Pavel u Gavelli: Vrhunac karijere

Grupa Pavel završila je svoju Teatar turneju drugim zagrebačkim koncertom u kazalištu Gavella, izrazito veselim i energičnim, u subotu, 5. travnja

Devetočana postava oduševila je publiku / Foto: Ela Pustajec

“Dobra večer, Zagrebe! Hvala što ste došli! Mi puno više volimo kad nam ljudi dođu na koncert, nego kad nam ne dođu! Nije to jednostavno, subota je navečer, trebali ste spremiti djecu, odvesti na koncert, naći parking, kupiti kartu. Dobro, neki su je dobili, ali o njima nećemo. Za početak, odsvirat ćemo vam pjesmu s mog solo albuma kojeg nitko nikad nije čuo, ovako, malo za upoznavanje. Nismo dugo svirali u Zagrebu – od jučer”, objasnio je Aljoša Šerić odmah na samom uvodu kad je najavljivao prvu pjesmu, “Velike uši”. S tom svojom uvijek prisutnom ciničnom crtom sjajno se uklopio u teatarski prostor i stvarao atmosferu – red pjesme, red priče – šaljivi razgovori i podbadanja između Tonke i Aljoše nasmijavali su, ponekad, publiku, ali itekako održavali napetost i usmjeravali pažnju. Moram priznati, kad sam gledala setlistu, nije mi djelovala obećavajuće. Bilo je puno pjesama koje na prvi pogled nisam prepoznala i bojala sam se da mi koncert možda neće biti toliko zanimljiv, ali zapravo je nevjerojatno kako su pametno i sjajno složili pjesme jer su dva sata koncertnog nastupa proletjela u trenu! Ne znam kad se dogodio taj trenutak da je Pavel postao gotovo kafanski bend – s njih devet na pozornici, s toliko gibanja, muziciranja i plesa, bilo je nemoguće svrnuti pogled s pozornice. Čak su i one “nježnije” pjesme, poput “Ljubavi stoljeća”, zvučale vividno i izrazito bogato. Ako je u tih prvih pola sata Tonka imalo tražila pravi način da kao vokalistica zasja, potraga je prestala kad je izvodila “Poslije nas”, a poslije je svoju vokalnu superiornost posve utvrdila s pjesmom “Ljubav”.

“Sad ćemo jednu pjesmu o teškom, zlom i naopakom desetljeću, desetljeću rata i krvi, ali moj mozak srećom, kao i većina vaših, valjda nosi ružičaste naočale. Imamo selektivno pamćenje pa i ja, kad se sjetim tih groznih devedesetih, ne sjetim se rata i zla. Prvo se sjetim nekih pijanstava, prvih ljubavi, prvih mamurluka, svega onog lijepog. Dobro je tako. Zato se ova pjesma zove “Lažu devedesete””, najavio je Šerić pjesmu koju do ovog koncerta nisam nešto suviše doživjela. Iako ju je Pavel kao singl objavio prije osam godina, s odjavnim stihovima “Devedesete se smiju, šalju pozdrave / devedesete ti mašu, nisu gotove” zazvučale su vrlo aktualno i kobno. Ima nešto balaševićevski i u toj, ali i u nekim drugim pjesmama, baš kao što prepoznam nešto arsenovski, runjićevski (“Ne daj na nas”), a kasnije i dujmićevski (“Dani koji sjaje”). To nije kopiranje, već odraz stare autorske škole pisanja pjesama i sposobnosti hvatanja detalja iz svakodnevnog života. Ni ovi umjetnici nisu bili svima omiljeni; i oni su nekad smetali i bili gledani s rezervom, baš kao što se u ovom vremenu gleda na Aljošu Šerića i njegov rad. Na kraju, pokazuje se da je najvažnije ustrajati u svom naumu, bez obzira na kritike i podbadanja. Uvijek ostaje publika, koje ili ima ili nema. Šerić je svjestan da neće ispuniti Arenu, to je rekao u našem posljednjem intervjuu, ali izgleda da je ipak shvatio tko je njegova probrana publika. Ona je došla na ove sjedeće koncerte. Priznajem, iznenadila me, jer se sjećam onih mladih lica iz Vintagea, Tvornice, ali kad zapravo uzmemo u obzir da je prvi album objavljen 2007., normalno je da je i publika odrasla s bendom, a onda se i mijenjala kroz ovih šest albuma. Očekivano, najviše su izvodili pjesme s posljednja tri albuma, FM/AM, Ennui i Družba krivih odluka.

Tonka Šerić / Foto: Ela Pustajec

S vrlo dinamičnim promjenama u tempu, stvarajući atmosferu punu strasti, tuge, radosti i patosa (“Dobri se zaborave”), virtuozne izvedbe Deana Melkija na violini, Jurice Hotka na klavijaturama, Tonija Tkaleca na gitari, Stipe Mađora na trubi, ali i saksofonista kojem, nažalost, nisam čula ime, često su isticale tehničku vještinu glazbenika. Iako u pozadini s bubnjarem Filipom Hreljom, Josip Radić na bas gitari često se uključivao kao prateći vokal i ugodno ispunjavao vokalne harmonije Tonke i Aljoše, baš kao i na nedavnom koncertu Nene Belana u Areni, dok se na novom albumu priključio Šeriću autorski (“Marjan Express”).

Dogodilo bi se povremeno, recimo, usred koncerta kad su uslijedile emotivne “Samo se dobri dani broje” i “Sanjaj me” Novih fosila, da se primiri taj čarobni i zvoncavi svijet čergi Aljoše Šerića, kasnije i na bisu, kad je iz naftalina izvučena prekrasna “Ako si za, mogli bi jednom izaći” s debitantskog albuma, koju je u originalu s Aljošom pjevala Maja Posavec. Tada je otkrio kako im se često događa da odsviraju koncert i da sve bude OK, ali kad se u nekom predvorju hotela stane uz klavir ili kad Radić izvadi gitaru u backstageu, dogodi se neka čarolija i tako ispadne još bolji koncert od onoga što je bio. Ako pratite Pavel, vjerojatno ste već vidjeli onu snimku s koncerta u Osijeku, gdje svaki član grupe pjeva jedan stih Fosilovih “Sanjaj me”, a onda zapjeva cijela dvorana. Na ovom koncertu u Zagrebu, cijela je dvorana otpočetka pjevala toliko glasno da se odzvučeni bend gotovo nije ni čuo. Jedna od onih za njihov gušt bila je i “Otkako te nema”. Kaže Tonka, tužna, sjetna, nostalgična, njima jedna od dražih, koju uvijek sviraju sebi za gušt. “Nadamo se da će vam se svidjeti jer mislimo, ako mi uživamo, onda ćete valjda i vi.” Ima nešto wertherovski u sebi, fragilno, stingovski, i na nju se baš divno naslonila “Samo da jutro ne dočekam sama” s albuma Ennui.

„Nek ide kvragu sve“ s najnovijeg albuma FM/AM, stigla je kao osvježenje, potpuno drugačija i posebna, jer je u svojoj disco izvedbi posve odskakala od dotadašnjih pjesama sa setliste. Fantastično je što u live izvedbi zvuči gotovo identično kao studijska verzija.

Stipe Mađor / Foto: Ela Pustajec

Pišem to u svakom izvještaju ako je sviraju, ali kad god na bis ubace pjesmu “Loš (Treća)”, koja je bila jedna od najbitnijih pjesama grupe Ramirez, Aljošinog rock benda koji je prethodio Pavelu, dogodi se jedna vrsta koncertne katarze, proživljavanje nekih bitnih i introspektivnih trenutaka otprije 20 godina. I nisam jedina, znam to pouzdano. Aljoša je jasno u intervjuima objasnio kako se Ramirez raspao jer nije bilo publike koja će dolaziti na koncerte, ali za nas koji još uvijek dolazimo, molimo te, Aljoša, ako ovo čitaš, ubaci usred koncerta neki kratki intermezzo od barem tri-četiri najvažnije pjesme, kao posvetu tom razdoblju! Sigurna sam da će mnogi biti zahvalni.

Kada se nastupa u prostorima koji nisu prvobitno predviđeni za glazbene izvedbe, uvijek postoji rizik da zvuk neće biti optimalan. Pavel je, međutim, osigurao podršku Jure Šešelje, koji je pazio da sve bude u redu i, kad tako štimaju neke tehničke stvari, naravno da se možete posvetiti onome bitnom. Još uvijek pod dojmom, čini mi se da je Pavel pronašao sjajnu postavu glazbenika i stasao u fascinantan koncertni bend koji preobražava svoje pjesme na pozornici. Puno sam puta bila na njihovim koncertima, ali imam dojam da je ovo doista njihov vrhunac karijere.

Fascinantan koncertni bend / Foto: Ela Pustajec