14
svi
Izvještaj

Novi kapitalan pothvat iz Mašićeve glazbene radionice čudesa

Pavao Mašić

Foto: Mirko Cvjetko

share

Pavao Mašić svakako je osoba koja voli izazove. Izazove koji ga očito motiviraju da se kao glazbenik otisne u brojne projekte i izvedbe velikih ciklusa.

Podsjetimo samo na neke izvedbe kojima se u proteklih 15 godina afirmirao i profilirao kao jedan od najboljih te najaktivnijih reproduktivnih umjetnika: integralni orguljaški opusi Bacha, Buxtehudea i Francka (u suradnji s Antom Knešaurekom); Bachovih 6 Partita, Goldberg-varijacije i Umjetnost fuge; Messiaenovi ciklusi Uzašaće i Rođenje Gospodinovo; snimke i priprema za tisak sabranih djela za orgulje Anđelka Klobučara i Franje Dugana…

Nije prošlo ni mjesec dana od izvedbe već spomenutih Bachovih Goldberg varijacija u maloj dvorani Lisinski (uskoro bi trebao izaći i CD sa studijskom snimkom ovog djela), a Mašić se već vrlo odvažno upustio u svoj novi projekt, koji je premijeru doživio u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u utorak, 10. svibnja 2022.

Foto: Mirko Cvjetko

Uz to što majstorski vlada sviranjem čembala i orgulja, Mašić trenutno studira i dirigiranje na instituciji na kojoj i sam predaje. Možda je njegov dirigentski pogled na glazbu, koji je sada u razvitku, bio i povod da u Akademijinom ciklusa Vivant Professores održi orguljaški recital s transkripcijama orkestralnih i klavirskih djela. U iscrpnoj programskoj knjižici, o samom odabiru programa Mašić piše:

„Večerašnji koncert donosi izbor djela koje sam rado slušao i analizirao tijekom studija glazbene teorije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ostajući uvijek uskraćen za njihovo (samostalno) izvođenje, iz očitog razloga što je riječ o orkestralnim partiturama. Srećom, biti orguljašem podrazumijeva i mogućnost izvođenja ovakvih djela u bogatijem zvukovnom ruhu od pukog glasovirskog izvatka te me veseli podijeliti s publikom rado slušane skladbe majstora 19. stoljeća u orguljaškim verzijama dosad gotovo nepoznatima u hrvatskoj glazbi.“

Nije ovo prvi put da se Mašić okušava u transkripcijama – do sada je obradio i izveo Četiri ozbiljne pjesme J. Brahmsa (uz bas-baritona Krešimira Stražanca), Četiri posljednje pjesme R. Straussa (uz sopranisticu Moniku Cerovčec), Fantasiu para un gentilhombre (uz gitarista Petrita Çekua), Sonatu za violinu i klavir u A-duru C. Francka (uz saksofonista Tomislava Žužaka), uvertiru operi Ljubav i zloba V. Lisinskog te Idilu B. Berse, koju je predstavio upravo na kolaudaciji Riegerovih orgulja u dvorani Bersa.

Na tim istim orguljama ovog puta poslužio se već načinjenim transkripcijama velikih orguljaša. U 70-minutnom recitalu izvedenom bez pauze čuli smo tako Preludij za poslijepodne jednog fauna C. Debussyja (u obradi Jeana-Baptista Robina), Preludij i Izoldinu ljubavnu smrt, iz glazbene drame Tristan i Izolda, R. Wagnera (u obradi Edwina H. Lemara) te Slike s izložbe M. P. Musorgskog (u obradi Samuela Liégeona).

Foto: Mirko Cvjetko

Kulminacijska točka

Tijekom cijelog koncerta javljale su mi se ove misli Sergeja Rahmanjinova, preuzete iz knjige Sergej Rahmanjinov – Život u muzici Sergeja Bertenssona i Jay Leyde:

„Kasnije je Rahmanjinov objasnio kako je svako djelo koje svira uobličeno oko svoje kulminacijske točke: cijela masa zvukova mora biti tako izmjerena, dubina i snaga svakog zvuka moraju biti date u takvoj čistoći i gradaciji da se ta točka vrhunca dostigne najprirodnije, a to je zapravo ispunjenje najviše umjetnosti. Taj trenutak mora stići sa zvukom i iskrom koja puca na samom kraju trke – mora djelovati kao oslobođenje od posljednje materijalne prepreke, posljednje barijere između istine i njenog izraza.

Kompozicija sama određuje ovu kulminaciju. Ta točka može doći na samom kraju ili u sredini, može biti glasna ili meka, ali glazbenik mora uvijek biti u stanju prići joj sa sigurnim proračunom, apsolutnom točnošću, jer ako sklizne – cijela struktura će se smrviti, djelo postaje meko i nejasno, i ne može izraziti slušatelju ono što se mora izraziti. Rahmanjinov je dodao: ‘Nisam ja jedini koji je ovo iskusio – i Fjodor Šaljapin je. Na jednom od svojih koncerata, dok je publika divljala od entuzijazma, on je iza scene čupao kosu, jer mu je ta točka iskliznula.’“

Srećom, Mašiću ova točka nije iskliznula u nijednom od odsviranih djela. Njegovo pametno oblikovanje strukture te strpljivo i brižno vođenje fraza koje ne prestaju, stvorili su dojam kao da vas gigantski val zapljusne kada dođe točka vrhunca.

Kako se na Mašićevom koncertu radilo o nekima od najizvođenijih skladbi u povijesti glazbe, nestrpljenje oko osluškivanja toga što li će se dogoditi po tom pitanju bilo je veliko.

Slušajući orguljaške recitale, registracija se sama po sebi nameće kao jedan od najzanimljivijih aspekata, pogotovo kada dobro poznajete djela s programa. Kako se na Mašićevom koncertu radilo o nekima od najizvođenijih skladbi u povijesti glazbe, nestrpljenje oko osluškivanja toga što li će se dogoditi po tom pitanju bilo je veliko. Iskoristio je ono najbolje što se može od orgulja u dvorani Bersa.

Od početne flaute u Debussyjevom Faunu (koja ipak ljepše zvuči na orguljama Crkve sv. Marka) do grandioznog završetka cijelog orkestra Musorgskijevih Velikih vrata Kijeva. Posebno je bilo zanimljivo kako je raščlanjivao segmente Debussyjeve zvukovnosti na način da su se uvijek jasno čule melodijske linije, odabranih nešto svjetlijih registara, i harmonijske podloge, koje nisu bile u podređenoj ulozi već sljubljene.

Svaki novi zapjev Predigre Tristanu i Izoldi bio je registriran tako da tenzija raste i da se jasno čuje i razriješi znameniti Tristanov akord. Napomenimo i to da ovo djelo danas sve češće izvode pijanisti u obradi velikog mađarskog pijanista i dirigenta Zoltána Kocsisa (od hrvatskih pijanista to je zasad izveo samo Đorđe Stanetti), dok je Izoldina ljubavna smrt u obradi Franza Liszta postala dio gotovo standardnog pijanističkog repertoara (pamtimo krasne izvedbe Rubena Dalibaltayana i Darka Žuka proteklih godina). Ono što je prednost orgulja u odnosu na klavir jest i to da ton na orguljama traje dokle god ga ne prestanete svirati.

…kod orgulja još impresivnije zvuči kulminacija djela jer široka melodijska linija u akordima može dugo trajati, dok se u klaviru mora puniti neprestanim ponavljanjem akorada ili tremolima.

Ako uspoređujemo Lisztovu i Lemarovu orguljsku obradu, osim toga što u orguljaškoj verziji nema Lisztovog vlastitog uvoda, kod orgulja još impresivnije zvuči kulminacija djela jer široka melodijska linija u akordima može dugo trajati, dok se u klaviru mora puniti neprestanim ponavljanjem akorada ili tremolima. Omogućio nam je Mašić da uz tu znamenitu glavnu melodiju koja se uzavrelo penje i kovitla, jasno čujemo i njezin kontrapunkt koji pridonosi još većem doživljaju djela.

Orkestrirane Slike s izložbe

Ne znam jesu li Slike s izložbe danas popularnije u originalnoj klavirskoj inačici ili onoj orkestralnoj Mauricea Ravela. Izvodi ih gotovo svaki pijanist, ali i svaki bolji orkestar. Mašićeva je interpretacija bila usmjerena na orkestralno ruho, po pitanju odabira tempa, ali i logičnog imitiranja različitih solističkih nastupa pojedinih instrumenata, s obzirom na to da se radi o orguljama.

Jasno je isticao karakter svake pojedine slike, šaljivo registrirajući i izvodeći stavke Tuileries i Ples pilića u ljuskama, gdje najjasnije od svih verzija ovog djela možete zaista vjerodostojno zamisliti ono što naziv svakog stavka predstavlja. Posebno su sablasno zazvučali udaljeni jecaji početka Con mortuis in lingua morta, koji su pripremili Babu-Yagu, gdje se muzikalni i uživljeni Mašić energično „bacio“ na orgulje i potom otvorio Velika vrata Kijeva u svoj raskoši kakve samo orgulje mogu proizvesti.

Suha i neinspirativna akustika dvorane Bersa nije u potpunosti podržala njegova nastojanja da okupa dvoranu koloritom i zvukom kakav je zamislio.

Sad kad je „probio led“ prvom izvedbom svog novog projekta, vjerujem kako će ga imati prilike čuti i mnoga mjesta diljem zemlje, ali i inozemstva. Te naredne izvedbe bit će zasigurno još slobodnije i s više lakoće. Šteta jedino što suha i neinspirativna akustika dvorane Bersa nije u potpunosti podržala njegova nastojanja da okupa dvoranu koloritom i zvukom kakav je zamislio.

 

Moglo bi Vas zanimati