22
stu
Izvještaj

Planeti, Ratovi zvijezda i tajne filmske glazbe

Planeti, Ratovi zvijezda i tajne filmske glazbe

Mo Dawid Runtz Foto: Zagrebačka filharmonija

share

Planeti Gustava Holsta i suita iz Ratova zvijezda Johna Williamsa koje je Zagrebačka filharmonija izvela pred punim Lisinskim u petak, 19. studenog, potaknuli su našeg novog suradnika, skladatelja i poznavatelja filmske glazbe, na razotkrivanje nekih od manje poznatih detalja iz tog zanimljivog umjetničkog svijeta…

Pablo Picasso jednom je rekao kako dobri umjetnici kopiraju, a sjajni umjetnici kradu. Filozofija je to kojom su se vodili kreativci od paleolitika do danas. I nije to ništa neobično, neuobičajeno ili čak pogrešno: jedan od genskih zapisa gotovo svih živih bića jest da imitiraju, i to od svojih najranijih trenutaka. A pojam i semantiku imitacije vrlo prigodno možemo smjestiti i u sveopću analizu glazbene umjetnosti, bilo je li riječ o trogodišnjaku koji nemušto udara po drvenu ksilofonu oponašajući majčine pokrete ili Gustavu Mahleru čija Treća simfonija u segmentima neodoljivo podsjeća na Španjolsku rapsodiju Frantza Liszta, pa i Beethovenovu Devetu simfoniju, posebice Odu radosti.

Gotovo svi skladatelji crpe ideje iz istog bazena i on nije neograničen: glazba potječe iz uskog frekvencijskog raspona – onog čujnog ljudskom uhu – a omeđena je i tehničkim mogućnostima postojećih instrumenata, kao i ljudskog glasa. Kombinacije koje se pritom mogu stvoriti nezamislivo su brojne, no pritom ne i beskonačne, tako da je normalno – ili bolje rečeno ljudski – očekivati da ćemo u glazbi različitih skladatelja naići na sličnosti.

Nekad su one nenamjerne, rijetke poput dobitka na lotu, kad su dva umjetnika posegnula za istom muzom, ne čuvši za onog drugoga. Ponekad se u priču uplete podsvijest koja se drsko poigra sa sjećanjima i podvali postojeću, tuđu ideju kao vlastitu. A nekad su sličnosti namjerne, čak i smislene. No i ovdje je moguća iznimno duboka i slojevita analiza. Je li sličnost u melodijskoj liniji? Ili harmonijama? Specifičnoj upotrebi nekog instrumenta ili vokala? Jesu li određene sličnosti postale već toliko brojne da možemo govoriti i o glazbenom pravcu? Što zapravo dijeli dobre i sjajne umjetnike u Picassovoj izjavi?

Sva ta pitanja uvijek se vrzmaju umom jednog umjetnički udarenog overthinkera, a tako je bilo i na odličnom koncertu Crvenog ciklusa kad je gotovo posve ispunjena dvorana imala priliku slušati Zagrebačku filharmoniju kako izvodi Planete Gustava Holsta i suitu iz Ratova zvijezda Johna Williamsa.

Holstovi Planeti suita su od sedam stavaka nazvanih prema planetima Sunčeva sustava i to njihovim astrološkim načelima. Njegov je, dakle, koncept bio prikazati ideje i osjećaje koji se povezuju s utjecajem planeta na ljudsku psihu, pa se tako Mars, Venera, Merkur, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun predstavljaju kroz međusobno različit glazbeni karakter. Ideju za Planete Holstu je predložio engleski pisac i dramatičar Clifford Bax koji ga je s astrologijom upoznao 1913. godine tako da se, osim glazbenog stvaralaštva i nadahnuća, često iz zabave bavio i pisanjem horoskopa.

Holst se u stvaranju suite ponaša gotovo kao veliko dijete

Tako je u rujnu 1918., tijekom posljednjih tjedana Prvoga svjetskog rata, u londonskom Queen’s Hall održana premijera Planeta (dvije godine kasnije djelo je prvi puta izvedeno u svom potpunom, konačnom obliku) koji su Gustava Holsta odredili do te mjere da je on i sam bio iznerviran koliko mu je ta suita hvalospjevima i popularnošću zasjenila ostale – po njegovu mišljenju i bolje – simfonijske kreacije.

A, uistinu, već tijekom prve minute slušanja očigledno je i zašto su Planeti ne samo toliko popularni, već i jedni od najpoznatijih glazbenih djela 20. stoljeća. Holst se u stvaranju suite ponaša gotovo kao veliko dijete: on je začuđen, zadivljen, znatiželjan i zaigran; u želji da dočara golemo polje vlastitih doživljaja prema Sunčevu sustavu on poseže za najraznovrsnijim glazbenim rješenjima, inovativnim i uzbudljivim, a opet nikako pretenciozno eksperimentalnim.

Iz perspektive ljubitelja filmske glazbe, nevjerojatno je koliko je značajan utjecaj Planeta na rukopis filmskih skladatelja; poput produžene ruke Richarda Wagnera i njegovih ingenioznih lajtmotiva, Holstovi glazbeni temelji mogu se čuti u nebrojenim partiturama koje su obilježile kinematografiju.

Već prvi stavak suite, Mars, ratonoša, taj borbeni planet, otkriva koliko će u idućih stotinu godina od svog začetka biti plodno tlo za imitacije i varijacije. Vjerojatno je svaka osoba u svom životu barem jednom doživjela da joj netko kaže podsjećaš na tog i tog glumca, tu i tu pjevačicu. Za audiofilmofila sličan je dojam kod slušanja Planeta.

Orkestar izvodi Mars, no čujemo kako se ovdje skriva Jerry Goldsmith i njegov specifičan zvuk u Poltergeistu, jednom od najboljih i najpopularnijih horora iz 80-ih godina.

Ostinato ili, pojednostavljeno, ponavljajuća ritmička ili melodijska figura, koji obilježava prvi Holstov stavak, u velikoj se mjeri s harmonijskim sličnostima može čuti u Gospodaru prstenova skladatelja Howarda Shorea, osobito u borbenim dijelovima partiture Povratka kralja. Hans Zimmer je, nadalje, zbog glazbe koju je radio za Gladijatora, čak dobio i poziv na sud od strane Zaklade Holst zbog narušavanja autorskih prava, kad je u tužbi između ostalog stajalo da je Zimmer i sâm izjavio kako glazba u tom filmu koristi “isti jezik, isti vokabular, pa i istu sintaksu kao Planeti.”

Pitanje imitacije, kopiranja, pa i krađe može se sagledati iz pravne perspektive, filozofske, muzikološke, sociološke, a uglavnom je subjektivnog karaktera. Ono što će jedna osoba čuti, vidjeti i doživjeti, druga možda uopće neće.

Netko će reći da je pjesma Bury A Friend Billie Eilish kopija The Doorsa i njihovih People Are Strange, netko da The Bittersweet Symphony grupe The Verve zvuči isto kao The Last Time Rolling Stonesa, bit će onih koji će naći identičnu strukturu u Get Free Lane Del Rey s pjesmom Creep grupe Radiohead. A cijela jedna druga skupina ljudi možda će reći kako su to besmislice i kako spomenute sličnosti između navedenih pjesama uopće ne postoje. Sudski procesi, međutim, vode se neprestano i nemilice te na sucima ostaje da, naravno subjektivno, razluče u kojoj je mjeri neki proizvod kopija onog drugog.

Nedodirljiva ikona filmske glazbe

John Williams nije imao pravnih bitaka kad je stvorio nezaboravnu, možda i najpoznatiju filmsku partituru svih vremena, onu iz Ratova zvijezda. Najveći živući skladatelj filmske glazbe uskoro će proslaviti 90. rođendan, a iako je ozbiljniju stvaralačku karijeru započeo tek s oko četrdeset godina (prije toga je uglavnom radio kao pijanist i aranžer), nadahnuća mu nikad nije nedostajalo.

S preko 200 filmova na kojima je radio, 52 nominacije za Oscara (i osvojenih pet, između ostalog, i za Ratove zvijezda), 25 Grammyja i tko zna koliko još drugih nagrada, davno je postao nedodirljiva ikona filmske glazbe.

Unatoč neiscrpnom vodopadu nadahnuća, čak je i John Williams posezao za tuđim idejama, pogotovo kad je riječ o glazbi za Ratove zvijezda. I prije nego krene bilo kakva neopravdana optužba za plagijarizam i kopiranje, potrebno je kratko objasniti kako (često) funkcionira odnos redatelja i producenta nekog filma te njegovog skladatelja.

U stvaranju bilo kojeg filmskog dijela, posljednju etapu čine glazba i zvuk, dakle, skladatelji raspisuju glazbu tek po završetku snimanja, često i po skorašnjem završetku montaže filma.

S obzirom da redatelji uglavnom nemaju dostupnu originalnu glazbu tijekom pretprodukcije i produkcije, koriste se zamjenskom, privremenom glazbom, ili kako bi se na engleskom reklo, temp score-om. To su često djela klasične, a ponekad i suvremene popularne glazbe koja služe da bi redatelji lakše navigirali atmosferom filma, a i uspješnije objasnili skladateljima kakvu originalnu glazbu žele za film.

Redatelj George Lucas za Ratove zvijezda prvotno je želio klasičnu glazbu i grandioznost simfonijskog orkestra jer je smatrao da jedino na taj način može vjerno prenijeti atmosferu ideje i priče filma. Osim toga, krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina orkestri su se u svom punom sastavu rijetko koristili za snimanje soundtrackova te su time bili pomalo i zaboravljeni, pogotovo ulaskom elektronske i eksperimentalne glazbe koja je sve češće činila zvučnu pozadinu filma.

Williams je, srećom, iako isprva angažiran kao svojevrsni glazbeni supervizor, uspio uvjeriti Lucasa da koristi originalnu umjesto klasične glazbe. A ostalo je, rekli bismo, povijest.

No, iako originalna, glazba Ratova zvijezda, osobito određene teme, u mnogočemu je nadahnuta Holstovim Planetima od kojih se ne libi preuzeti čak i cjelokupne fraze identičnog tonaliteta. Osim toga, melodijska i harmonijska linija glavne teme izuzetno podsjeća na onu iz filma Kings Row iz 1942. godine, skladatelja Ericha Wolfganga Korngolda, jednog od pionira filmske glazbe. No, ta Korngoldova tema bila je dio zamjenske glazbe za Ratove zvijezda prije nego Williams išta skladao, a Lucas je pristao na originalnu glazbu tek kad je Williams obećao stvoriti nešto grandiozno kao što je napisao Korngold.

I upravo zbog toga možemo zahvaliti neumornoj upornosti i veličanstvenom talentu Johna Williamsa što su Ratovi zvijezda označili prekretnicu za simfonijske orkestre po pitanju korištenja istih za filmsku glazbu.

Do današnjeg dana filmska je glazba jedna od najvažnijih žila kucavica djelovanja velikih orkestara.

A što se tiče same prošlotjedne izvedbe Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem njezina šefa dirigenta Dawida Runtza, ona je u svakom slučaju bila uzbudljiva, uz bok mnogim svjetskim orkestrima. Cjelokupnom dojmu odlaska na koncert uvelike pridonosi čitav taj protokol brojnih malih stvari – od ulaska u zgradu, penjanja mramornim stubištem, zauzimanja sjedišta i čitanja programa, djetinjeg iščekivanja početka izvedbe, zatim taj nježan zvuk oboe koji označuje početak uštimavanja orkestra poslije kojeg se svaki od gotovo stotinu instrumenata unisono priključuje predivnom zvukovlju tijekom kojeg ponekad poželite samo zatvoriti oči nadajući se da će to nikad skladano, a opet stvoreno djelce potrajati što dulje, pa sve do samog izlaska dirigenta na pozornicu i početka koncerta.

Utoliko je bilo ponekad dirljivo, a i zabavno promatrati starijeg gospodina snježnobijele kose, očiglednog ljubitelja i poznavatelja glazbe koji se često sa žarom prepuštao Holstu i Williamsu, a vrlo ekspresivno srdio kad je publika – ne znajući da se između stavaka prema koncertnom bontonu ne plješće – ipak srčano zapljeskala, pa se tada okretao i ljutitim pogledom strijeljao te drske pljeskače, a pritom i dizao ruke u maniri jel vi mene zezate?! tako da je časkom izgledalo kao da dirigira Holstove Planete, no ne biste bili sigurni je li riječ o Marsu, ratonoši ili Saturnu, mudrom starcu.

Zagrebačka filharmonija Foto: Zagrebačka filharmonija

violončela i kontrabasi Zagrebačke filharmonije Foto: Zagrebačka filharmonija

puhači Zagrebačke filharmonije Foto: Zagrebačka filharmonija

Planeti, Ratovi zvijezda i tajne filmske glazbe

Mo Dawid Runtz Foto: Zagrebačka filharmonija

Maestro Runtz Foto: Zagrebačka filharmonija

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati