Plava trava zaborava u Tvornici: kad su kauboji bili frajeri

Postoji li, ne samo na prostorima naših jezika i jezičnosti, bolje, ljepše, zavodljivije ime benda od Plava trava zaborava?

Plava pa trava, već je i više nego efektno, s ljupkom rimom koja nepogrešivo signalizira čistoću melodija kojom će se odlikovati koji god i svaki stil u koji se grupa svojim radom upusti. Vrh se imaginarne ljestvice imena bendova tako ne samo nazire kroz oblake nego i sasvim jasno vidi bez ikakve zapreke. Ali tek sad slijedi zakucavanje. Nije to obična plava trava, nipošto, iako već samim time što je plava, trava i ne može biti obična. To je plava trava (a svaki se put prije izgovaranja ili pomisli momentalno ispunim titrajućim oduševljenjem) – zaborava! Yee-haw! Ne brinite se, ako na sam spomen Plave trave zaborava u sebi ne začujete slavljeničke violine i banjo, bogovi će se countryja spustiti s nebesa i zasvirati vam ih glasnije.

Najbolje će doduše biti da vam zabavno i zarazno zasviraju baš članovi toga voljenoga zagrebačkog benda, što su prekinuvši izvođački post dug više od 25 godina – a nakon pomalo iznenadne najave koju je ponetko mogao shvatiti i kao prvoaprilsku šalu – napravili u zagrebačkoj Tvornici 1. travnja obilježivši ne baš okrugle 44 godine od formiranja. Osnivači i do danas jedini nezamjenjivi članovi Eduard Jimmy Matešić i Davor Rodik o povratničkom su koncertu zapravo bili počeli razmišljati na vrijeme da proslave klasičnije jubilarnu četrdesetu obljetnicu, ali različiti su razlozi ponovno okupljanje odgodili do momenta u kojem ga možemo doživjeti i poželjeti kao generalnu probu za dogodišnji mogući 45. rođendan. Svesrdno mu se nadamo, pogotovo nakon sinoćnjega šarmantnog tuluma za gospođe i gospodu u najboljim godinama.

Konkretni datum 1. travnja, međutim, nije odabran ni iz kakvog pokušaja duhovitosti, koje bendu inače uopće ne nedostaje ni u svirci ni u konferansi, nego jer je riječ o rođendanskom datumu pokojnog kritičara i urednika Dražena Vrdoljaka. Legendarni je hrvatski glazbeni djelatnik opće prakse i brojnih specijalizacija u zvonkom imenu Plava trava zaborava sjajno kombinirao aluzije na bluegrass muziku, tada aktualnu divnu pjesmu Gabi Novak „Plava ruža zaborava” i zaborav kao nepresušnu temu ne samo countryja. Time je bendu koji je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća osmislio, okupio i dugo usmjeravao svakako osigurao i barem 50 posto startne intrigantnosti, posuđujući članovima i prikladan odjevni aksesoar za atraktivne nastupe. Još je važnija posljedica takvog imena bilo donekle posredno konstruiranje cjelokupne evokativne slike countryja, žanra oduvijek znatno naklonjenog reminiscencijama svakojakih predznaka, u vrijeme kada se u Jugoslaviji do većine informacija o njemu ipak dolazilo iz druge ruke.

Plava Trava Zaborava, Neno Belan, Ana Kabalin, Tvornica Kulture, 2026. / foto: Luka Antunac – Mixeta

Sva bi ta logističko-pokretačka pozadina, međutim, bila suvišna da se jednom sakupljena ekipa nije pokazala svirački i zabavljački itekako vještom i dostojnom prenositi plamen predivnoga američkoga korijenskog žanra.
Uigravanjem i učvršćivanjem svog programa bend je kako tradicijske podvrste i srodnike countryja tako i njegove suvremene razvojne rukavce proučavao i upoznavao i sam, na svome imenu suprotnim nezaboravnim koncertima u Lapidariju i Kulušiću razdraganu publiku podjednako zabavljajući i educirajući. Takav je uvjetno rečeno kustoski pristup nepreglednim prerijama countryja i westerna logično preferirao hitoidniji repertoar bliži mainstreamu, pojačan hrabrijim iskorakom prema radovima manje poznatih autora. Plava trava zaborava gotovo je isključivo svirala obrade, uz kasnije rijetke autorske pjesme, ali su joj u doba pokretanja i tijekom barem prve dekade rada određenu autentičnost jamčili nepatvoreni entuzijazam i lakoća snalaženja u širokom stilu čije ponajveće zvijezde često uopće i nisu bile autori svojeg materijala, pa čak ni njegovi prvi izvođači.

Kao svojevrsni vršnjak benda, rođen tek koju godinicu prije, o svemu sam tome doduše tek imao prilike čitati ili slušati od starijih kužera, koji su svemu svjedočili na licu mjesta, baš na tim redovitim klupskim raspašojima na kojima bi Plava trava zaborava okupljene provela od swinga do bluesa, od kaubojskih balada do implementacija domaće tradicijske muzike, od kantautorskog do bendovskog countryja. Ploče privlačnih omota iz tatine kolekcije sam bio preslušao, ali moja bi se pohvalna ocjena da zvuče navlas isto kao radovi američkih glazbenika, uključujući i isti repertoar, u vrijeme kad sam razvojem tehnologije dobio i iskoristio priliku sam istraživati sve što spada pod golemi kišobran countryja u vizuri nekog neprijatelja cover bendova lako mogla preobraziti u, grubo iskazanu, procjenu nepotrebnosti.

Plava Trava Zaborava i Davor Gobac, Tvornica Kulture, 2026. / foto: Luka Antunac – Mixeta

Ključni osvajački elementi Plave trave zaborava su susretljivost i prijaznost kojima odišu njezini članovi i kojima bend, izvrćući maločas naslućenu procjenu, nepotrebnim čini upravo tu raspravu o stupnjevima autentičnosti i opravdanosti takvog programa. Ako netko želi slušati isključivo autorske bendove, e barem njih nikad ne nedostaje, a nije baš da hrvatske pozornice obiluju onima koji sviraju sve te povijesne pjesme u kojima uživa Plava trava zaborava – zainteresirane svakako upućujem na Fired Guns, koji odlično razvaljuju i pjesme novijih autora kao što su Chris Stapleton ili Luke Combs, a obrade outlaw velikana među svoje pjesme uvijek uvrste i My Buddy Moose. Stoga je sinoćnji koncert osim kao lijepo prisjećanje starijih generacija na raspojasane klupske noći osamdesetih godina nama ponešto mlađima poslužio i kao dobrodošla šansa da svojim očima i ušima provjerimo zašto se za ovim kaubojima dizalo toliko prašine.

Već pri stupnjevitom podizanju atmosfere uvodne (pretpostavljam, jer sam u klub došao koju minutu nakon za 21 sat najavljenog starta) „Ghost Riders In The Sky” bilo je jasno da mišićna memorija ovih veterana još ni izdaleka nije zakazala te da će svaku eventualnu dvojbu raspršiti bez ostatka. Možda jedino uz nešto manje prašine jer se kroz nepuna dva sata nastupa bend češće držao stabilnog kasa, neobuzdani galop ostavljajući kao tajno oružje za posebne prigode. Uz nominalnog frontmena i gitarista Jimmyja te majstora jecanja pedal steel gitare Rodika, te njihove stare suputnike iz kočije violinista Ristu Ibrića i basista najmekšeg vokala Dragutina Smokrovića Smokvu, bend su dopunili klavijaturist Joško Tocilj, Igor Arlović na akustičnoj gitari i bubnjar Marko Bosak, inače pjevač odličnoga Second Hand Banda, koji je i sinoć u nekoliko navrata ukrao show svojim vokalnim dionicama.

Naredna je odsvirana himna svih muzičara „On The Road Again” Willieja Nelsona, čija je pomalo kontemplativna verzija iskusnih mačora pružila zanimljiv kontrapunkt dosad najboljoj varijanti te pjesme koju sam (uživo) čuo, onoj gladnih filadelfijskih klinaca Marah na epohalnom koncertu 2006. u Galeriji SC. Dojam uživanja benda u davno iznošenim te stoga potpuno udobnim pjesmama, uglavnom izabranima među onima koje su osamdesetih izvodili te snimili na svojim studijskim i koncertnim albumima, bez ikakvog se problema prelio i na publiku koja Tvornicu možda i nije ispunila do čepa, ali zato jest do grla. Prostora za elaborirani line dancing, opjevan u također izvedenoj „Boot Scootin’ Boogie” Brooksa & Dunna, tako baš i nije bilo dovoljno, ali za pretpostaviti je da je većini okupljenih ipak više pasalo nešto privatnije njihanje.

Izmjenjujući poskočice kakve su proslavili zabavnjački bendovi poput Asleep At The Wheel ili Nitty Gritty Dirt Band, npr. „Louisiana Saturday Night” ili urnebesna „Diggy Liggy Lo”, s refleksivnim pričama kao što su „Garden Party” Ricka Nelsona ili „Lucille” Kennyja Rogersa, Plava trava zaborava i u Tvornici je pokazala kakav sve country jest i može biti, ne zaustavljajući se nikada na njegovim strogo definiranim granicama. Od ovako se razigranog benda nikakva konzervativnost i ne smije očekivati, pa smo tako, među ostalima, dobili i „Peaceful Easy Feeling” Eaglesa u fantastičnoj izvedbi Smokvinog sina Roberta te „Call Me The Breeze”, odsviranu negdje taman na pola puta između autorske vizije J.J. Calea i žešće obrade Lynyrd Skynyrda. Korijene countryja u drugim pravcima popularne muzike ovog su puta zajedno s bendom iskopali i gosti Neno Belan i Ana Kabalin u „I’ve Just Seen A Face” Beatlesa te uvijek šoumenski nastrojen Davor Gobac u „It’s All Over Now”, vjerojatno najpoznatijoj u verziji njihovih zamišljenih oponenata Rolling Stonesa.

Plava Trava Zaborava, Tvornica Kulture, 2026. / foto: Luka Antunac – Mixeta

Mene osobno prvo je najugodnije iznenadila „The Losing Side Of Me” Mavericksa i nažalost nedavno preminulog Raula Mala, a pred kraj osnovnog dijela nastupa i dvije pjesme ponajvećeg Dwighta Yoakama, legitimnog pretendenta na poziciju na Mount Rushmoreu cijelog žanra – „Buenas Noches From A Lonely Room (She Wore Red Dresses)” i „Please, Please Baby”. Primijetivši da su dečki iz ormara izvukli svoje kaubojske košulje, zbog niskog stejdža Tvornice i moje pozicije u stražnjim redovima do kraja sam razmišljao jesu li isto napravili i s čizmama, ili nedajbože nastupaju u mekanim patikama, ali ovakva se ubadajuća muzika naprosto ne može svirati u obloj obući. Najglasniji singalong očekivano je potaknula „Take Me Home, Country Roads” Johna Denvera, a najtiši, ali brojem uključenih jednak, dirljiva „Wonderful Tonight” Erica Claptona, prije nego što je na bisu bend obrnutim redoslijedom izveo prve dvije pjesme koje je ikada odsvirao uživo – standarde „Jambalaya (On The Bayou)” Hanka Williamsa i „Take Me Back To Tulsa” Boba Willsa.

Tim je povratkom na početak Plava trava zaborava zaokružila cjelovečernji povratak svih nazočnih, i članova benda i publike koju su ponajviše činili njegovi nekadašnji obožavatelji i prijatelji, u vrijeme kada smo svi zajedno, moguće i pogrešno, još uvijek bili uvjereni da su kauboji frajeri, kako je sinoć precizno sročio decentni i za svirku itekako raspoloženi Jimmy Matešić, a ne ovo što su u ovim „narančastim vremenima” danas. Dok svira Plava trava zaborava, takva vremena traju i dalje.

Set lista: Ghost Riders In The Sky – On The Road Again – Cotton-Eyed Joe – Boot Scootin’ Boogie – Garden Party – Corina, Corina – The Losing Side Of Me – Making Believe – Call Me The Breeze – Lucille – Peaceful Easy Feeling – Everybody’s Talkin’ – I’ve Just Seen A Face – Louisiana Saturday Night – Voilá, An American Dream – It’s All Over Now – You Never Can Tell – Buenas Noches From A Lonely Room (She Wore Red Dresses) – Please, Please Baby – Diggy Liggy Lo – Take Me Home, Country Roads – Wonderful Tonight – BIS: Jambalaya (On The Bayou) – Take Me Back To Tulsa