Poetična reimaginacija Muke 

Berislav Šipuš bio je rezidencijalni skladatelj ansambala Hrvatske radiotelevizije u sezoni 2019./2020., a dugoiščekivana praizvedba Pasije, djela skladanog na narudžbu HRT-a u sklopu rezidencijalne suradnje konačno se održala 1. ožujka u zagrebačkoj Laubi.

Jedan od posljednjih koncerata kojima sam prisustvovala u onom starom, pretpandemijskom i pretpotresnom razdoblju, s punom i neoštećenom dvoranom, bio je koncert Majstorskoga ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a na kojem je, uz solisticu Katarinu Kutnar, praizvedena Sinfonia concertante Berislava Šipuša – prvo djelo ovoga skladatelja u njegovoj ulozi rezidencijalnog skladatelja ansambala HRT-a.

Sudbina će htjeti da se njegova druga skladba u ovome programu rezidencije izvede gotovo dvije godine kasnije od planiranog, nakon što je dva puta otkazana, i to baš u vrijeme kada nam se čini da se (napokon) nazire kraj pandemijskoj nepogodi. No, dogodit će se i to da se Šipuševa Pasija izvodi i u trenutku kada su oči cijeloga svijeta uprte u rat koji se razbuktava na europskom tlu i koji nas uvodi u jedan posve novi trenutak iščekivanja i neizvjesnosti.

U takvom su okruženju, kada je teško pobjeći od strašnih i prijetećih slika ili misli, Šipuševa Pasija i njezine poruke odjeknule možda još snažnije i potresnije.

Traganje i patnja pojedinca

Kompaktna skladba sastoji se od tri dijela povezana neprekinutim glazbenim tijekom, u kojima Šipuš muku Isusa Krista interpretira simbolički je kontekstualizirajući u traganju i patnji svakoga pojedinca, svojevrsnom „križnom putu“ običnoga čovjeka, a čini to ponajprije vrlo osobnim i značajnim odabirom teksta koji uglazbljuje.

Šipuš je veliki poznavatelj i ljubitelj poezije najrazličitijih domaćih i stranih autora, ona stoji u pozadini velikog broja njegovih djela kao trajna i snažna inspiracija (neovisno o tome uglazbljuje li tekst ili mu on služi samo kao neki „skriveni“ kreativni pokretač glazbe), a ovaj je put posegnuo za riječima čak petoro autora, Vesne Krmpotić, Jure Kaštelana, Vlade Gotovca, Antuna Branka Šimića i Seada Alića, iz čijih je stihova istkao svoj libreto.

Praizvedbom Šipuševe Pasije u utorak, 1. ožujka u zagrebačkoj Laubi ravnao je šef-dirigent Zbora HRT-a, Tomislav Fačini, glasove solista predstavili su sopranistica Monika Cerovčec, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Roko Radovan, bas Marko Špehar (u tek naznačenim ulogama Marije, Isusa, Poncija Pilata, Veronike i Šimuna) te glumac Sreten Morković u ulozi govornika, a Šipuš je posebnu zvukovnost djela osigurao pridodavanjem glasovima specifičnog instrumentalnog ansambla sastavljenog od violončela, dvije harfe i mnogobrojnih udaraljki.

Skladbu otvara udar gonga, a komešanje zbora na izmišljenom, besmislenom jeziku Babilonske kule („besmisleni” slogovi čest su element Šipuševih partitura, no dok se nekada čine tek efektom, u ovom su slučaju dobili puniji smisao), prekida gromki glas publici nevidljivog naratora, ponovno simbolička gesta – jer Mokrović kazivanjem stihova Vesne Krmpotić donosi Božju objavu – „Ja sam Jahve“.

U četrdesetominutnoj skladbi nižu se slike kontrastnih glazbenih iskaza: emocijom nabijeni kontemplativni odsjeci prelijepog i punog zborskog muziciranja (s ili bez pratnje) u kojima zbor donosi klizeće plohe bogatih akorada izmjenjuju se s trenutcima u kojima glavnu riječ preuzimaju udaraljke te stvaranjem naglašeno ritmiziranog tkiva oblikuju dramatičnu napetost.

Poput neke crvene niti u partituru je utkana dionica violončela (koju je sugestivno i nadahnuto interpretirao Branimir Pustički), koja se slušatelju obraća gotovo jednako jasno kao i ljudski glasovi te možda upravo violončelo (instrument koji se najčešće uspoređuje s ljudskim glasom) u partituri utjelovljuje tog čovjeka kojega skladatelj glazbom prati na njegovu križnome putu.

Jedna od najupečatljivijih slika Pasije upravo je ona koja opisuje pribijanje na križ, a u kojoj je Šipuš ostvario dojmljiv efekt: zaglušujući zvuk punog ansambla polako jenjava (pjevači postupno rukama prekrivaju usta, zatvarajući ton), a iz njega na površinu probija violončelo – jednim, dugim i nemirno sviranim tonom, Isusov glas, kojega udarci čekićem (doslovnom gestom oslikano pribijanje na križ) postupno oslabljuju do konačnog utihnuća njegova pjeva.

Skladbu odlikuje čvrsta dramaturška nit, okvir u kojem se smjenjuju dramatični, potresni, ali i trenutci iznimne ljepote i osjećajnosti. Slušatelj ima dojam da svi elementi prolaze svoje smisleno mjesto u cjelini, kao i da je Šipuš ovo djelo skladao dopuštajući si da bude posve iskren, dosljedan sebi, ne nastojeći ispuniti ničija očekivanja osim vlastitih. A to djelu daje integritet.

Šipuš je ovo djelo skladao dopuštajući si da bude posve iskren, dosljedan sebi, ne nastojeći ispuniti ničija očekivanja osim vlastitih. A to djelu daje integritet.

Specifičan prostor u kojem je održana praizvedba utjecao je na prezentaciju djela – zborskome zvuku uvelike je pomogao dajući mu širinu i zvonkost, pa i snagu, no udaraljkaške su dionice ponekad ipak presnažno odjekivale, pokrivajući svojom prodornošću glasove pjevača. Iz tog razloga bas Marko Špehar, nažalost, nije došao do izražaja, a tenora Roka Radovana mogli smo čuti samo kada je pjevao uz smanjenu zvukovnu podlogu.

Posebno se mogućnostima glasa i rasponom ovaj vrlo mladi tenor, student četvrte godine pjevanja, istaknuo u prizoru Smrt na križu, u kojem je Šipuš na bolne slike smrti Jure Kaštelana skladao melodiju koja se, simbolički, iz dubina uzdiže u ekstremne vrhunce, podcrtavajući tako temu odlaska, napuštanja svijeta.

Kvalitetnom izvedbom prezentirale su se i obje solistice, posebno kristalni glas Monike Cerovčec koji se probijao u visinama iznad gustog zborskog i instrumentalnog tkiva.

Govornik je taj koji prezentira najveći dio poezije na kojoj počiva Šipuševo djelo, a u Sretenu Mokroviću skladatelj je pronašao izvrsnog interpreta čiji je doprinos uspjehu praizvedbe bio značajan. Jednako angažiranom ocijenila bih i izvedbu Zbora HRT-a te instrumentalnog sastava (uz već spomenutog violončelista Branimira Pustičkog činile su ga harfistice Mirjana Krišković i Veronika Čiković te izvrsni udaraljkaški kvartet – Hrvoje Sekovanić, Šimun Matišić, Marko Mihajlović i Fran Krsto Šercar), koji su zajedno s dirigentom Fačinijem odavali dojam stvarne fokusiranosti i truda u cilju dinamične i upečatljive prezentacije djela.

Publika je djelo primila s iskrenim oduševljenjem, dugim pljeskom, ali i povicima odobravanja ispraćajući naklone interpreta i samoga autora.

Teško je i obično nezahvalno u trenutku praizvedbe predvidjeti sudbinu novoga djela, no ova bi partitura lako mogla ponovno pronaći svoje mjesto na koncertnim programima.

Berislav Šipuš, maestro Fačini i Zbor HRT-a nakon praizvedbe Pasije / Foto: Jasenko Rasol/HRT

Snimka praizvedbe Šipuševe Pasije dostupna je na platformi HRTi (https://hrti.hrt.hr/api/api/ott/socialshare?target=copy&referenceId=32353538-2012021145&channelReferenceId=null&mobile=false&serie=false&operatorReferenceId=hrt) te u Slušaonici Hrvatskoga radija.