Sicilijanski dragulj vrijedan daljnjega brušenja

Antiphonus otkriva Falvettijev Il diluvio universale 

Kad je započela Sinfonia oluje, a prve kapi kiše počele rominjati instrumentima kroz ansambl, svaki takt pulsirao je poput nadolazećeg nevremena – i u samo nekoliko taktova taj začudan glazbeni trenutak preobrazio se u pravu muzičku kataklizmu, u kojoj je postalo jasno da povratka više nema.

Božja pravda, u kontratenorskoj inkarnaciji Franka Klisovića, neumoljivo je prodirala kroz barokno tkivo prvoga od četiriju prizora Falvettijeva oratorija, uvjeravajući Milosrđe da više ne može trpjeti „neprestanu ispraznost u pokvarenim srcima paloga svijeta“ – i povratak, doista, nije bio moguć.

Premijerna izvedba na Sceni Amadeo još je jednom pokazala da Božji gromovnik (Matija Bizjan) ima više stijela u desnici nego što se te večeri moglo pobrojati zvijezda na zagrebačkom nebu, dok je Smrt, u liku i djelu Martine Borse, zadovoljno trljala ruke nad jezivom berbom.

Na zapovijed Božje pravde prirodna počela – Voda, Vatra, Zrak i Zemlja (Anabela Barić, Monika Cerovčec, Ivan Bingula, Matija Bizjan) – nabrusila su oružje Jahvine srdžbe. Tamni oblaci najavili su rat, a Zemlju preplavili dažd, bujice, tuča i oluje. I da nije bilo Noe (Siniša Galović) i žene mu Rad (Monika Cerovčec), tko zna kako bi se sve to svršilo. Jedno je sigurno: Ljudska narav (Anabela Barić) ne bi se provela dobro.

I tako je počeo potop.

Opći potop

Opći potop, iliti Il diluvio universale, kako je svoj oratorij godine 1682. imenovao nepravedno malo poznati kalabreški skladatelj Michelangelo Falvetti (1642. – 1697.); imena koje je, zajedno s neupitnim stvaralačkim žarom, podijelio sa svojim mnogo poznatijim „božanskim“ imenjakom, a prezimena, pak, koje sugerira da je taj „mali“ majstor, maestro di cappella u Palermu i Messini, možda bio zlatokos ili svijetle puti – iako za to nemamo nikakvih stvarnih dokaza.

Nepravedno, makar mu se percepcija već uvelike mijenja. Očito je dobro vladao onodobnim vokabularom – cijelom paletom baroknih afekata i figura, najrazličitijim glazbenim postupcima i izražajnim sredstvima, kao i izvedbenim snagama koje su mu bile pri ruci. Falvetti skladateljskim darom i vještinom, a Vincenzo Giattini (1630. – 1697.) virtuoznim libretom, starozavjetno prikazanje o Potopu i Noinoj arki, kao „moćno oružje“ onodobne kršćanske propagande, pretvorili su u uzbudljivu priču nabijenu baroknom dramom i afektom koja i danas pokreće i srca i misli, vjerojatno kao što je to činila i onomad.

Bilo je to dramatično prikazanje jedne dobro poznate teme, ali i nezaustavljiva bujica glazbenog umijeća, oblikovana u bogatu tapiseriju likova i slika, prožeta Falvettijevim izoštrenim osjećajem za glazbeno slikanje i prikazivanje – ali i za skladateljsko umijeće općenito. Poput rijeke koja nosi sve pred sobom, Falvettijevu su glazbenu viziju članovi ansambla Antiphonus, zajedno sa svojim stalnim suradnicima iz bremenskog ansambla Concerto dei venti, pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija te večeri prvi put iznijeli pred hrvatsku publiku.

Njuh za otkriće

Više od tri stoljeća ovo djelo spavalo je u Messini, skrivajući se daleko, na Siciliji, od očiju glazbene javnosti. Njegov novi život, relativno nedavne datacije, ponovno ga je izveo na svjetlo dana ne bi li ispravio stoljetnu nepravdu. Godine 2010. u Ambronayu predstavio ga je argentinski dirigent Leonardo García Alarcón s ansamblom Cappella Mediterranea i pjevačima Komornog zbora iz Namura, a izvedba je izazvala pravu senzaciju – šušur i uzbuđenje u krugovima glazbenih connoisseura.

Očigledno s pravom, jer je iz sjene izvučen pravi barroco – nebrušeni biser baroknog oratorijskog repertoara, u kojemu kao da Monteverdijev Orfej susreće Vivaldijeva Godišnja doba – koji je napokon dobio priliku pokazati se u svoj svojoj nesvakidašnjosti, neobičnosti i očaravajućoj ljepoti. Voditelj ansambla Antiphonus, Tomislav Fačini, ponovno je pokazao kako, kao i puno puta dosad u kreativnom programiranju, ima njuha kad je ovo glazbeno otkriće doveo u našu sredinu. A publika je na tu „novinu“ pljeskala uporno i dugo.

Djelo je podjednako dojmljivo i u instrumentalnim i u vokalnim dionicama. Instrumentalisti moraju pokazati mnogo virtuznog žara, vokalisti obilje dramskog magnetizma kad su solisti, a kad su zbor izuzetnu snagu kako bi iznijeli i glazbu i dramu. Libreto je fantastična literarna mješavina, prava barokna alegorija, u kojoj, međutim, ni prirodni elementi – baš kao ni Smrt, Božja pravda ili Ljudska narav – nisu tek alegorijski likovi već aktivni protagonisti koji djelatno upravljaju radnjom.

Instrumentalisti moraju pokazati mnogo virtuznog žara, vokalisti obilje dramskog magnetizma kad su solisti, a kad su zbor izuzetnu snagu kako bi iznijeli i glazbu i dramu

Pred nama se rasprostire bujna partitura, prepuna kataklizmičnih učinaka, sa žaokom, raskoši i profinjenosti istodobno, koja poput živog organizma oživljava pred našim očima. Završni je rezultat crkvena glazba koja graniči s najboljim glazbenim teatrom – oratorij koji se, doduše, izvodi bez scene, ali u kojemu se slike nižu poput živih kazališnih kulisa ili prizora na slikarskom platnu; toliko dojmljive, slikovite i sugestivne da postaju opipljive.

Teatralni potencijal i akustičke prepreke

Instrumentarij, koji prema onodobnoj praksi nije bio do kraja propisan, Fačini je sastavio od gudača, korneta i blok-flauta te trombona, a continuo-grupu oblikovao je od kontrabasa, viole da gamba, teorbe, orguljica i čembala (Franjo Bilić) – pa čak i male barokne harfe. Baš poput Falvettija nekoć, i Fačini je svoj ansambl gradio od onoga što mu je bilo na raspolaganju, ali na continuu, koliko god je mogao, očigledno nije štedio, svjestan da upravo ondje treba položiti najčvršće temelje i osigurati najveću podršku kako bi se oslobodio pun teatralni potencijal djela.

Akustika atrija Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u ovom slučaju nije bila do kraja naklonjena izvedbi. Zvuk, zvonkolik i razliven, odlazio je u visinu, umjesto da se prelije prema publici i do nje dopre u punoj snazi. Taj nedostatak, premda prostor sada sjaji u obnovljenom ruhu, ostaje njegova trajna manjkavost. Šteta bi bilo da se na tome stane i da se ne razmotri mogućnost akustičkog unapređenja – bio bi to pravi dobitak i za prostor i za programe koji Hrvatskom prirodoslovnom muzeju daju dodanu vrijednost.

Šteta bi bilo da se ne razmotri mogućnost akustičkog unapređenja – bio bi to pravi dobitak i za prostor i za programe koji Hrvatskom prirodoslovnom muzeju daju dodanu vrijednost

Živim ognjem izvornog dramatičara, Falvetti već od prvih taktova gradi svoju pikantno začinjenu glazbenu dramu, uvodnu sinfoniu naprasno prekidajući dramatičnim nastupnim recitativom Božje pravde. Pravda, naime, više nema strpljenja i ne želi čekati – čak niti toliko da nas instrumentalni ansambl uvede u priču. Stigao je čas da se čvrstom rukom izvrši posljednji sud. Njezina arija uzdiže se zatim poput pobješnjelih valova, noseći Pravdu kroz svaku riječ i frazu, dok glazba oblikuje dramu i razlijeva njezinu srdžbu u svakom nadolazećem taktu.

Nižu se dalje glazbeni brojevi izuzetnog ekspresiviteta i inventivnih skladateljskih rješenja. Mobilizacija prirodnih elemenata u dijalogu između Pravde i ansambla elemenata jedan je takav trenutak. Slijedi trijumfalna arija Pravde, u kojoj ona odlučuje da će čovječanstvo kazniti upravo općim potopom, a potom i vratolomna arija Vode, kojom ona na najblještaviji način potvrđuje svoju pokornost odluci Pravde. Ideja da se na tu ariju nadovežu i ostali elementi (uključujući samu Pravdu), koji zatim u slapovima koloratura zajednički zaključuju prvi prizor, još je jedan potez genija koji kroz glazbu prenosi živu dramu iz libreta na koncertnu scenu.

Zemlja, Potop i Noina arka

Tako završava prvi prizor – onaj na Nebu. Do tog trenutka već smo čuli i doživjeli čitav niz snažnih glazbenih slika, a ipak je prošlo tek desetak minuta! Pred nama su još čitava tri prizora (Zemlja, Potop i Noina arka), svaki poput samostalnog baroknog platna, jarkih boja i oštrih kontrasta, na kojima se religiozni zanos miješa sa senzualnošću glazbenog izraza, oživljujući riječi i poruke libreta, kroz glazbu, prema publici.

Pokatkad glazba postaje crna – u notnom zapisu, kao i u izvedbi – i tada doseže vrhunce dramatskog naboja. Katkad, pak, ona je prozračna i bijela, otkrivajući lirsku stranu Falvettijeva senzibiliteta. Između tih krajnosti leži čitav svijet nijansi i finih dramskih vinjeta koje skladatelj i libretist povjeravaju svojim izvođačima.

U prizoru na Zemlji pojavljuju se Noa i njegova žena Rad, a zatim i sam Gospod. Činom Potopa dominira čudesno ekspresivni zbor A tko će mi pomoći u moru bez obale u čijemu vrtlogu zboristi ne uspijevaju dokraja otpjevati riječi život i smrt zato što se utapaju, nakon kojega na scenu stupa već spomenuta hladna i cinična Smrt. Ona ulazi u dijalog s Ljudskom naravi, koja joj se naposljetku – krhka i nesigurna, razapeta između oholosti i očaja – predaje. A baš kad se učini da je svemu kraj, Noa i Rad iz arke upućuju Gospodu molitvu, nakon koje slijedi pjesma i na zemlju se s Božjim znamenom duge vraća mir.

No to je tek okvir onoga što će se u djelu odigrati. Nakon više od sata glazbe i završnog zbora, u sjećanju ostaje bujica doživljaja: veličanstvenih zborova, solističkih lamenata i lirskih dueta, dramatičnih recitativa i briljantnih koloratura, tarantella i sarabanda, smjelih arija i slikovitih poteza skladateljskog pera, koji su nas poput valova bez prestanka zapljuskivali sa scene.

Ljudska narav ostaje ista

U trenutku svijeta u kojemu ponovno osjećamo kraj vremena, Falvettijev i Giattinijev Opći potop – koji su Antophonus i Concerti dei venti premijerno predstavili na Amadeu – doima se poput trenutka pročišćenja. Neke vrsti kolektivne terapije. Nadajmo se, stoga, da ćemo ga čuti opet. Ima Falvetti još djela, kao što je također izazovni Nabucco. A kad se Potop vrati – u što uopće ne treba sumnjati – glazbeni će se sadržaj još jasnije oblikovati i sleći, a dramaturška nit postati čvršća.

Iako živimo u trenutku koji nam se čini kataklizmičnim, Falvetti je na Siciliji druge polovine 17. stoljeća živio barem u podjednako turbulentnim okolnostima. Pa je ipak pisao glazbu tako unikatne izražajnosti i ljepote. Ljudska narav, očigledno, ostaje ista – brzo zaboravlja da je Tvorac za tu ,,neznatnu mrvicu”, kako piše Giattini, ,,prostro obale i uzdignuo planine, a sjaj dao suncu”.

Dobro je uvijek iznova prisjetiti se toga. Prije općeg potopa, ako već nije tu.