi zagrebački gospodin“, piše i Nives Opačić nedavno u Vijencu. „Ako znamo da se cijeli život najviše kretao u posebnoj vrsti glazbe, jazzu, valjda su takvi (pristojni, tihi, fini, pristupačni i prirodno jednostavni) i svi džezeri. Nisam poznavala mnoge, ali i one koje jesam mogu komotno svesti pod taj zajednički nazivnik.“

Milo The Walker, pak, tek je igra riječima i jezicima – osobito ako znamo da to često prezime u Češkoj znači upravo to: „šetač, lutalica, prolaznik“. Miljenko Prohaska se, međutim, u hrvatskoj glazbi pokazao svime osim prolaznom pojavom.

Heroj

Hauser obično koncerte Jazz orkestra HRT-a započinje glazbom, a tek tijekom večeri izvedbe nadopunjuje riječima. Ipak, koncert 5. listopada zahtijevao je, prema njegovu priznanju, da prvo progovori. U tom je govoru posebno istaknuo da je Miljenko Prohaska za njega – ali i za mnoge njegove kolege – bio, kako reče, heroj. Taj heroj bio je jedan od onih koji su daleke 1946.-’47. pokrenuli orkestar koji Hauser danas vodi.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Upravo je Prohaska taj orkestar – svojim umjetničkim djelovanjem i vizionarskim idejama – od 1955. kad ga je preuzeo doveo do najviših visina. Danas orkestar pod vodstvom Prohaskina sljed(be)nika širi polje interesa sve do repera i DJ-a. Ipak, koncert 5. listopada pokazuje da JO HRT-a ne zaboravlja vlastiti legacy, a ime Miljenka The Walkera utkano je u same temelje te dugovječne institucije.

Koncert 5. listopada pokazuje da JO HRT-a ne zaboravlja vlastiti legacy, a ime Miljenka The Walkera utkano je u same temelje te dugovječne institucije.

Intima

Prema tome, kada je 2023. ponovno okupljen jumbo big band sastavljen od jazz orkestara Ljubljane, Zagreba i Beograda, a svaki je ansambl tada dobio priliku predstaviti ono po čemu se razlikuje od ostalih, za Jazz orkestar HRT-a nije bilo nikakve dileme (iako je upravo Dilema jedna od Prohaskinih skladbi). Odabir je logično pao na Intimu. Ikonična skladba, izvedena na početku (instrumentalno) te na na kraju (vokalno), označila je i koncert u povodu Prohaskinih 100 godina.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Kad je pak 2015., na istom mjestu kao i sada, Jazz orkestar HRT-a – tada pod vodstvom Andreasa Marinella – priredio koncert u povodu maestrova 90. rođendana, koji on, nažalost, nije dočekao, solo na trombonu u Always Running svirao je tadašnji „samo“ član orkestra Miron Hauser, dok je saksofonski solo izveo nekadašnji (također) vođa orkestra Saša Nestorović.

Očigledno, niti koje se pletu u zajedničku tapiseriju JO HRT-a mnoge su, a za tkalačkim stanom – 35 godina – sjedio je upravo detektivski lik Millarda Prestona.

Prohaskin duh živi

Deset godina kasnije, koncert u povodu Prohaskinih 100 godina do određene je mjere remake tadašnjeg programa, ali prije svega predstavlja potvrdu – kako zaključuje i Davor Hrvoj u svojoj bilješci u programskom letku – da Prohaskin duh „i dalje živi“. Istovremeno, koncert je pokazao da je i njegova glazba i dalje živa: vitalna, itekako uzbudljiva, nimalo muzejska i prilično nadahnjujuća.

Vizionarski, Prohaska je poticao glazbenike iz svojega orkestra da i sami počnu skladati za big band te se okušaju u aranžiranju. Na taj je način, kako ističe Hrvoj, odgojio niz skladatelja i aranžera koji su obogaćivali repertoar – repertoar koji je postao njihov „zaštitni znak“. U uvodnoj konferansi Hauser je jasno istaknuo da tu Prohaskinu ideju on „provodi dalje“.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Osim toga, Prohaska je, kao i neki drugi, ispravno nanjušio da u našoj glazbenoj tradiciji ima elemenata koji, pretočeni u bigbendovski medij, mogu napraviti razliku. Sâm je taj pristup nazvao četvrtom strujom, u odnosu na Schullerovu treću struju koja je klasiku približila jazzu. Upravo zbog toga orkestar je postao zanimljiv i drugima. Ugledni svjetski solisti počeli su s njima svirati i izvoditi našu glazbu. Njegov Obsession, izveden i recentno, jedan je takav primjer. A to je bez sumnje, također, bio potez vizionara.

S leđa

Prohaska je u Jazz orkestru HRT-a proveo čitav jedan radni vijek. Tijekom tog vremena, kako je duhovito primijetio Ivan Hetrich u razgovoru s maestrom, mogli smo ga upoznati prije svega – „s leđa“. Doista, mnogima je u sjećanju ostala upravo ta slika: visoke, elegantne pojave, pomalo pogrbljenog držanja i orlovskog profila, koja svojim likom natkriljuje i obuhvaća cjelokupni orkestar, dok dugačkim rukama dohvaća svoje glazbenike sve do zadnjeg reda.

Mnogima je u sjećanju ostala upravo ta slika: visoke, elegantne pojave, pomalo pogrbljenog držanja i orlovskog profila, koja svojim likom natkriljuje i obuhvaća cjelokupni orkestar

Snimke što su ostale do danas potvrđuju kako je naš Šetač Lutalica imao osobit odnos prema „svojim“ glazbenicima, baš kao što su i oni imali prema njemu. Bila je to rijetka ravnoteža između autoriteta i partnershipa, veza kojoj nije lako naći riječi.

Najvažniji je bend

Njegove skladbe, pak, potvrđuju skladateljski dar i vještinu vladanja bigbendovskim metjeom. Istodobno, one su upravo i svjedoci Prohaskine osobite veze koju je imao sa svojim orkestrom. U velikoj mjeri, mnoge kao da su pisane upravo s namjerom da istaknu sviračku moć njegova benda. Always Running, Opus 900, Obsession ili Na svoj način – svojim energetskim nabojima, silinom glazbenih događaja i dinamikom glazbenih obrata – dojmljivo svjedoče tu namjeru – nekad, kao i danas.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Pritom je nemoguće ne zapaziti način na koji su solo improvizacije, kao prepoznatljiva konvencija žanra, utkane u samo tkivo Prohaskinih djela. One su dio forme. Solist dobiva priliku za izražavanje vlastitih ideja, ali ne i za potpuno izdvajanje iz cjeline. Orkestralna baza na kojoj se predstavlja dinamična je, bogato prokomponirana i neprestano u pokretu – primjerice u krajnje virtuoznoj Na svoj način; s druge strane, sola su često komprimirana, brzo se izmjenjuju te ostaju čvrsto u funkciji razvoja skladateljske ideje.

Solo klavira u Always Running pojavljuje se tako kao uvod, nakon čega orkestar s dolaskom glavne teme preuzima stvar u svoje ruke. Njegovo kratko ponovno pojavljivanje prema kraju skladbe djeluje poput klavirske reminiscencije – znaka da je ostvaren puni glazbeni krug. Ekspoze bubnjeva na samom završetku u funkciji je code, a ne demonstracije bubnjarske moći.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Zbog intenzivnog dinamizma glazbenog toka i stalne razmjene između sola i orkestra, publika gotovo i nema priliku ispuniti vlastitu konvenciju žanra. Pljesak, ali tek po završetku, ipak nadoknađuje propušteno – i to je, kao da nam kaže sâm Prohaska, sasvim u redu, jer vladar, mjerilo i nositelj cjelokupnog glazbenog tijeka bio je, jest i ostaje – orkestar.

Uloga solista

U Thadu, pak, truba se javlja kao nositelj radnje – iako se ta njena uloga priprema prilično dugo. Solo trube se, stoga, logično javlja već tijekom djela, ali je osobito zanimljiv kraj: tada trubač dobiva novu priliku za solo – no Prohaska u tom trenutku poseže za neočekivanim, gotovo kazališnim rješenjem.

Dok trubač solira, orkestar ga malo-pomalo napušta, slično onom kad glazbenici u Haydnovoj Simfoniji rastanka jedan za drugim počnu napuštati podij. U Thadu orkestar, ipak, ne odlazi sa scene, već se na kraju vraća u punom sjaju – no pritom nema nikakve sumnje: riječ je o posve svjesnom, skladateljski promišljenom postupku, duhovitom štosu što izaziva osmijeh.

U Dilemi, pak, u središtu je događanja saksofon (slično kao u Nini te Darki). Solo instrument, koji solira čitavim tijekom, nositelj je baladnog karaktera koji dominira, dok ga orkestar nekoliko puta prekida glasnim i prilično agresivnim refrenom. Pritom, u odgovoru na pitanje kojim će se smjerom razvijati glazbeni tijek Dileme, sadržan je i odgovor na skladateljsku „dilemu“ u skladbi. U jednom trenutku čini se kao da orkestar odustaje te prilagođava vlastitu glazbenu građu baladnoj svirci solista. No naposljetku Prohaska ipak odabire obrat, pa i solist biva „primoran“ uklopiti se u završni vrisak orkestra.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Obsession je, s druge strane, izvrstan primjer spomenutog četvrtog smjera i uključuje čak dva solista koje Prohaska ni ovdje ne uvodi zbog međusobnog nadmetanja. U njemu saksofon i truba, poput dviju sopila, oblikuju zvuk, smjer, dramaturgiju i opsesivnu dramatiku ove ekspresivne kompozicije.

Izvedba ove skladbe zasigurno je bila jedan od vrhunaca koncertne večeri

Osim toga, Obsession je i primjer stvaranja orkestralnih boja koje nisu često u prvom planu kad govorimo o big bandu. Ipak, način na koji se koriste solistički instrumenti, zajedno s orkestracijom koja efektno boji orkestralnu pratnju, stvara gotovo sinestetičan doživljaj. Izvedba ove skladbe zasigurno je bila jedan od vrhunaca ove koncertne večeri.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Na svoj način

Unatoč brojnim modelima i žanrovskim konvencijama, Prohaska mnogo toga radi „na svoj način“. Čak i ondje gdje se žanr snažno potvrđuje, kao u Dilemi ili Thadu, pronalazi prostor za otklon i suptilan skladateljski vic.

Kada pak iskoračuje izvan konvencije, kao u Obsessionu, ne bavi se mimikrijom. Novu glazbenu zalihu, preuzetu iz istarske tradicijske glazbe, koristi da bi uz njenu pomoć dosegnuo novu razinu autentične bigbendovske izražajnosti.

Njegove su harmonije sofisticirane, linije bogato razrađene, zvuk cjeline transparentan i uravnotežen. Njegove orkestracije su bogate i izbalansirane među sekcijama, a teksture slojevite. Njegov stil je elegantan, suptilan, s naglaskom na građenje glazbene arhitekture, vođenje dionica, orkestraciju i aranžman. Njegov način razmišljanja u mnogim je slučajevima klasičarski, makar izgovoren kroz jazz vokabular.

I kad treba potvrditi vladanje žanrom, i kad traži vlastiti put – pokazuje široku paletu izraza: od naklona tradiciji u Always Running, preko vječno zelene kvalitete Intime, sve do četvrtostrujaškog Obsessiona, da ne zaboravimo kulerski Legoland.

Njegov stil je elegantan, suptilan, s naglaskom na građenje glazbene arhitekture, vođenje dionica, orkestraciju i aranžman

Upitamo li se, stoga, koja je skladba ultimativni tour de force Prohaskine skladateljske moći, teško je uprijeti prstom samo u jednu. Među kandidatima je svakako i Opus 900 – uzbudljivi melanž glazbenih stilova, pa ipak s mjerom i ukusom povezanih u dinamičnu cjelinu.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Živi mozaik

Pridodamo li svemu tome zabavnu glazbu, predstavljenu kroz pjesmu Zbog jedne davne melodije na stihove Drage Britvića, ili iskustvo glazbenog teatra u triju Metikoš – Krajač – Prohaska, utjelovljeno u Nerinoj pjesmi iz rock-opere Grička vještica, dobivamo mozaik skladateljstva Miljenka Prohaske – a da pritom još uvijek nismo dotaknuli sve. Da bi slika bila potpunija, možda je nedostajao još samo Kvartet.

U bogatstvu i raznolikosti Prohaskina skladateljstva, što ga je još jednom potvrdio JO HRT-a, naš Šetač pokazao se zapravo Trkačem – i to na duge staze.

Just keep walking, Mr. P!

Svježina i živost njegova legacyja, kao i respekt koji članovi JO HRT-a i dalje pokazuju prema njemu – i kao osobi, i prema njegovu nasljedstvu, daju nam za pravo nadati se da bismo se na istom mjestu s Prohaskinom glazbom mogli sresti opet – ako ne prije, a ono za sljedeću okruglu obljetnicu.

Dotad ili do neke skorije prigode – just keep walking, Mr. P!