16
ruj
Izvještaj

Islandski zen u režiji dvaju punkera

Ólafur Arnalds

Ólafur Arnalds some kind of peace Cankarjev dom, Ljubljana, 11.9.2022

share

Ólafur Arnalds i neka vrsta mira

Ólafur Arnalds, uz veliku Björk i Sigur Ros, jedno je od najpoznatijih glazbenih imena s kreativnog i uvijek pomalo mističnog Islanda. Ovaj zanimljivi glazbenik gostovao je protekli tjedan u Ljubljani, donoseći tamošnjoj publici (i ovdašnjoj, s obzirom na to da u Hrvatskoj neće gostovati u sklopu turneje) dio svog zvukovnog svijeta, predstavljajući novi album.

Ólafur Arnalds

Ovaj glazbenik na sebi svojstven i zvučno vrlo specifičan način u svojim pjesmama tematizira egzistencijalna pitanja kroz ambijentalan i senzibilan glazbeni jezik ili pak u izvedbi publici približava svoj odnos prema slikama i zvukovima rodnog Islanda. Ukoliko niste ljubitelj ili poznavatelj njegove glazbe, ali vam ime Ólafur Arnalds zvuči poznato, može biti da je to zbog njegove glazbe za film i televiziju, čiji je najrecentniji primjer britanska serija Broadchurch.

Svojevrstan karakter filmske glazbe nose i neke druge Arnaldsove skladbe, a pri slušanju gotovo neizostavno slušatelje uvode u nesvakidašnji, uzbudljiv, a smirujući unutarnji svijet koji je ovaj glazbenik za album some kind of peace kreirao u studiju u Reykjaviku usred uznemirujućih pandemijskih vremena.

Glazbom zabilježenom na ovom albumu Arnalds je htio istovremeno dati osjećaj zajedništva, ali i onome tko je sam i samostalno sluša glazbu pružiti mogućnost zvukovnog uranjanja u atmosferu koja bi takvom pojedincu pružila neki vid potpore i stvorila osjećaj spokoja, prostor za samostalno istraživanje i uživanje u zvukolicima stvorenim u suradnji s drugim glazbenicima.

Ólafur Arnalds: some kind of peace – Foto: Nada Žgank/Cankarjev dom

„Morali su to biti prijatelji“, izjavio je Arnalds. Tako je Simon Green (Bonobo) pozvan na Island, isprva jer je Arnalds htio napraviti malu zabavu s njim. No, to se promijenilo pa je planinarenje usred Islanda bilo povodom i nadahnućem za izravan odlazak u studio te snimanje glazbe za album. Slično se dogodilo i s drugim suradnicima na some kind of peace, petom po redu albumu koji ovaj kantautor i producent ističe u kontekstu svoje dosadašnje diskografije. Sudjelovale su i njemačka glazbenica Arabella Rauch (Josin) te islandska kantautorica Jófríður Ákadóttir (JFDR).

„Teško je biti ranjivim u glazbi i dati se na način gdje kritika tvoje glazbe može postati kritika tebe. Čim sam shvatio da se u životu trebam toga riješiti i hodati prema onome čega me strah, to me vodilo k ovome albumu“, rekao je Ólafur Arnalds u razgovoru o albumu some kind of peace.

Istaknuo je i kako album progovara o tome što trebamo učiniti za sebe kako bismo se otvorili ljubavi te spomenuo kako je upravo njegova partnerica iza jednoga od „skrivenih“ glasova koje čujemo na albumu. Puno je sličnih detalja, uključujući field recordings, semplove i slične elemente, koji ovom multiinstrumentalistu omogućuju ispričati priču onkraj riječi.

Iz ‘drugog svijeta’

Začudno poseban zvuk i glazba koju stvara Arnalds rijetko koga je dosad ostavila ravnodušnim. Dio publike koja mu je sklona složan je u tome da njegova glazba zvuči onako kako Island izgleda na snimkama i fotografijama – moćno i dojmljivo, a istovremeno jednostavno i umirujuće. Neki od slušatelja kojima se nije svidio recentni album izrazili su pak oduševljenje nastupima uživo, naglašavajući sveukupan dojam zvuka i svjetla, koji nije izostao ni na njegovom slovenskom nastupu.

Ólafur Arnalds: some kind of peace – Foto: Nada Žgank/Cankarjev dom

Naime, važan, a za dramaturgiju izvedbe možda i ključni dio žive interpretacije ove glazbe jest onaj vizualni. Oblikovanje svjetla podjednako je umjetnički važno za recepciju kod publike kao i glazbena izvedba, utoliko što je komplementarno s glazbenim dijelom te Arnaldsovu ideju upotpunjuje ne samo izvedbeno i scenski, nego i poetički. Sve to ostavlja dojam kako svoj vrlo partikularan zvukovni svijet i ideje vrlo uspješno seli po svijetu i brojnim koncertnim prostorima.

A kako bi ugostili i predstavili projekte Olafura Arnaldsa, organizatori moraju zadovoljiti niz visokih standarda, produkcijski, organizacijski, tehnički, ali i omogućiti stvaranje uvjeta za stvarno slušanje i uranjanje u partikularnu ambijentalnost i prostornost glazbe. Neki od tih uvjeta uključuju i zabranu fotografiranja ili snimanja, izostanak (ikakve) uporabe mobitela, nemogućnost kupnje i konzumacije pića neposredno prije i tijekom koncerta te neometanu izvedbu, što podrazumijeva uskraćivanje ulaska onima koji kasne, bez obzira na razloge.

Uz to je tehnička lista doista ambiciozna te je sama činjenica da je Cankarjev dom uspješno ugostio ovaj koncert jamstvo kvalitete za druge vrste programa koji na tamošnjoj sceni nalaze prostor i za svoj umjetnički iskaz.

Ólafur Arnalds: some kind of peace – Foto: Nada Žgank/Cankarjev dom

Minuciozni pristup instrumentaciji, suzvučjima, načinima korištenja instrumenata, njihovom suodnosu te dinamici, proizlazi iz niza naizgled malih promjena, posebnosti i postupaka. Primjer toga je korištenje dvaju (otvorenih) pijanina, uz koncertni klavir te set klavijatura, elektroniku, udaraljkaša i članove gudačkog kvarteta koji na sceni okružuju Arnaldsa. To su violinisti Pétur Björnsson i Sólveig Vaka Eyþórsdóttir, violist Karl James Pestka te violončelistica Unnur Jónsdóttir.

Violist Karl Pestka istaknuo se posebnim pristupom solističkim dijelovima, pažljivim dinamiziranjem i kristalno jasnim (pianissimo) tonom završetaka i violi povjerenih uvodnih detalja. Istovremeno se u kvartetnoj konstelaciji nije isticao te je čitav gudački korpus dosljedno od početka do kraja koncerta zadržao homogeni, ujednačeni zvuk koji čini habitat Arnaldsova some kind of peace.

Ólafur Arnalds: some kind of peace – Foto: Nada Žgank/Cankarjev dom

Iz tog se zvučnog horizonta povremeno izdiže udaraljkaško ‘podebljanje’ elektroničkog sloja u rukama bubnjara Christiana Tschuggnalla koji je vješto sudjelovao i u dijalogu s Ólafurovom klavirskom dionicom u pojedinim odsjecima, koji su zahtijevali nešto više pažnje i preciznosti. Ritmički i zvukom doprinosi ova dionica intenzitetu sveukupnog glazbenog toka, pomažući oblikovanju dramaturgije, ali ne remeteći prevladavajuću atmosferu koncerta (i albuma). Komplementaran je spomenuti perkusivni dio i s domišljato složenom elektronikom čiji bas upotpunjuje zukovnu sliku ove elektroakustičke kombinacije i dronskim podtonom zaokružuje volumen zvuka.

Jedan je to od ključnih elemenata i ‘začina’ koji čine Arnaldsovu naizgled ‘lešo’ glazbenu kuhinju privlačnom, premda bih na ovom koncertu preferirala sveukupno nešto jači zvuk koji bi pojačao i dojam fizikalnosti slušanja (u skladu s poetikom albuma).

Fighting shit

Pred kraj koncerta, nešto opušteniji i zadovoljan izvedbom, a još više reakcijama (vrlo disciplinirane) publike, Arnalds je izveo solističku skladbu posvećenu njegovoj baki koja je preminula prije deset godina, a s kojom je imao poseban odnos, o čemu je detaljno ispričao publici. Taj je odnos uključivao i puno glazbe, suprotne onoj kojom se Arnalds tada bavio. Dok je s bakom slušao Chopina, preostalo bi vrijeme provodio svirajući bubnjeve u hardcore punk bandu koji se zvao Fighting Shit. Kolega iz benda Dead After School, s kojim je tada dijelio pozornicu, danas je ključna osoba zadužena odnosno zaslužna za vizualni aspekt nastupa Olafura Arnaldsa.

Ólafur Arnalds
some kind of peace – Foto: Nada Žgank/Cankarjev dom

Tako iza njegovog jedinstvenog rada i doista posebnih, gotovo meditativnih glazbeno-scenskih nastupa u kakvom smo imali prilike uživati i u Ljubljani, iza nečega za što su katalizator bili čak i bakini klasični utjecaji te posljedične mijene u njegovu osobnom glazbenom izričaju, „neke vrste mira“, u konačnici stoje – dva pankera.

 

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora