Neno Belan u Saxu: B-strane A-klase

Čak ni 29 umirovljenih klasika ili samozatajnih dragulja nije do kraja iscrpilo osobne popise želja prisutnih fanova

Lišiti koncertni repertoar jednog od ponajvećih hitmejkera hrvatske popularne muzike svih njegovih najpopularnijih pjesama, zajedničkih emotivnih legitimacija nekoliko različitih generacija, pa makar i samo za posebnu prigodu, zaista se čini riskantnim, ako već ne i suštinski nepotrebnim potezom. Još i manje smisla, međutim, ima zatvoriti vrata uobičajene koncertne ponude golemom dijelu njegova kataloga – kataloga čovjeka koji je uz to i jedan od najelegantnijih, najuvjerljivijih te jednostavno i najplodnijih autora našeg pop-rocka.

Želeći zabaviti i iznenaditi, kako redovite pohoditelje njegovih svirki tako i posljednjih godina proširenu postavu svojih pouzdanih Fiumensa, a na kraju ponajviše i samog sebe, legendarni se Neno Belan odlučio na osvježeni pogled u poneke prašnjave i brižno čuvane kutke svoje diskografije. Čestu dilemu kanonskih autora o repertoarnom omjeru prepoznatljivih hitova i zakopanog blaga za najodanije fanove razriješio je iznimnim priklanjanjem B-stranama ploča, u pravilu namijenjenim onima koji uvijek traže i žele više.

Belanov programski koncept nazvan upravo „B Sides“ predstavljen je na izvođački vrhunskim i vrlo zanimljivim koncertima u rasprodanome zagrebačkom Saxu, koji je više odavao dojam dubinskog upoznavanja i neizbježnog očaravanja nego komunalnog slavlja ljepote, ljubavi i pjesme kakvo inače bivaju autorovi standardni koncerti, primjerice prošlogodišnji u Areni Zagreb. Baš je taj dosadašnji koncertni vrhunac Nenine karijere poslužio kao primarni orijentir izbora pjesama i za ove koncerte, kao filtar koji u sinoćnju set listu nije pripustio ništa od pjesama sviranih lani pred petnaestak tisuća razdraganih posjetitelja Arene. Ukratko, da se Neno ne mora sam sa sobom premišljati koliko je neka pjesma poznata, voljena i željena, a druga ne.

Dakle, nijedna od tih, ako evidencija ne vara, 38 pjesama nije ispunjavala kriterij za uvrštenje u sinoćnji program, što na kraju Neni i bendu, barem ako se pita mene, posao probira nije olakšalo pretjerano jer čak ni sinoćnjih 29 umirovljenih klasika ili samozatajnih dragulja nije do kraja iscrpilo osobne popise želja prisutnih fanova. Pitanje koje se pred nastup osjećalo u zraku bilo je koliko logike ima koncert Nene Belana koji neće sadržavati, slučajnim odabirom, „Vino noći“, „Ponoćna zvona“ ili „Dane ljubavi“, a refleksni odgovor koji inače glasi da ima točno jednako logike koliko i koncert Nene Belana na kojem nažalost ne čujemo „Ona nikog nema“, „Nebo vraća osmijehe“ ili „Cestom preko Zagore“ sinoć je svakako dobio i svoju ovjerenu potvrdu. Ako ikoga zaista mori sadržaj Belanovih koncerata, onda je to, vjerujem, on sam, čovjek koji svoje nastupe nerijetko protegne i na preko tri sata, pa stoga nema smisla da mu svojim makar dobronamjernim prigovaranjem otežavamo mi u publici.

S gošćom Majom Posavec

Struktura nešto suzdržanijih tek dva i pol sata zapravo je bila kompletno preuzeta od Nenina standardnog putovanja kroz četiri bogata desetljeća glazbene aktivnosti, od zvjezdanih noći nezaboravnih Đavola preko samostalne revitalizacije karijere do učvršćivanja statusa s Fiumensima. Veterani Leo Rumora na bubnjevima i Vedran Križan na klavijaturama, friškije pridošli basist Josip Radić te dekorateri cjelokupne zvučne slike saksofonist Marin Klarić (koji svira i akustičnu gitaru) i perkusionist Ante Prgin Surka svojem su kormilaru i sinoć nepogrešivo podastirali šarolike podloge nebrojenih žanrova koje njegove pjesme posjećuju da bi se vratile s uvijek decentnim i toplim komadima ekumenskog mediteranskog popa otvorenog za sve, poput kakvoga otočnog dvora. S obzirom na staž i mudrost svih uključenih, zauzdavanje nekadašnje punk-Remo jurnjave već odavno nije iznenađujuće, no zadržane su sve ostale sastavnice Nenina kolaža, i Latino njihanje i disco gruvanje, i dirljive balade i poletni rokenrol pedesetih godina prošlog stoljeća, i moderni pop i tradicijska Dalmacija.

Kurs su odmah usmjerile „Uspomene“, divna pjesma koju je Neno napisao još i prije Đavola, u danima embrionalnog splitskog punka benda Narodno blago, i koju je prvi snimio autorov stari suborac Zdravko Bajan, vlasnik ako ne najboljeg uopće onda barem najboljega nepoznatog albuma hrvatskog rocka, kultnih Izgubljenih vrpca. Moje oduševljenje tim izborom pojačalo je njihovo daljnje pronalaženje, prvo predivne balade „Miriše jugo“ Matka Petrića, a zatim i country raspašoja „Vlak“ u plesnome finalu regularnog dijela nastupa.

Pouzdana metoda promatranja reakcija meni okolnih posjetitelja pokazala mi je da su različiti ljudi različito reagirali na svaku pojedinu pjesmu, osim možda na davnašnji hit „Cestom preko Zagore“, koju su iz prve prepoznali svi. Te su reakcije u pravilu potpadale pod jedan od dva pola.
Prvi je istinsko oduševljenje pomiješano s dozom nevjerice da Neno i bend upravo sviraju tu jednu od najdražih stvari koje se nismo nadali čuti niti na ovako koncipiranome i najavljenom koncertu, što u mojem slučaju uključuje još i nezaboravnu „Cha cha, pusti me“. Drugi pol označava ili ponovni ili čak i prvi uopće susret sa zaboravljenim ili dotad nepoznatim pjesmama koje su se u redom sjajnim sinoćnjim izvedbama razotkrivale kao radovi koji zaista ni gramom ljepote ne zaostaju za slavnijim kolegicama iz autorova kataloga, ali mjesta pod reflektorima nažalost nema (jednako) za sve. Priznajem da mi je potpuno nejasno kako je to moguće da predivnu sporogoreću „Tajna soba“ s umalo pa neilyoungovskim gitarama i ubojitim refrenom do sinoć nisam čuo više od dva-tri puta, ako i toliko, a dovoljne ne bi bile ni dvije-tri tisuće.

Potencijalno se objašnjenje dijelom svakako krije u Neninome sad već davno učinjenome primjetnom pomaku iz rokerskih voda u kojima se albumi doživljavaju kao kompaktni autorski izrazi i opsesivno proučavaju prema estradnoj sceni hit singlova i festivalskih nastupa, kojim se i pozicionirao kao jedno od najvoljenijih imena domaće muzike. Benefite takvog statusa na određenu je nesreću pratilo i nepošteno zanemarivanje čak i albuma toliko dobrih kao što su Luna & Stelle, koji gotovo nimalo ne zaostaje za voljenim klasicima Đavola. Siguran sam da je nekoliko stotina sinoć okupljenih obožavatelja doživjelo barem isto toliko pojedinačnih specifičnih epifanija, koje su ukupno kreirale pomalo paradoksalnu, ali zato ugodnu i dobrodošlu atmosferu ponovnog otkrivanja autora i izvođača kojeg svi itekako dobro poznaju.

Nema nikakve sumnje da bi ubacivanje pokojega velikog hita između blokova od po pet-šest pjesama ili možda isključivo od njih složen eventualni drugi bis prevladavajući ugođaj pažljivog slušanja i dubljeg proučavanja prometnuli u punokrvnu feštu češćega zborskog pjevanja i društvenijih emocija, ali za time u finalnom zbiru nije bilo ni ikakve potrebe. Dogovorili smo se da Nenu nećemo piliti zahtjevima i željama – on će ih vrlo skoro svejedno opet ispuniti bez ostatka.

Set lista (ljubaznošću benda): Uspomene – Miris ruža – Ona nikog nema – Čuvaj me, pazi me –Space Twist – Bala bala – Flipper Soul – Samba i ti – Večeras, pusti me – Anđela, anđele – Kad plima se diže – Zlatna zvijezda moga sna – Nebo vraća osmijehe – Ostani – Miriše jugo – Tvoj glas (s gošćom Majom Posavec) – Ljubav postoji zbog nas (s gošćom Majom Posavec) – Tajna soba – Zvijezde – Jer je pjesma dio nas – Ona to zna – Cha cha, pusti me – Brod – Dolazi ljubav – Nedir nad morem plavim – Cestom preko Zagore – Vlak – Sanjaj – BIS: Bala bala – Flipper Soul – Mediterraneo