Otvorenje sezone
Neno Belan i Fiumensi: Intimna mediteranska rock’n’roll proslava u Boogaloou

Otvorenje jesenske sezone u zagrebačkom klubu Boogaloo u petak, 3. listopada, pripalo je Neni Belanu i njegovim Fiumensima, nakon što je početkom ove godine trijumfalno proslavio 40 godina karijere u rasprodanoj Areni Zagreb

Neno Belan & Fiumens u Boogaloou/foto: Matej Grgić
Belan ne mora svirati u klubovima. Njegove su pjesme dio kolektivne memorije, refreni već odavno otisnuti u glasovima publike, a pozornice koje puni znatno su veće od ovih metar iznad razine poda. Pa ipak, kada odluči svirati u klupskom prostoru kao što je to Boogaloo, čini se kao da je to svjestan izbor – ne zbog brojeva, već zbog drugačije vrste bliskosti. U takvom ambijentu, dovoljan je prvi stih, a nekada samo i gitarski riff kao u “Vinu noći”, da se stvori ona snažna povezanost između izvođača i publike.
Klub dopušta prostor za opuštenost, za dulje improvizacije, za refrene koji mogu trajati i nekoliko minuta dulje. No istovremeno, taj isti prostor traži mjeru – jer kad se svaka pjesma oslanja na publiku da ju “dovrši”, granica između intimnosti i repetitivnosti lako se prijeđe.

Neno Belan & Fiumens u Boogaloou/foto: Matej Grgić
Već nakon prvog refrena “Pričaj mi o ljubavi” Neno je pjevanje prepustio publici. To vokalno dobacivanje, iako u početku toplo i spontano, s vremenom je izgubilo na snazi – jer se isti obrazac masovnog pjevanja ponavljao gotovo na svakoj pjesmi, često i predugo rastegnut. Ipak, činilo se da velik dio publike uživa upravo u tom formatu: pjevati bez zadrške, zaplesati, reagirati slobodno, bez osjećaja da su samo promatrači. Taj osjećaj zajedništva bio je stvaran, ali u jednom trenutku počeo je nadjačavati samu dinamiku koncerta. Možda je upravo zato klupski koncert izazovniji nego što se čini – jer traži ne samo kontakt, već i osjećaj za trenutak kad treba završiti pjesmu, a ne nužno prepustiti je još jednom refrenu.

Neno Belan & Fiumens u Boogaloou/foto: Matej Grgić
Ipak, Belanova prisnost i toplina ostaju nepromijenjeni bez obzira na prostor u kojem nastupa – to je dio njegove prepoznatljive osobnosti. Njegova energija tog večera doista je odavala zaigranost djeteta, onu neopterećenu radost sviranja i druženja. Kad bi zasvirao pjesme poput “Jagode i čokolade“, “Zvuci ulice“ ili “Ja volim je“, tada me podsjećao na legende rock’n’rolla – poput Chucka Berryja, sa strašću i spontanošću koje su njegov nastup činile privlačnim.
Iako je atmosfera u klubu bila intimnija, nisam mogla ne primijetiti neke sličnosti s nastupom u Areni. Surka je i ovdje imao svoj prepoznatljivi udaraljkaški solo tijekom izvođenja “Rock galame“, ali i beatbox/reggae podulji dio tijekom “Ludo zaljubljen” , dok je Vedran Križan u “Sunny Day“ zaigrano demonstrirao svoj vocoder. Ako netko od ove publike nije bio na Regati života u Areni, a u to čisto sumnjam, ovakvi su trenuci ostavljali dojam već poznatog. To se dogodilo i kod “Zar više nema nas“, za koju je Neno Belan komentirao da „ova pjesma nosi emotivnu težinu“. Kao i uvijek, bubnjar Leo Rumora preuzeo je Massimovu dionicu, a publika je energično prihvatila pjesmu, pokazujući koliko je ona zapravo važan dio Belanova repertoara — jedna od njegovih najvećih pjesama, iako relativno mlada u usporedbi s ostalim hitovima.

Neno Belan & Fiumens u Boogaloou/foto: Matej Grgić
Otkad je basist Josip Radić postao dio Fiumensa, posebnu pažnju privlače vokalne harmonije. Uz prateću pjevačicu Luciju Marcelić i ostale članove sastava koji povremeno ulijeću svojim glasovima, vokalni aranžmani značajno obogaćuju doživljaj izvedenih pjesama. To se već čulo i u Areni, ali u Boogaloou je bilo osobito izraženo u pjesmama koje imaju onaj prepoznatljivi štimung pedesetih, gdje se višeglasje prirodno uklapa u atmosferu i pojačava doživljaj.
Brass sekcija je i dalje važan element Belanovih aranžmana. Marta Burazer na klarinetu obogatila je “Ulicama grada”, Barbara Pavić na trombonu, Šime Glavina na trubi, uz Marina Klarića kao saksofonista koji je posebno značajan sa svojim solažama u mnogim Belanovim pjesmama.
Bez ikakve dileme, “Dotakni me usnama“ i “Ponoćna zvona“ spadaju među najveće Belanove hitove – pjesme koje su odavno prešle granice osobnih favorita. Upravo su one označile još jedan vrhunac večeri, trenutke u kojima je dvorana pjevala uglas, s upaljenim mobitelima u zraku, bez potrebe da ih itko vodi.

Neno Belan & Fiumens u Boogaloou/foto: Matej Grgić
Još na početku večeri Belan je kroz smijeh najavio da ne zna koliko će koncert trajati – „svirat ćemo satima!“, rekao je, i to se doista pokazalo točnim. Uz prepoznatljive riffove, dugačke refrene i neiscrpnu energiju, koncert se pretvorio u večer koja nije imala strogo zadani kraj, nego prirodan, iz zajedničkog ritma izvođača i publike. U toj slobodi, duljini i osjećaju da se ništa ne mora, a sve se može, teško se oteti dojmu da Belan doista jest neka naša, mediteranska verzija Brucea Springsteena – glazbenik koji ne štedi ni sebe ni publiku, jer zna da je koncert mjesto u kojem se pjeva, dijeli i živi punim glasom. Možda su pjesme sazrele, a publika se promijenila, ali ono što ostaje nepromijenjeno jest osjećaj da je svaki koncert više od nastupa — to je poziv na dijeljenje, pjevanje, plesanje i povremeno, sasvim iskreno, zaljubljivanje.