Koncert u Gradskom vrtu
Pola stoljeća Parnog valjka: Generacije ujedinjene u istom refrenu
U subotu navečer se u Osijeku održao dugo očekivani i najavljivani koncert Parnog valjka u sklopu turneje kojom obilježavaju pedeset godina benda. Tim su se povodom prema dvorani Gradski vrt slile rijeke ljudi – što prijatelja, obitelji, parova, a među njima predstavnici svih generacija.
Parni valjak u (n)ovoj je postavi već tri godine, a u tom se sastavu s osječkom publikom susreću po drugi put, nakon što su lege i legice novogodišnjim koncertom uveli u 2024. godinu. Tranzicija i svojevrsno uskrsnuće koje je bend doživio s 2.0 postavom u medijima i javnosti opravdano je popraćeno kao fenomen. Rijedak ili barem jedinstven su primjer benda kojemu su se nakon potresnog gubitka legendarnog i nezamjenjivog Akija Rahimovskog zvijezde posložile tako da iznađu novi frontmenski pogon s Igorom Drvenkarom – i pritom ostanu autentični, ne samo izvedbeno nego i stvaralački, dok je sudbina većine bendova u istoj situaciji postati tribute samih sebe.
Parni valjak u Gradskom vrtu / Karla Močković
Kako je ovo prvi moj teren u statusu fotoreportera, nekoliko minuta prije najavljenog početka provela sam tik do bine, praveći se da razumijem postavke koje namještam na svojoj kameri, sve dok me publika s leđa vriskom nije obavijestila o promjeni statusa pozornice. Bend izlazi, moj novinarski mozak kreće ih proučavati, vrisak publike pretvorio u predominantno vrisak ženske publike, rezerviranih za pojavu Igora Drvenkara. I dalje pogonjena svojim novinarskim navikama, dopuštam si freestyle asocijacijama pa me silueta frontmena i njegov styling, posebice kožne hlače koje nosi, podsjećaju na Rossa u onoj jednoj epizodi. Kiša bliceva koja pljušti prema pozornici trgnula me i podsjetila da blic imam i ja, a ne radi, pa brzo uzimam kameru u ruke i pokušavam ostati na nogama u ringu s iskusnim fotoprofesionalcima.
Parni valjak u Gradskom vrtu / Karla Močković
”Ljubavna” prva je sa setliste u trajanju nešto duže od dva i pol sata, a točno toliko bilo je potrebno da se sva kumulirana energija iz dvorane iscijedi i konvertira u postkoncertno blaženstvo. Bend-institucija sa sobom je povela i vrhunsko ozvučenje – stavka kojoj se nije teško istaknuti, s prosjekom osječkih koncerata kao referencom. Prvu četvrtinu koncerta obilježile su ”Zagreb ima isti pozivni”, ”Neda”, ”Vruće igre” u kojima pobjeđuje premoćna Tina Kresnik, novija autorska ”Otkad te ne viđam često” koju donose Brk i njegova čuda na gitari te kolektivni sentiš s ”Dok je tebe”, koji prostire uvod u seriju balada. Nju je teško rastaviti na faktore jer je cjelovita emotivna jedinica s vrhuncem u ”Jesen u meni” koju Drvenkar najavljuje riječima: „Ova pjesma me uvijek podsjeti koliko ju je teško pjevati, ali samo je čast pjevati ono što je Aki pjevao.“ I dok ju izvodi, glas mu puca točno tamo gdje treba.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Situaciju potom neutraliziraju postupnim notama vedrine, korak naprijed s ”Dok je tebe”, natrag dva s ”Godine prolaze” te konačno s ”Uhvati ritam” i ”Ja u ljubav vjerujem”. Brzo zatim uslijedit će vrhunac koncerta u neočekivanom obliku – Drvenkar uzima sunčane naočale i usnu harmoniku, s njom daje uvod kao da su mu pluća trokrilna, a zatim se povlači u pozadinu kako bi dvoranu još jednom preuzela Tina Kresnik. Treba mi nekoliko trenutaka da potvrdim da je u pitanju ”Prokleta nedjelja”, ali u takvom The Doors aranžmanu da mi djeluje kao da ju prvi put čujem: tri se gitare okupljaju prisno i nešto je u tome ganutljivo, ali novo ruho pjesme ne daje puno prostora za težinu sentimenta. Drvenkar je zbilja vrhunski lider s ugrađenim magnetizmom koji pravi razliku između frontmena kojeg je ta uloga zapala i onih koji za nju ne trebaju audiciju. Ipak, svaki put kad Tina Kresnik preuzme komandu, u dvorani ne postoji nužno nitko osim nje.
Parni valjak u Gradskom vrtu / Karla Močković
U završnicu koncerta ulazimo s ”Molitva”, Osijek zatim sluša live premijeru pjesme ”Pustit ću glas” koju bi u sumanutim vremenima poput ovoga upotpunila i nekakva konkretna poruka, no nije ovo takav koncert niti bend. Kraj večeri naviruje se iza ugla, za njega Parni valjak miksa koktel hitova, što gorkog, što slatkog okusa: ”Dođi”, ”Opet se smijem”, na ”Lutka za bal” se pomalo svatovski nadmeću vokalno muški i ženski dio publike, ”U prolazu” i ”Sve još miriše na nju” jedna drugoj poništavaju učinak, nakon čega poziv na bis ne traje ni punu minutu dok se ne vrate do kraja poravnati račune s ”Ugasi me”. Nakon toga publika je, čini se, spremna privesti večer kraju – potpuno namirena pozitivnim nabojem koji je bend izvozio na veliko, a takve su stvari dovoljne da otklone mrlje sivila koje svakodnevnica u sebe često propusti.
Iako bend broji 50 godina, Parni valjak nije stvar prošlosti s ex prefiksom, nego je stvar sadašnjosti, a publika je – čini se – zadovoljna jer bend koji je obojio tolike mladosti, veselja i boli s njima ostaje i na njega mogu računati u budućnosti.
Parni valjak u Gradskom vrtu / Karla Močković
