Porto Morto u Tvornici: Neprestano pomicanje žica

Ovo bi bio izvještajni minimum: “Bend Porto Morto održao je sjajnu promociju novog albuma Minimum u Tvornici kulture i zapalio publiku.” Ipak, nećemo se voditi najnižim novinarskim oblikom izvještavanja, već ćemo se detaljno uhvatiti ukoštac s onime što smo doživjeli u najvećem klupskom koncertnom prostoru u Zagrebu.

Zrak je u subotu uvečer mirisao na Halloween, da se poslužim riječima Chrisa Moltisantija iz Sopranosa. Svjež noćni zrak, vlažno lišće, jesen, miris dima iz udaljenih dimnjaka, ogroman red koji se protezao do zebre u Ulici kneza Ljudevita Posavskog. Nekih petnaestak minuta prije službenog početka koncerta gomila je navalila u Tvornicu, a kada smo ušli u prostor, nije nam se činilo da je to realno stanje stvari. Prostor ispred pozornice bio je poprilično popunjen, rubovi su bili praznjikavi, dok je gornja galerija bila zatvorena, a donja, polusjedeća, popunjena. Kako nastup nije počeo u predviđeno vrijeme, već 15 minuta kasnije, situacija s popunjenošću dvorane dobrano se poboljšala pa kutovi Tvornice više nisu bili prazni, već su se popunili tako da je sedmorka samo trebala izaći i predstaviti nam ono što je pripremila u, kako su najavili, nastupu duljem od dva sata.

Vjerujem da postoje mnoge ambivalencije oko Minimuma. Porto Morto radio je na albumu godinama, dodavali su, micali, raspravljali, dotjerivali i na kraju došli do svojevrsnog dvostrukog albuma svega onoga što su bili, što jesu ili što će biti kao bend u budućnosti. Minimum je sukus svih njihovih prethodnih albuma (Porto Morto, 2016., Portofon, 2019. i Portopop, 2021.), ali i otvaranje vrata prema onome što slijedi. Ne bih rekao da je riječ o mostu kojim će se ubaciti u neku novu dimenziju, već o magnum opusu koji će svoju slavu steći u narednim godinama ili desetljećima.

Pritom ne mislim da je Minimum nevjerojatno teško prokužiti, da je neslušljiv na prvu ili da vam treba doktorat iz književno-glazbenih područja kako biste u njemu uživali. U vremenu kada je sve brzo i na silu, nije lako dati priliku čak 17 pjesama. Mozgu (pa i srcu, ako ćemo iracionalno) trebaju vrijeme i procesi, ali na kraju sve ovisi o tome koliko brzo od nečega odustanete ili ustrajete u naumu. Po prirodi sam vrlo strpljiv tip pa mi je intuicija, nakon što sam Minimum odslušao odmah po izlasku, rekla da će sve sjesti na svoje mjesto s vremenom. Trebalo mi je neuobičajeno dugo da napišem recenziju albuma, a neke stvari mi još uvijek nisu do kraja sjele. Sve dok Porto Morto nije izašao na pozornicu Tvornice kulture i dao nam kick pjesmom “Kofein”.

Testiranje krajnosti zvuka

Roko Crnić, Hrvoje Klemenčić, Antun Aleksa, Marin Živković, Matija Brajković, Matej Perić i Marijan Uroić izlaze na pozornicu uz taktove Tete Lize i pjesme “Sedi si kraj mene, dragi moj pajdaš”. U nekarakteristično nekamufliranoj odori, već u bijelim majicama i hlačama s amblemima, uzimaju instrumente i odmah udaraju u glavu. Na pozornici im se u nekoliko navrata tijekom večeri pridružila i Matea Bobanović (vokal/synth).

Porto Morto u Tvornici / Mislav Gracin

Scena je postavljena, svi su na svojim mjestima i “Ništa novo” vozi nas portomortovskim svemirom, a mi se nikad brže ne mirimo s činjenicom da vožnja može potrajati poprilično dugo za naše pojmove. Razglasni sustav u Tvornici promijenjen je (možemo reći i poboljšan) tijekom ljeta pa je ovo bio test koji je pokazao na što možemo računati. Bolji bend u ovom trenutku nije mogao isprobati krajnosti zvuka u svim kutcima dvorane, a s obzirom na to da sam se tijekom koncerta nalazio na tri različita mjesta (ali najviše kod tonca), ispit je položen.

Canetov glas samo nam je vratio “Refleks” na koji smo naučeni, a bilo je iluzorno vjerovati da će se frontmen Partibrejkersa pojaviti na stageu jer je u isto vrijeme bio u Boogaloou. Mada, s Portom nikad ne znate što će biti u mogućnosti izvesti.

Okretanje definicije rapa naglavačke

Posljednjih se dana u glazbenom svijetu masovno govori o “dopaminskoj komori”. Da, Fontaines D.C. objavili su prekrasno izdanje, ali dojam je da su aluzije na moderni distopijski svijet, ovisan o tehnologiji, brzom zadovoljstvu i stalnoj potrazi za ispunjavanjem unutarnje praznine, Portovci već vrlo dobro opisali. Na svu sreću, oboje mogu postojati u isto vrijeme, ali često volimo podcijeniti nešto što proizlazi iz domaće radišnosti, a na valu hypea podići irske zvijezde malo iznad obzora. Toliko o mom kratkom rantu kada govorimo o različitosti zvukova unutar jednog djela koji utječu na raspoloženje i stanje uma. Pa zašto onda u zvučnike ne staviti “Keš mašinu” i naslovnu pjesmu “Minimum”?

Uz upečatljivu rasvjetu upravo na potonjoj, uočavaju se elementi Porto Morta iz svih njihovih faza, objedinjavanje stilova i potvrda nevjerojatne usviranosti kada saksofon i trombon ulete u Brajkovićev solo, dok Crnić i Klemenčić okreću definiciju rapa naglavačke. Dekonstrukcija se nastavlja nekim starijim naslovima poput “Ne ne ne ne”, “Ljeto u gradu” i “Sjedni”. “Preko dana” apsolutno nas je lansirala, i više nego što smo očekivali, dok se atmosfera nepovratno dizala uz “Super ljepilo”, “Zadnji dan zime” i “Crnu rupu”.

Porto Morto u Tvornici / Petar Sajko

Kao što možete primijetiti, nijedan album nije zanemaren, iako je naglasak bio na Minimumu, koji je dobio najviše prostora u prvom dijelu koncerta. Kako je najavio Roko, prva božićna pjesma koju ćemo čuti ove godine jest “Na površini”, koja je, uz pomicanje ruku publike lijevo-desno, dobila dinamičniji efekt nego što ga ima na albumu. Još jedan singl stigao nam je odmah nakon nje.

“Tu” je jedna od popularnijih pjesama Porto Morta, a zasluge za njezinu popularnost pripisat ćemo i suradnji s Hiljsonom Mandelom, koji se pojavio u svojoj reperskoj dionici. Izvedena besprijekorno, s Antunom na bas-gitari i Rokom samo za mikrofonom, pjesma je izazvala posebnu reakciju publike. Primijetio sam najviše upaljenih mobitela usmjerenih prema pozornici, ali to je valjda taj Mandela efekt.

Snažni fanbase

Možda bi se i neočekivanim gostom mogao nazvati Davorin Bogović, iako, ako poslušate album, to ne bi trebalo biti neko iznenađenje. Ipak, iznenađenje nije bila izvedba pjesme “2D”, tijekom koje se publika razbacala, već oduševljenje Bogovićevim “Crno-bijelim svijetom” iz 1980. godine. Kultna zagrebačka himna u izvedbi Porto Morta nije ostarjela ni dana, a ako me netko za nekoliko godina pita kako je zvučala u netradicionalnoj postavi bez ostalih prljavih kazalištaraca, bez oklijevanja ću napomenuti da je to najbolja verzija pjesme koju sam čuo uživo. Vjerojatno ima nešto i u energiji, Bogoviću te dodanim instrumentima koji su začinili stvar i udahnuli joj novi život. Uz sve to, u očima svih na pozornici vidjelo se koliko uživaju u oživljavanju nečega što je prije više od 40 godina bespovratno oplemenilo glazbenu scenu.

Nastavlja se uz “Paradoks” i divan “Ručak u podne”, a postavljanje kuća na glavu označilo je početak famozne “Kuće”. Outro nakon kojeg se možete samo primiti za kuć… glavu dao mi je povoda za razmišljanje o tome kako Porto Morto možda nema jedan određeni hit za koji će se većina uhvatiti, ali ako pogledamo retrospektivno, svaki album donio im je najmanje tri do četiri pjesme koje većina publike zna od početka do kraja. Fanbase im je snažan.

Porto Morto u Tvornici / Petar Sajko

Jedan od vrhunaca bila je epohalna, zborska izvedba pjesme “Nisam na prodaju”. Bojana Vunturišević nije se pojavila kao gošća, ali su tri djevojke za mikrofonima učinile atmosferu gotovo religioznom, prenijele poruku konzumerističkom društvu te započele i dovršile numeru a cappella, dajući nam tako nagovještaj viših sila. Aranžman pjesme sa studijske snimke prenesen je uživo čak i bolje nego što se moglo očekivati. Vokalna dinamika između mini-zbora i glavnih pjevača glavni je razlog zbog kojeg vas pjesma upije od prve sekunde i ne pušta.

Kako smo se približavali kraju regularnog dijela, tako su se sve više redale pjesme koje ne pripadaju albumu Minimum, ali to ne znači da su bile manje vrijedne ili lošije prihvaćene. Rundek je na pjesmi “Hodaj” izašao u narančastom kombinezonu te dodao malo ultraavangarde već postojanom art-pop izričaju. Da ne treba sve biti art, nego i dobra zabava, pobrinuo se Norman (Marijan Uroić) kada je preuzeo proscenij te svojim plesačkim potezima pokrenuo “Vrati se na party”, koja je prešla u “Fatamorganu”. U tom je trenutku sve izgledalo nadrealno, od orkestriranja do podizanja ruku, tako da prostor između pozornice i gledališta više nije postojao.

Porto Morto u Tvornici / Mislav Gracin

Koncert dug dva sata i dvadeset minuta

Pjesmom “Čekam ih”, koja je zvučala još bolje nego u famoznom sessionu koji možete pogledati na YouTubeu, završio je službeni dio koncerta. Vjerujem da su Porto Morto samo trebali predahnuti na koju sekundu jer se kod njih događa taj dio s bisom, a u suprotnom zaista nema veće potrebe za odlaskom s pozornice u današnje vrijeme. Doduše, trebamo prihvatiti i njegovanje čistog kazališnog izraza koji je prisutan u njihovim nastupima.

Na bisu se na mračnoj pozornici pojavila samo Matea Bobanović, obasjana snopom svjetla, sa stihovima na usnama: “Kreću na put motori bez ulja, mjesec je žulj i glasno se šulja”. Akustičnu verziju pjesme “Glad”, koja to u biti nije, Bobanović je izvela pred publikom u kojoj su mnogi očekivali podizanje decibela. Umjesto toga, početak bisa donio nam je dvije možda najdrugačije stvari s albuma Minimum. U taj se niz uklapa višeslojna, intergalaktička “Utopija (Svjetlo placebo)”, koja nas smješta u prostor i vrijeme.

Dva sata i dvadeset minuta dug koncert Porto Morto zaključili su pjesmama “Vrijeme je za čilanje” i osobnim favoritom “Gužva”, koja je za ovu priliku dobila poseban intro.

Uz najdužu svirku u životu, publiku koja prihvaća bend od početka do kraja i repertoar kojeg bi se posramili i dvostruko iskusniji izvođači, Porto Morto već deset godina promatra zagrebačku i sjevernohrvatsku glazbenu ostavštinu, nadograđuje je modernim utjecajima, ne zaobilazi aktualnu društvenu situaciju i sve nam to vraća kroz zvuk – zvuk koji se može nazvati samo portomortovskim i nikako drugačije.

Porto Morto u Tvornici / Petar Sajko

Podsjećaju me na još jednu zagrebačku ikonu. Krajem šezdesetih nastao je profesor Baltazar, glavni lik istoimene animirane serije Zagrebačke škole crtanog filma. I više od pet desetljeća nakon prvog prikazivanja Baltazar je još uvijek prepoznatljiv različitim generacijama jer u sebi nosi dobru stranu grada, duh koji je moguće osjetiti zahvaljujući kreativnim probojima u slikarstvu, arhitekturi, glazbi i umjetnosti općenito. To je duh koji osjetite u običnoj šetnji tijekom hladnije jesenske večeri ili svježijeg proljetnog jutra. Neprestano pomicanje žica, neobičnih strojeva i kemikalija – pravi eksperiment počinje kada se spajaju naizgled nespojivi elementi. Više nisam siguran govorim li o Portu Mortu ili Baltazaru, ali čini mi se da su oboje na kraju procesa mogli reći isto: “Heureka!”