Izuzetan sklad glazbenih osobnosti Monike Leskovar i Martine Filjak
Mnoštvo ljudi koje je u nedjelju navečer, 4. rujna 2022., pohodilo Petrinju nije došlo zbog obnove toga teško stradalog grada, već zbog obnove vlastita duha i duše, ali, naravno, i potpore događaju o kojem pišem. Na samom početku koncertne sezone 2022./2023. u maloj Petrinji se događaju prave stvari. Male, ali velike i itekako značajne za cijeli kraj.
Foto: Valentin Ivančić
Dobri temelji za dobre stvari
No, kako bi se nešto takvo moglo dogoditi, morali su se stvoriti određeni preduvjeti. Na samom početku 2020. godine Grad Petrinja je kupio sjajan klavir tvrtke Steinway & Sons i tako ovom hvalevrijednom inicijativom omogućila održavanje vrhunskih koncertnih događaja. Petrinjski pijanist Karlo Ivančić okupio je svoje kolege s Muzičke akademije: Lovru Marušića, Rubena Dalibaltayana, Dalibora Cikojevića i Đuru Tikvicu te je u svibnju 2020. u Hrvatskom domu Petrinja predstavljen novi klavir.
S njim se rodila ideja o osnivanju Pijanističkog memorijala Ranko Filjak, kojeg je pokrenuo već spomenuti Karlo Ivančić kao umjetnički voditelj te koncertni orguljaš petrinjskih korijena Edmund Andler-Borić kao producent.
Mnogi možda ne znaju da je legendarni hrvatski pijanist i pedagog Ranko Filjak (1927.-1983.) porijeklom upravo iz Petrinje. U Petrinjskom biografskom leksikonu Ivice Goleca zapisano je i ovo:
“Ranko Filjak je češće navraćao u Petrinju, rodno mjesto svog oca, a Petrinjcima je ostao u sjećanju po uspjelu solističkom klavirskom recitalu što ga je održao 7. prosinca 1968. kada mu je poklonjena petrinjska stucka, pokupski vez i buket karanfila.”
Pijanistički memorijal Ranko Filjak
Prvo izdanje Memorijala 2020. godine započelo je skromno, ali značajno i primjereno, nastupom Martine Filjak, proslavljene hrvatske pijanistice s međunarodnom karijerom – ujedno i kćeri Ranka Filjaka – koja je muzicirala u Hrvatskom domu Petrinja. Ova zgrada, mjesto kulturnih događaja i okupljanja, teško je stradala u razornom potresu krajem 2020. i dok se temeljito ne obnovi, izvan funkcije je. Na sreću, klavir Steinway & Sons ostao je netaknut te se od 2021. koncerti Memorijala održavaju u Crkvi sv. Lovre.
Foto: Valentin Ivančić
Na drugom izdanju 2021. nastupili su Amadeus trio Zagreb (kojega čine violinist Leonid Sorokow, violončelist Krešimir Lazar i pijanist Ruben Dalibaltayan), tenor Filip Filipović uz pijanisticu Lanu Bradić, dok je pijanistički program izveo Ivan Krpan.
Otvorenje trećega Pijanističkog memorijala Ranko Filjak u nedjelju, 4. rujna 2022., pripalo je violončelistici Moniki Leskovar koja je muzicirala uz pijanisticu Martinu Filjak. Mislim da ove dvije vrsne glazbenice s impresivnim biografijama nije potrebno posebno predstavljati. Svoj program, izveden u jednom dijelu, sastavile su od stilski različitih skladbi četvorice skladatelja.
Zavidno zvučno oblikovanje
Pomalo neuobičajeno, ali itekako osvježavajuće, koncert je otvorilo najkasnije napisano djelo s programa, svakako jedno od najpopularnijih Arva Pärta koji se ubraja među najveće živuće skladatelje. Fratres (u prijevodu s latinskog braća) je skladao 1977. godine i spada u skupinu skladbi skladanih tehnikom koju je sâm osmislio – tintinnabuli.
Nakon uzburkanog uvoda violončela Monike Leskovar koji su zaključili moćni basovi klavira, Martina Filjak je smireno pjevala zaraznu temu koja zvuči kao da dolazi iz nekoga monaškog samostana. Na svako pojavljivanje teme nadovezivala se Leskovar i u gotovo improvizatorskoj teksturi skladbe pokazala svoju glazbenu senzibilnost, maštovitost i majstorsko umijeće vladanja glazbalom (kakvi divni flažoleti!). Glazbenice su ostvarile punu pažnju publike i stvorile zaista kontemplativnu atmosferu.
Foto: Valentin Ivančić
Posebnu pozornost Filjak je posvetila balansu klavira u odnosu na violončelo koji je bio baš takav kakav treba i biti. Crkva sv. Lovre akustički je izuzetno dobra, s obilje jeke, ali one u kojoj se ne gubi jasnoća, no bilo je potrebno prilagoditi zvučno oblikovanje, što su, s obzirom na iskustvo u komornom muziciranju, glazbenice ostvarile na zavidnom nivou.
Glazba je taknula, probudila emocije, ali i bila utjeha
Pet sonata i tri zbirke varijacija za violončelo i klavir Ludwiga van Beethovena među prvim su djelima originalno napisanim za ova dva instrumenta i temelj su repertoara svakog violončelista, ali i komornog dua. Iako brojčano manje od 32 klavirske sonate ili 10 sonata za violinu i klavir, 5 sonata za violončelo i klavir možemo podijeliti u tri Beethovenova skladateljska razdoblja. U ono rano spadaju dvije sonate iz opusa 5 (u F-duru i g-molu), u srednje Sonata u A-duru op. 69, dok su u kasnom to dvije sonate iz opusa 102 (u C-duru i D-duru).
Foto: Valentin Ivančić
Glazbenice su za ovu prigodu odabrale Drugu sonatu u g-molu, op. 5 br. 2. Beethoven se navodno silno htio svidjeti pruskom kralju Friedrichu Wilhelmu Drugom, ljubitelju glazbe i violončelistu, pa mu je posvetio opus 5 i svirao ga s njim. Za ta je djela skladao izrazito virtuoznu klavirsku dionicu, uz nešto jednostavniju dionicu violončela. Dvostavačna Druga sonata zapravo je trostavačna, pošto se prvi stavak sastoji od dva povezana kontrastna stavka.
Unatoč, laički govoreći, manjem broju nota, Monika Leskovar preinteligentna je glazbenica da bi svoju dionicu tumačila banalno. Stilski primjereno i dobro osmislivši svaku notu i frazu izvela je sonatu s prekrasnim tonom koji je poput finog meda i koji me, moram priznati, uvijek oduševi. Martina Filjak briljirala je u zahtjevnoj i tehnički izazovnoj klavirskoj dionici. Podržavala je violončelisticu i pripremala joj teren u prvom stavku, skladno se ispreplitala u drugom, vodila u vrckastom trećem stavku napisanom u kontrastnom G-duru, kad god je to glazba tražila.
Slušajući u Petrinji bolnu i vrlo zrelu glazbu mladog Beethovena u prvom dijelu prvog stavka – Adagio sostenuto e espressivo – u ovako dirljivoj interpretaciji, nisam mogao ne prisjetiti se svega što su ljudi u ovom kraju prošli u proteklih godinu i pol. Glazba je taknula, probudila emocije, ali i bila utjeha.
Skladateljske poetike i interpretska izražajnost
Jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća Božidar Kunc najpoznatiji je po svojim klavirskim i koncertantnim skladbama te popijevkama, no na području komorne glazbe ostavio je itekako vrijedan opus koji se sve više izvodi. Notturnino za violončelo i klavir, op. 45, zapravo je obrada istoimene Kuncove vokalize za glas i klavir. Martina Filjak je fino odmotala zvukovni tepih za sve izražajne mogućnosti pjeva violončela Monike Leskovar. Iako karakterno nešto drugačija, ova Kuncova minijatura me po svom ugođaju podsjetila na jedno slično djelo Mauricea Ravela – Vokalizu-etidu u formi habanere.
Umjesto najavljene Sonate za violončelo i klavir u d-molu Claudea Debussyja, glazbenice su na kraju koncerta izvele Le Grand Tango (Veliki tango) Astora Piazzolle, jedno je od rijetkih djela ovog skladatelja koje se prvenstveno izvodi u originalnoj verziji za violončelo i klavir. Skladano je 1982. godine u Parizu (od tuda i njegov francuski naziv koji se tada koristi) za legendarnog violončelista Mstislava Rostropoviča koji ga je rado izvodio, snimio i proslavio. U tri povezana šira odjeljka stapaju se tradicionalni tango ritmovi sa sinkopacijom nadahnutom jazzom.
Glazbenice nisu upale u laku zamku da njihova izvedba bude kičasta ili odviše patetična. Bilo je patosa, melankolije, šarma i one emocijama nabijene strasti koja dolazi iznutra. Naravno, njihovi temperamenti su ovdje posebno mogli doći od izražaja.
Foto: Valentin Ivančić
Suradnja, a ne borba
Kako ipak ne bismo ostali uskraćeni za Debussyjevu glazbu, razdraganoj publici za dodatak su izvele virtuozni treći stavak Finale: Animé, léger et nerveux Sonate u d-molu, u kojem su nas fino vodile kroz nagle promjene raspoloženja i karaktera. Zanimljivo je da je na manuskriptu tog djela Debussy zapisao: Pijanist nikada ne smije zaboraviti da se ne smije boriti protiv violončela, veći surađivati s njim. Martina Filjak je toga itekako svjesna.
Publiku do kraja Pijanističkog memorijala Ranko Filjak očekuju koncerti ponajboljih učenika Glazbene škole Frana Lhotke iz Siska i njezinoga područnog odjela u Petrinji (utorak, 6. rujna u 20 sati) te solistički recital pijanista Srđana Filipa Čaldarovića (četvrtak, 8. rujna, također u 20 sati). Petrinja nije tako daleko…
Monika Leskovar i Matina Filjak poznaju se cijeli život i kao učenice su često nastupale zajedno. Posljednjih godina je njihovo zajedničko muziciranje ponovno zaživjelo i dobro je da je tako budući da se itekako razumiju i nadopunjuju. O sličnostima i razlikama njihovih glazbenih osobnosti, karaktera i temperamenta najbolje je da se uvjerite sami na nekom od njihovih idućih koncerata (koliko mi je poznato, nastupit će u Puli, 3. studenog ove godine). Osobno bih volio vidjeti i poslušati njihov zajednički nosač zvuka.
Foto: Valentin Ivančić
