13
svi
Izvještaj

Tango i linđo, Gorica i Chicago

DSO Brass

Foto: Velikogorički brass festival

share

Velikogorički brass festival ove je godine održan 16. put te je za puhače iz Hrvatske i svijeta već stalna postaja, no još je donekle skriven od šire publike.

Ove godine, na otvorenju festivala je, 4. svibnja, svirao Brass & Percussion Septet Dubrovačkoga simfonijskog orkestra, dan poslije dansko-američki trubač, blokflautist i pjevač Justin Bland, koji je nastupio s Hrvatskim baroknim ansamblom i Krešimirom Fabijanićem, a 7. svibnja nastupio je Jazz orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske s australskim multiinstrumentalistom Jamesom Morrisonom. Na otvorenju se moglo čuti da se festival održava uz snažnu potporu grada i Zagrebačke županije te je postao dijelom identiteta Velike Gorice. Umjetnički ravnatelj već je petnaest godina Tomislav Špoljar, koji je festival započeo u suradnji s Draženom Kurilovčanom.

Brass & Percussion Septet Dubrovačkoga simfonijskog orkestra nastupa u sastavu Džemal Cakić, krilnica i truba, Ivan Kušelj, truba, Toni Kursar i Martin Hrćan, rog, Damir Butigan, eufonij, Karmen Pervitić, udaraljke i Alan Polzer, bubnjevi.

Tango u brass zvuku

Velikogorički festival otvorili su ponudom „2 za 1” s čak dvostrukim programom: u prvome dijelu programa pridružio im se izvrstan mladi violončelist Vid Veljak, kojega u novije vrijeme najčešće čujemo u suvremenom zvuku i najnovijim djelima hrvatskih skladatelja, a ovdje je sa Septetom sjajno zasvirao djela Ástora Piazzolle i Alberta Ginastere, u obradi Damira Butigana. Ozvučeno violončelo bilo je ipak preglasno spram pratnje pa nismo doživjeli nijanse međuigre instrumenata, no publika je odlično prihvatila spoj tanga i klasike, violončela i limenih glazbala, razvijene melodije, povremeno apartan zvuk i dramatične završetke.

Vid Veljak

Dašak Grada

U drugome dijelu koncerta čuli smo glazbu koju su izvođači „donijeli s Juga“, želeći pružiti „dašak Dubrovnika”, kako je objasnio kornist-konferansijer Kursar: tradicijski napjevi i plesovi hrvatskoga Juga, kao što su linđo, konavosko Potkolo ili tužaljka Kad sam bio na tvom grobu dobili su u njihovoj izvedbi ruho koje je jazzy, funky, swing-y: tradicijskoj glazbi svojega kraja dodali su novi „štih“ te stvorili spomenute i druge amalgame čiji opisi završavaju na „y”, spajajući tako lokalnu i Zapadnu tradiciju.

Za sve je aranžmane zaslužan Damir Butigan, koji je, kako smo čuli od Kursara, bio i idejni začetnik Septeta, ansambla koji je zapravo jedna od rijetkih dobrih posljedica pandemije. Tada se, naime, pojavila veća potreba za manjim, a fleksibilnim sastavom koji može svirati „uz razmak”. Čulo se da ansambl potencijala te za ambicioznije iskorake i možda u budućnosti za pokoju, povremenu, razvijeniju solo-ulogu članova ansambla.

Iako su djela čije je izvorište u plesnim i tradicijskim glazbama prokušani recept za osvajanje publike, važno je također istu publiku ne „peglati”, kako bi se reklo na Jugu, već naći pravu mjeru, koja je na koncertu u POU Velika Gorica i pronađena.

Ástor Piazzolla za svoju je inačicu tanga rekao da je uvijek bila „više za uši nego za stopala”, a takav je, uz argentinski prvi, bio i drugi dio koncerta: ples za uši, iako je bio i za – dlanove, jer velikogorička i gostujuća publika velikim je pljeskom u više navrata jasno izrazila oduševljenje koncertom. Bilo je neobičnih dodataka glazbi s Juga, primjerice, obrada pjesme grupe Chicago 25 or 6 to 4, a pred kraj koncerta se, za poznati Oblivion, vratio i Vid Veljak.

Moglo bi Vas zanimati