15
stu
2026
Izvještaj

jednodnevni festival u vintageu

Mudri Brk predstavlja: kontinentalni produžetak mediteranske opuštenosti

Mudri Brk predstavlja foto: Filip Kovačević

share

Svojevrsna se kontinentalna nadoknada mediteranske šarmantne opuštenosti od lani počela odvijati u zagrebačkom Vintage Industrial Baru

Sasvim je moguće da se oduševljeni dojam naklonjenog pratitelja Mudrog Brka i njegova neumorno rastućega kataloga barem donekle razlikuje od stvarnoga konteksta u kojem ta naša trenutačno vjerojatno najpropulzivnija nezavisna diskografska etiketa svakodnevno operira. U dosadašnjih osam godina njegove agilne aktivnosti izvođački mu se roster proširio kako na nastupajuće talente kojima je dao prvu konkretnu diskografsku šansu tako i na dokazane veterane u potrazi za logičnim domom, a bome i na većinu onih između. Proces postajanja ključnom etiketom domaćeg undergrounda, ili barem jednom od njih nekoliko, starije je romantičare među slušateljima naprosto morao podsjetiti na opjevane priče s anglofone nezavisne scene koje smo nekad gutali preko uvoznih časopisa, dok su još postojali kiosci i papir.

Ta se zamišljena glamuroznost umjetničke misije i vizije vjerojatno sudara s pretpostavljenom činjenicom kako Mudri Brk zapravo funkcionira na nepresušnom entuzijazmu nekolicine svojih pokretača koji cijeli pogon ne vode u uredu koji nikad ne spava, nego šibajući mejlove u ono nešto malo slobodnog vremena između poslovnih i obiteljskih obaveza, u taksiju i u krevetu prije spavanja. Jedna od najpoželjnijih odlika muzike i jest to da nas zavodnički vara i slatko nam laže, što eto uspijeva činiti i ne samo pjesmama nego i svojom poslovnom periferijom. Ima tako smisla da etiketin istoimeni festival u Jelsi na Hvaru, koji se redovito održava potkraj srpnja i na kojem se okupi publike dovoljne za napuniti prednje polovice srednje velikoga zagrebačkoga kluba, u perspektivi nas nesretnika koji ga nažalost još nismo uspjeli posjetiti djeluje kao najkul muzičko druženje na svijetu.

Srećom, svojevrsna se kontinentalna nadoknada mediteranske šarmantne opuštenosti lani počela odvijati u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, na jednodnevnom festivaliću pod egidom Mudri Brk predstavlja, a koji je u petak 13. studenog, antitriskaidekafobično doživio svoj nastavak. Zloglasna se kombinacija dana u tjednu i dana u mjesecu, doduše, ipak pokazala ne skroz zanemarivom jer se ta druga epizoda u inat očekivanjima i nadanjima većine prisutnih svojim srednjim dijelom morala pretvoriti u reprizu.

Tidal Pull foto: Filip Kovačević

Naime, uza sve dužno poštovanje bendovima Turbo Trans Turisti i RØLØ, koji su efikasno otvorili odnosno urnebesno zatvorili program, najprimamljiviju je komponentu najavne pozivnice bila osigurala friška psihobodulična atrakcija Gdinjko, bend čije je članstvo sastavljeno od pripadnika uže fameje i šire orbite Valentinota Boškovića. Premijernome se zagrebačkom koncertu grupe koja ima već nekoliko itekako zapaženih singlova, međutim, ispriječila bolest. Nadam se da na novu priliku nećemo morati čekati previše.

Kad već moraš reprizirati, repriziraj vrhunce programa! Tako su nekako, vjerujem, u Mudrom Brku rezonirali tražeći prikladnu i dobavljivu hitnu zamjenu, pa su iz prošlogodišnjeg defilea povukli sjajne indie pravovjernike Tidal Pull, koji su nekako usput, a da gotovo nismo ni primijetili, od slatkih nadobudnih klinaca razrogačenih očiju postali jedan od najpouzdanijih bendova na sceni.

foto: Filip Kovačević

Ako im, poput mene, ne posjećujete ama baš svaki koncert, može vam se učiniti da se postava mijenja svaki put, no čvrstina i kompaktnost glasne gitarijade koja daleko iza sebe ostavlja negdašnje povremeno sramežljivo plink-plonkanje ne odaju nikakvu eventualnu neuigranost ili nesigurnost. Sitna je mana takvoga hrabrijeg zvuka nedovoljno izražen vokal pjevačice u miksu, koji uglavnom nerazgovijetnima čini inače samosvojne i inspirirane stihove, ali sve se to može srediti slušanjem njihovih triju albuma. Poznavatelji materijala nisu imali nikakvih problema zajedno s pjevačima Mirnom Bralić i Ivanom Blažinovićem pjevati i terminom i uvjerljivošću centralnih četrdesetak minuta koncerta, s vrhuncima u „Prozori širom otvoreni (Horizonti)“ i punokrvnom hitu „Vodi me na put“.

Ranije se ovog tjedna uslijed objavljivanja Pitchforkova izbora 100 najboljih indie rock albuma svih vremena u ponekim zakucima interneta povela neizbježna rasprava kako o opravdanosti pojedinih odluka tako i o definiciji i okvirima cijelog žanra, koji to možda i nije. Da, bilo bi prehrabro i kontraproduktivno tvrditi da Tidal Pull zaslužuju svoje mjesto u razmatranju kandidata, ali slušajući njihove pjesme naizmjence s većinom na spomenutu ljestvicu uvrštenih kanonskih albuma ne biste primijetili ikakve raskorake, ni stilske, ni ugođajne, ni dojmovne.

Turbo Trans Turisti foto: Filip Kovačević

Takvih je raskoraka ipak bilo, primarno zato što su bendovi koji su svirali prije i poslije Tidal Pull znatno manje orijentirani na pjesme s melodijama i osjećajima, a više na groove, ples i zabavu. Beogradski Turbo Trans Turisti uživo su napadački četverac koji svoj partijanersko-parolaški koktel funka, noisea i elektroničkih začina vidno crpi s davnašnjih izvorišta Discipline kičme, ali ga osuvremenjuje aktivističkim aktualnostima, što je dobro, kao i određenom pozeraškom distanciranošću, što nije.

U inverziji zlata vrijednog savjeta koji se može uputiti svim umjetnicima, a i ne samo njima, dojam je da Turbo Trans Turisti preozbiljno shvaćaju sebe, a svoj rad nešto manje. Naravno, moje osobne preferencije ne pružaju previše prostora ni dovitljivijim electro-rock srodnicima ovog benda, pa je procjeni da su TTT nedovoljno intrigantni pošteno suprotstaviti reakciju tri do četiri stotine nazočnih u klubu, koji su uglavnom pozitivno primili deklamiranje sa stejdža. I sam sam se srdačno nasmijao na „Nemoj više nikad da me zoveš“ s lanjskoga hvaljenog albuma Važan i veliki.

Finalna trećina programa pripala je bendu koji, po priznanju frontmena Miše Komende, najčešće svira puno ranije od ponoći, ali zato paradoksalno fantastično paše kao odjavljivač, da svojim zaraznim ludorijama iz publike iscijedi i posljednje ostatke energije, zauzvrat osiguravajući nepresušne zalihe dobre volje.

Splitski RØLØ su u posljednje tri godine u Zagrebu svirali prilično često i u redovitim razmacima, i svaki put je bilo odlično, ali u Vintageu su, zato što im uloga vrhunca tuluma pristaje kao salivena, bili najbolji.

ROLO foto: Filip Kovačević

U nešto više od sat vremena svirke sabili su i nabili najefektnije komade svoje zaigrane prog-rock elektronike koja ironijskim odmakom podsjeća i na Daft Punk i na Weezer, ali su i s „Bebo ja te volim“ rasvijetlili gradske veze s rock’n’roll plesnjacima. Svirajući kao itekako utreniran trio, jer je njihov nedavno pridružen četvrti član također zalegao zbog bolesti, s lakoćom su publiku rasplesali i pokrenuli je u vlakić, garnirajući sve urnebesnim Komendinim očinskim humorom u obraćanju između pjesama. „Zvaću te“ i „Trucker“ ne omanu nikad, a sinoć su imale još lakši posao, zaokružujući ovaj jednodnevni festival baš kako treba.

Moglo bi Vas zanimati