Viva Penderecki!

U utorak, 26. kolovoza, u atriju dubrovačkog Kneževa dvora službeno je otvoreno osmo izdanje festivala komorne glazbe Stradun Classic, koji već drugu godinu zaredom kalendarski prati svršetak Dubrovačkih ljetnih igara te se na taj način naslanja na naš najdugovječniji nacionalni festival.

Stradun Classic se u organizaciji Dubrovačkog simfonijskog orkestra kontinuirano odvija od 2018. godine, a za njegovo umjetničko vodstvo zaslužni su začetnica, klarinetistica Marija Pavlović i violinist Gordan Nikolić.

Foto: Vedran Levi

Radi se o festivalu zanimljive logike, gdje korpus gostujućih – i redom međunarodno afirmiranih – umjetnika tvori jedan kontingent interpreta koji se onda spaja u raznovrsne veće ili manje komorne sastave. Ove se godine taj korpus, osim umjetničkih voditelja, sastoji još i od violinista Asija Matathiasa, pijanista Marie Meerovitch i Daniela Detonija, čelistice Monike Leskovar, violista Romana Spitzera, hornista Radovana Vlatkovića, fagotista Pietera Nuyttena i kontrabasista Zorana Markovića, uz pojačanja u obliku nekolicine članova Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

Koncert otvorenja bio je posvećen poljskom skladatelju Krzystofu Pendereckom, koji je 2020. godine trebao biti rezidencijalni skladatelj festivala, ali je iste godine, nažalost, preminuo uslijed duge bolesti. Otud dolazi i naslov koncerta, Hommage a Penderecki, a zanimljivo je kako su interpreti za potrebe ovog događaja iz njegova opusa posegnuli za razmjerno recentnim djelima; Sekstet je praizveden 2000. godine, dok je Duo concertante Penderecki skladao 2010. na nagovor violinistice Anne-Sophie Mutter.

Zanimljivo je kako su interpreti za potrebe koncerta Hommage a Penderecki iz njegova opusa posegnuli za razmjerno recentnim djelima

U slučaju obje skladbe donekle se radi o kuriozitetima u širem kontekstu Pendereckijeva stvaralaštva, s obzirom na to da je tijekom 21. stoljeća skladao tek mali broj komornih skladbi.

Foto: Vedran Levi

Žalosna je činjenica da u Dubrovniku Pendereckijevo cjelokupno stvaralaštvo, kao i opusi njegovih suvremenika, zapravo predstavljaju kuriozitet s obzirom na to koliko se rijetko mogu čuti. Teško je reći je li to do ukusâ same publike, nedostatka interpreta specijaliziranih za suvremenu glazbu ili nečeg trećeg, ali u Dubrovniku su prilike za slušanje klasične glazbe 20. i 21. stoljeća prohibitivno rijetke, u smislu da nekoj mogućoj publici zapravo onemogućavaju stvaranje apetita za takvom glazbom. U tom pogledu ovakav koncert – na kojemu nesvakidašnji repertoar izvode uistinu prvoklasni izvođači – znači još više, tako da je velika šteta što nije bio bolje posjećen.

Foto: Vedran Levi

Nakon nekoliko uvodnih riječi umjetničke voditeljice, početak koncerta označila je izvedba prije spomenutog Pendereckijeva Dua concertante. Ta kratka skladba je u energičnoj interpretaciji Gordan Nikolića i Zorana Markovića funkcionirala poput kakvog amuse-bouche-a; kombinacija sastava, ugodbe i melodijskog jezika služila je kao mali teaser Pendereckijeva stila i kao uvod u ono što će slijediti u drugom dijelu koncerta.

Iako je naizgled čudna boja kontrabasa prvo što se čuje, posebnost ovog djela svakako nije samo u skordaturi, nego i u pomno građenoj međuigri između dvije dionice. Na početku se radi o dijalogu nalik kontrapunktu, s puno komplementarnih ritmova i suzvučja, pospješeno i neobično visokim registrom za kontrabas.

Foto: Vedran Levi

Penderecki taj dijalog ubrzo napušta te se dvije dionice razdvajaju, svaka sa svojim virtuoznim materijalom (sukladno naslovu), a s vremenom dionica kontrabasa kao da se ,,spušta“ u nešto prirodniji registar i ulogu pratnje, u tolikoj mjeri da kasnije njeno kretanje podsjeća i na kakav walking bass. Taj karakter pratnje svakako je najevidentniji u zadnjim taktovima i jedinom pojavljivanju proširenih izvedbenih tehnika u cijeloj skladbi, a nakon čega Penderecki cijelu priču naglo zaokružuje.

Iako je koncert bio posvećen Pendereckom, poljski skladatelj nije bio jedini zastupljen na koncertu te se na programu još našao i Trio za rog, violinu i klavir, op. 40 Johannesa Brahmsa, možda iz pobude da koncert ipak ne bude sazdan samo od suvremene glazbe. Bilo kako bilo, radilo se o hvalevrijednoj inkluziji, i u vidu odabira skladbe i kvalitete izvedbe.

Foto: Vedran Levi

Brahms je trio napisao 1865. godine motiviran smrću majke, a dramaturgija četverostavačne skladbe u nekom pogledu i predstavlja skladateljevo nošenje s tim događajem. U prvom stavku umjerenog tempa Brahms jasno i glasno eksponira nadahnuto napisani tematski materijal, dok drugi stavak, Scherzo, zaigrano razbija tenziju izgrađenu u prvom. Ipak, u interpretaciji Vlatkovića, Nikolića i Detonija najimpresivniji je bio spori treći stavak, sa savršenim balansom i vođenjem dionica, a do izražaja su osobito došli Vlatkovićev krasan ton i artikulacija.

U interpretaciji Vlatkovića, Nikolića i Detonija najimpresivniji je bio spori treći stavak, sa savršenim balansom i vođenjem dionica

Drugi dio koncerta bio je sasvim posvećen Pendereckijevom kapitalnom Sekstetu, djelu u čijoj je praizvedbi 2000. godine sudjelovao i Radovan Vlatković te je njegova perspektiva u pripremi jednog ovako složenog djela nesumnjivo bila od presudne važnosti. U ovoj izvedbi na pozornici su mu se pridružili još i Nikolić, zatim Roman Spitzer, Monika Leskovar, Daniel Detoni i Marija Pavlović. Sekstet je interesantna skladba po tome što njezin naizgled nepregledan slog zapravo skriva možda iznenađujuću melodijsku i formalnu jasnoću. Skladatelj to postiže tako što grupe instrumenata često tretira kao jasno definirane sekcije; gudači se na momente nadopunjuju, a na momente natječu, rog i klarinet se periodično javljaju, a dionica klavira taj slog podržava.

Foto: Vedran Levi

To se sve odvija u dva karakterno vrlo različita stavka; dok u prvom, Allegro moderato, Penderecki pomno gradi napetost harmonijama koje vas tjeraju da naćulite uši i gotovo totalnom kromatizacijom melodija u praktički svim dionicama, drugi je stavak, Larghetto, kontemplativniji, dok su kontrasti između različitih dionica mnogo suptilniji.

U izvedbi drugog stavka je sekstet odlučio iskoristiti i prostor pa je tako na njegovu početku – sukladno uputi da lontano u partituri – Vlatković napustio ostatak sastava te se popeo na galeriju, s koje se ton njegova roga čuo tijekom većine stavka te na taj način obogaćivao slog. Kako je zapisano, hornist se naposljetku vraća među ostale izvođače te oni zajedno dovode stavak do njegova logičnog završetka, na kraju dugog, silaznog kromatskog niza na bazi čijeg zadnjeg tona je onda izgrađen akord koji se proteže kroz sve dionice, dok naposljetku to suzvučje ne iščezne istom suptilnošću kojom je i nastupilo.

Vlatković napustio ostatak sastava te se popeo na galeriju, s koje se ton njegova roga čuo tijekom većine stavka te na taj način obogaćivao slog

Tu tišinu koja je uslijedila nakon zadnjeg akorda prekinuo je iskreni i dugotrajni aplauz publike, što bar u mom imaginariju svjedoči o ipak postojećoj publici za ovakav tip glazbe. U svakom slučaju, Stradun Classic traje sve do ponedjeljka, 1. rujna, a na sljedeća četiri koncerta publika će moći čuti sve od klasicizma i romantizma do južnoameričke glazbe 20. stoljeća, a završni koncert festivala obilježit će nastup tzv. festivalskog orkestra koji će izvoditi skladbe Ralpha Williamsa, Čajkovskog, Crusella, Brucha i Mendelssohna.