Pjesnik koji je završio na pozornici ili glazbenik koji nikada nije napustio književnost

Ovih dana TikTokom kruži trend u kojem korisnici u komentarima objašnjavaju što je njihov osobni indikator recesije. “Bendovi na turneji”, napisala je jedna TikTokerica, a teško je ne sjetiti se te opaske dok Pete Doherty stoji na pozornici zagrebačke Tvornice kulture, s gitarom i bez viška kulisa.

Ipak, nakon sinoćnjeg razvoja događaja, takvo opažanje ispada krajnje neumjesno i, štoviše, promašeno. Ako je i riječ o recesijskom simptomu, onda je barem estetski i zvučno uvjerljiv.

Pete Doherty u Tvornici / Filip Bušić

Prije dva desetljeća njegovo ime nije silazilo s naslovnica britanskih tabloida, no ne zbog glazbe. Veza s Kate Moss pretvorila se u medijski spektakl koji je skakao od glamura do autodestrukcije, a Doherty je u toj jednadžbi bio simbol kaosa: droga, uhićenja, zatvori, bijeg iz rehabilitacijskog samostana u koji ga je poslao menadžer. Njegova biografija prepuna je gotovo nevjerojatnih epizoda; od toga da mu je otac, zbog nedoličnog ponašanja, godinama držao gitaru kao taoca, preko činjenice da je kao student radio kao grobar, pa sve do apsurda da se nije pojavio na vlastitoj izložbi slika, nastalih vlastitom krvlju, jer je u to vrijeme bio u zatvoru. Bio je figura oko koje su se u jednakim omjerima isprepletali moralna panika i fascinacija. Danas, po dolasku iz svoje baze u Normandiji, djeluje smireno, raspoloženo, skoncentrirano, a umjetnički i dalje živo, relevantno, u mjeri puno većoj od onoga što bi tabloidi priznali.

Večer otvara Tidal Pull: usvirani, nepretenciozni, očito sretni što imaju tu ulogu. Njihov set funkcionira kao suptilna uvertira, bez prenaglašavanja, s dovoljno prostora da publika ostane otvorena za ono što slijedi.

Tidal Pull u Tvornici / Filip Bušić

Minimalistička postava

A ono što je slijedilo imalo je kazališnu auru. Doherty, u maniri uličnog pjesnika, pa i šanera, prije koncerta s pozornice prodaje vlastiti fanzin s poezijom i esejima (opet indikator recesije!). Uzima novac iz ruku publike, dijeli primjerke krećući se po gomili. Potom počinje koncert kojem je postava minimalistička do srži: samo Pete, akustična gitara i povremeni izlet trubača koji ulijeće s ruba pozornice. Nema benda, nema velike produkcije. Ima čovjeka i njegovih pjesama.

Pete Doherty u Tvornici / Filip Bušić

U nešto više od sat vremena svirke Doherty pokazuje da može sam držati prostor, ne samo zadržati pažnju, nego je i voditi, lomiti i ponovno sastavljati. Prvi val euforije dolazi s “Can’t Stand Me Now”, himnom The Libertinesa, a set-lista zatim klizi između faza njegove karijere: sirova energija “What a Waster”, s onim ciničnim stihom o novcu koji “ide ravno u nos” i zvuči kao autoportret iz prošlog života; “What Katie Did” nosi nježniju, ali i dalje ironičnu notu; “Run Run Run” i “Shoreleave” pokazuju kako se njegov izraz s godinama smirio, ali nije izgubio britkost. U jednom trenutku premijerno izvodi pjesmu za koju kaže da ju je napisao dan ranije. Krhka, još nedovršena, ali iskrena skica koju je odlučio podijeliti s okupljenima i prije nego što je postala konačna.

Pete Doherty daleko više od karizmatične pojave: njegova gitara zvuči sigurno, precizno i iznenađujuće razigrano. Svira s lakoćom koja skriva tehničku vještinu, prelazeći iz nježnih, gotovo krhkih pasaža u ritmički čvrste dionice bez napora. I njegov glas prati tu fleksibilnost. Agilan, na trenutke hrapav, ali po potrebi iznenađujuće zvonak i čist, sposoban podići refren ili se povući u intimni šapat.

Pete Doherty u Tvornici / Filip Bušić

Does anyone like coke?

Interakcija s publikom jedna je od ključnih niti večeri. Doherty prepoznaje lice iz publike koje ga prati kroz cijelu regionalnu turneju, pjeva “Happy Birthday” članu ekipe, prihvaća glazbene želje iz prvih redova. Šarmer je, ali nije usiljen.

Pred kraj nastup poprima gotovo stand-up formu. Na glavu stavlja kapu s natpisom “Coke”, pita publiku “Does anyone like coke?” i zatim je baca u gomilu. Autoironija je to koja priziva, ali i razgrađuje njegovu prošlost. Ubrzo potom na pozornicu donosi staru latvijsku pisaću mašinu, objašnjava kako je ne može ponijeti u avion i poklanja je nekome iz publike. Gesta je apsurdna, ali i jako dirljiva.

Pete Doherty u Tvornici / Filip Bušić

Za posljednju pjesmu, “Fuck Forever”, pali cigaretu, otpjeva je bez patetike i bez najave kraja silazi s pozornice. Nema bisa, unatoč skandiranju. Odlazak je nagao, ali dosljedan.

Dohertyjeva pojava i dalje nosi dvostruku energiju raspada i romantike. U njemu ima nečeg duboko britanskog, literarnog i boemskog. On je dekadentni nasljednik Lorda Byrona, s gitarom umjesto dvobojnih pištolja, pjesnik koji je završio na pozornici ili glazbenik koji nikada nije napustio književnost. Zagreb će ga sigurno još pamtiti.

Pete Doherty u Tvornici / Filip Bušić