No Borders Orchestra - Embracing Vulnerability u Rijeci
Koncert pod nazivom Embracing Vulnerability po treći put ove sezone, ali prvi put u Hrvatskoj, No Borders Orchestra priredio je u Rijeci, 28. kolovoza 2022. Mjesto događanja bila je riječka hala Eksportdrvo, netipična, ali u posljednje vrijeme višenamjenska i funkcionalna dvorana. Nakon ljetne pauze brojna je publika željno dočekala ovaj koncert. Ne priređuju se često u Rijeci koncerti suvremene glazbe. Za ovaj je pak najavljeno djelo Davora Branimira Vinczea, The Wound is the Place Where the Light Enters You. U vremenu sveprisutnih prijetnji i nesigurnosti, djelo bi trebalo obratiti na prihvaćanje ranjivosti, pozivajući se na stihove mudrog Rumija.
Glazbena predstava – odmak od konvencija
Počevši od sadržaja u programu, uočljiva je bila težnja da se naglasi nekonvencionalnost koncerta. Ponajprije, najavljene su izvedbe pojedinih izoliranih stavaka, lišenih konteksta cjelovitog djela.
Pet stavaka Davora Branimira Vinczea k tome nije bilo izvedeno odjednom, već utkano u niz tuđih stavaka. U trenutku ulaska na pozornicu sastav je dao do znanja da se radi o drugačijem orkestru: većinom bosi članovi ansambla dolazili su s dalekog kraja hale, nekadašnjeg skladišta. Ispisivanje poruka na pano, dirigentovo povremeno napuštanje izvedbe, članovi ansambla na kratkom počinku pred pozornicom: sve je to povećavalo dojam performansa.
Osvježenje tijekom praćenja koncerta bio je način na koji su se stavci prožimali, čineći veće neprekinute blokove. Doduše, budući da nisu sva djela poznata široj publici, poput Selišta Isidore Žebeljan, samo su najupućeniji mogli razlučiti kraj jedne od početka druge skladbe. Performativnost su slušatelji ipak prepoznali pa nisu pljeskom prekidali zamišljene cjeline.
Ipak, publika se povremeno nije mogla oduprijeti porivu za pljeskom, primjerice nakon izvedbe skladbe Cantus in memoriam Benjamin Britten Arva Pärta. Pljesak je međutim došao, izgleda, u sretnom trenutku, kao da ga je sastav namjerno isprovocirao. Iz njega su izronili zvukovi shakera i usklici izvođača sljedećeg (trećeg) Vinczeovog stavka, Der Prozess. Čitav je koncert zbog toga izgledao kao glazbeno-scenska predstava u kojoj orkestar i publika čine jedinstveno tijelo. Koheziju je svakako omogućio Vinczeov umjetnički rad, posvećen ne samo ovome orkestru, već namijenjen specifično za ovu turneju.
Čitav je koncert izgledao je kao glazbeno-scenska predstava u kojoj orkestar i publika čine jedinstveno tijelo
Iz samog slušnog doživljaja manje se moglo razaznati koje je to „muzikalne fragmente iz djela drugih autora“ nastojao koristiti s namjerom da se „istaknu njihove skrivene ili neotkrivene značajke“ (kako sam Vincze objašnjava). No njegovih je pet stavaka uspješno ulazilo u dijalog s ostalima na programu, ponekad naglo, neočekivano kontrastirajući, a ponekad izrastajući i stapajući se s njima.
Svi su stavci bili namijenjeni gudačima, udaraljkama i elektronici, a upravo je spomenuti Der Prozess mogao priuštiti najviše slušnog užitka: heterofonija ljudskih glasova i povici, zvuk mongolskog pjevanja i zvona obgrljivali su slušatelje sa svih strana. Ponajviše se dojmila zasićenost prostora zvukom, onda kada se, povrh svega, u vizualnom ne bi mogla naći podrška onome što se čuje ni odakle dolazi, dakle zahvaljujući elektronici.
Ranjivost u zvuku
No Borders Orchestra i ove je godine osmislio program koji poziva na promišljanje, ovaj put pozivajući na prihvaćanje ranjivosti, donekle poput kakve grupne terapije. I odabir stavaka koji su se ispreplitali s Vinczeovim upućivao je na meditaciju, elegiju, izostanak herojskog, nepotpunost te možda baš zato odvažnost. No s druge strane očita je bila želja za osvajanjem naklonosti publike, primjerice odabirom stavka Adagietto iz Mahlerove Pete simfonije, ili varijacije Nimrod, najpoznatije od Varijacija Enigma Edwarda Elgara, ili uvijek omiljenog minimalizma Stevea Reicha.
Izvođači su tijekom koncerta oduševljavali i iznenađivali publiku, ne samo scenskim nastupom, nego i zvukom. Očekivano, s obzirom na njihov životopis i broj entuzijastičnih mladih glazbenika koji čine ansambl. Izvanredne sposobnosti pojedinih članova mogle su se oćutjeti od prve skladbe na programu, Bachovog korala O Haupt voll Blut und Wunden u izvedbi gudačkog kvarteta.
Bojom zvuka ovdje su možda najbolje dočarali ranjivost, odabirom piana uz sordine, povećavajući krhkost zvuka pri svakom ponavljanju. Na kraju, svaki je izlazak pred publiku na neki način prihvaćanje ranjivosti, ali naročit je bio spokoj kojim su svoj zvuk izložili okolnim šumovima. Isto su prenijeli na publiku pa je bilo jasno da pojedine propuste koji se mogu dogoditi tijekom koncerta, ili zvukove kašljanja iz publike, nitko neće zamjeriti.
Izvođači su tijekom koncerta oduševljavali i iznenađivali publiku, ne samo scenskim nastupom, nego i zvukom
Komornu glazbu, doduše mnogo smionije, približili su još jednom, i to dostojanstvenom izvedbom Schubertova stavka Adagio iz Gudačkog kvinteta u C-duru D. 956. Pohvaliti bi trebalo svakako unutarnje dionice, manje eksponirane, ali odgovorne za ostvarivanje finih harmonijskih pomaka i vjerno podređivanje vanjskim dionicama, glavnim pripovjedačima.
U glavnim ulogama
U mnogobrojnijim sastavima koji su na koncertu ipak dominirali treba istaknuti dva pojedinca, ne zbog toga što su željno odskakali od čitave grupe, nego zbog uloga koje su „odigrali“: jasno, Premila Petrovića, umjetničkog voditelja orkestra i udaraljkašicu Špelu Mastnak.
Petrović je po potrebi, naročito u Vinczeovim stavcima i stavku Europe – During the War Stevea Reicha, odrješitim kretnjama izgledao kao čvrst oslonac svom okretnom orkestru. Ipak, u drugim je skladbama Petrović pridavao veliku pažnju oblikovanju tona. Posebno su se istaknula tiša mjesta koja su potom omogućavala zadivljujuće dinamičke gradacije, primjerice prije zadnjeg crescenda Mahlerova čuvenog stavka. Adagietto je ansambl izveo u ne baš toliko polaganom tempu, što je možda uvjetovao i sam sastav.
Jer, nadomještajući harfu, Špela Mastnak pokazala je i izrazito gipke mogućnosti svog instrumentarija. Istaknula se osim toga zahvaljujući prominentnoj ulozi koja joj je dodijeljena u Vinczeovim stavcima i kao nositeljica verbalnih poruka na pano pred publikom (poput one just relax in uncertainty).
No Borders Orchestra potvrdio je ponovno riječkoj publici svoja nastojanja u kvalitetnom združivanju biranih glazbenika mlađe generacije, nagradivši je posve jedinstvenim doživljajem
No Borders Orchestra potvrdio je ponovno riječkoj publici svoja nastojanja u kvalitetnom združivanju biranih glazbenika mlađe generacije, nagradivši je posve jedinstvenim doživljajem. Bez previše uputa za slušanje, pitanje ranjivosti i njenog odnosa s djelima na programu ostat će riječkoj publici možda nedorečeno. Možda bi upute i objašnjenja osigurali i više uvažavanja od strane publike.
No, nemati odgovore na sva pitanja koja se nameću upravo je ono što bismo trebali biti u stanju prihvatiti nakon ovog okupljanja. Slijedi im susret sa zagrebačkom publikom, večeras od 21 sat u Laubi.
