Deseto izdanje
Održan posljednji Velvet: Odjavni akord s Krka
Završio je Velvet Festival. Pod završio mislimo na to da je deseto izdanje bilo i završno. Fin, end, fine, konec, kraj. I nije moglo biti ljepše, ugodnije, mediteranskije, opuštenije, raznovrsnije.
Festival je trajao nešto duže nego prijašnja izdanja. Za posljednji ples dobili smo praktički pet dana uživanja u Puntu (25. – 29. lipnja), točnije na plaži Medane, čiji je krajolik godinama bio dom festivala. Zaista je divan sam put do Velveta, ako odlučite prohodati do njega. Bili smo smješteni desetak minuta od mjesta održavanja, kamp smo apsolvirali u proteklim izdanjima, a za nekoliko dana partijanja trebao nam je prije svega kvalitetan dnevni odmor i bijeg od sunca koje se prošli tjedan nije nimalo skrivalo. Ukratko, šetnja uz more i približavanje Velvetu uz lagani bas u daljini, pogled na pozornicu koja izvire između drveća, miris soli, kupači koji dočekuju sumrak uz posljednje zrake sunca, samo su neki od prizora koji vam se odmah usade u pamćenje.
Srijeda nam je izmakla zbog INmusica pa smo na Velvet došli u četvrtak poslušati nekoliko izvođača kojima smo se radovali te da otkrijemo još neke za koje nismo čuli. Savršena kombinacija poznatog i nepoznatog, bez prevelikog pritiska i moranja da se nešto čuje. Već smo od prethodnog dana dobivali fotografije i videozapise atmosfere s koncerta američke glazbenice – Okay Kaya – koja je taman posijala dio svog repertoara uz sunce na plaži, a kako su iz Velveta rekli, parafraziram, „praktički je i taj dan mogao biti zadnji“, misleći na energiju publike i alt pop izvođačice te je taj uvod bio i sukus svega što festival s Krka jest.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Na sreću, nije bio posljednji dan, a mi smo došli čak i malo prerano jer je zbog manjih tehničkih poteškoća, ali i nešto jačeg sunca, cijeli program pomaknut. Dovoljno da se još malo upoznamo s dobro poznatim prostorom. Glavna pozornica je na vrhu, na lijevo prema dolje nalazi se Tunel Stage, desno dolje Love Forever koja je i odmah do ulaza. Nadohvat ruke nam je nekoliko šankova, merch, hrana, dosta mjesta za sjedenje. DJ-i su već odrađivali svoj dio programa na dva klupska stagea, dok je za live bendove i kantautore većinski rezervirana glavna pozornica.
Bez friziranja stvarnosti
Prvi boat partyji (svi su bili rasprodani) tek su završavali pa je za mnoge bilo malo prostora za predah, ako žele naletjeti u ranijem terminu na festival. Uz zalazak sunca dočekali smo Pseću plažu, bend koji savršeno pristaje Velvetu i obrnuto. Nevjerojatno je koliko evociraju uske ulice, mirise i okuse Mediterana, palme, borove, toplinu, sandale, lubenice i sve ostalo što nam se vrzmalo glavom u trenutku ”Vjetrova sa juga” s netom objavljenog albuma Teško je imati glavu, ”Preko” s – meni – najboljeg njihovog uratka Povratak u lagunu br. 07 te još nekoliko stvari u kombinaciji od 2017. godine do danas. Tekstovi im nisu prvoloptaški niti friziraju stvarnost, više je tu simbolističkih i metaforičkih postupaka kojima se naglašavaju atmosfera te unutarnja stanja pojedinca.
Ljuljanje bokova završilo je relativno brzo, možda nešto manje od sat vremena, a na istoj pozornici dočekali smo Obzov. Krčki bend posve je suprotne energije i stila od Pseće plaže, ali ono što smo iz dana u dan shvaćali prvoga možda nismo mogli znati. Postupno se povećava razina decibela, žanrovski ne možemo biti spremni na dva ista benda, a Obzov nam je sa sedam-osam pjesama s njihovog albuma Skoro tu dao sjajnu podlogu za KOIKOI.
A što je to bilo, ljudi moji? Rekli bismo da su imali toliki intenzitet od prethodne večeri (kada su bili predgrupa Fontaines D.C. u Beogradu) da su na Krk došli na valu i sa surferskom daskom u rukama te zaboli pečat drugog dana festivala, rastavili publiku napola pa je ponovno sastavili i svojim math-rockom, ponekad punkom, a ponekad samo popom digli toliko prašine u zrak da je dobro što je bura drugi dan obavila svoje. Ako ćemo se fiksirati na jednu stvar, molio bih samo ”Misisipi” za kraj. Desetak minuta pjevanja uglas, uletavanja u publiku gitarista i pjevača Marka Grabeža, dok na pozornici neprestano ritam drže Emilija Đorđević na basu, Emilija Đonin na klavijaturama i Ivan Pavlović na bubnjevima. Ako su ovakvi nastupi za njih uobičajeni, dobili su najmanje desetak novih slušatelja koji će potegnuti i na udaljenije nastupe. Što se tiče njih, singlom ”Ponovno stran” najavljuju novi album pa će ”Pozivi u stranu” otići malo u stranu.
DJ Hunee privukao je velik broj ljudi kod Love Forever pozornice i neobična je ta sinergija elektroničke glazbe i indie rocka koji žive jedan do drugog na nekih sto metara u miru i plesu. Hunee je nepredvidljiv, čovjek je uzeo mikser i promiješao set u kojem se topio disco, afro, vintage italo, psych… nakon desetak minuta okruženi smo posve drugačijim svijetom nego što je to bilo sat vremena ranije. Festival u festivalu – (naš) prvi dan na Velvetu bio je pri kraju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Velvet je specifična vrsta festivala. Dovoljno mali da govorimo o nekoliko tisuća ljudi, ali spektrom bendova i žanrova nevjerojatno opsežan te dubok. Velvetovska publika je pak, s druge strane, neopterećena formama i komercijalom. Kada se na jednom mjestu susreću pop, rock, indie, jazz, funk, disco, eksperimentalna i elektronička glazba, mnogi bi se mogli zapitati koja je točka spajanja. Odgovor je vrlo jednostavan pa i nameće se sam od sebe. Glazba kao takva granica nema, dobiva se open air i klupsko iskustvo, a u kombinaciji s okolinom i ugodnim prostorom, spontano se rađa atmosfera festivala u kojem nema gužvi na šanku, za WC, nema guranja u publici, nema povišenih tonova, ali itekako ima svega onoga oko čega bi se festivali trebali vrtjeti – doživljaja kod publike i izvođača. Nažalost, u festivalskom svijetu toga ima sve manje, a nakon završetka Velveta, svijet je ostao bez jedne autentične konstante.
Tip koji pubiku ne pušta na miru
Ki Klop nam je otvarao festival u petak, a kako smo veliki obožavatelji zagrebačkih disco mutanata, bili smo spremni na 45 minuta micanja umornih nogu na ”Kali Ma”, ”S prozora”, ”Duha u ormaru” i ostalih. Tijekom ”Sezone izgubljenih pasa” publikom su prošetala dva izgubljena psa. Nadamo se da su uživali u koncertu i da su sretno vraćeni vlasnicima. Kako smo Ki Klop slušali nekoliko dana ranije na INmusicu, prešli s njima i promocijsku Močvaru, ovo je bio jedan od dražih nam njihovih nastupa jer se dogodio u dnevnom terminu, s dovoljno zraka oko nas i mjesta za ples pa je dojam da ne bi bilo loše da se njihov set mogao još malo produžiti. Na kraju su izabrane ”Usne od cirkona”, a zatim smo otišli provjeriti je li sve u redu s Love Forever i Tunel Stageom gdje su u svom điru sa stotinjak ljudi na svakoj lokaciji bili Pitaya Soundsystem i DJ Ilegala.
Fast forward i odmah da naletimo na slovenski MRFY. Bend je to koji smo si zapisali u tekicu ponajprije jer ih nismo prije imali prilike čuti uživo, a sad su nam skrenuli pažnju svojim nešto mračnijim indie/pop/alt rockom koji stalno vuče i vuče dalje iz pjesme u pjesmu, pretapa se i vodi na čelu s vokalom Gregorjem Strasbergajem. On je jedan od onih tipova koji publiku neće pustiti na miru: ako je koncert, kreći se, ne staj, bend je na pozornici taj koji diktira vaš tempo. Nažalost, nekoliko dana ranije saznalo se kako producent i DJ Sega Bodega ipak neće nastupati na Velvetu zbog zdravstvenih razloga. Na neke stvari se ne može utjecati, a ovaj put se radilo o jednom od headlinera.
Velvet festival / Tin Šumberac
Negdje između odmora i šanka slušali smo set Suze ijó na Love Forever, dok nam je jutro počinjalo uz sixsixsixties. Za petak na Velvetu spomenuli bismo još i Qendresu koja je istog dana održala popodnevni DJ set na party brodu i večernji live na glavnoj pozornici.
Bez previše kompliciranja, posljednja subota na Velvetu bila je poprište emotivnih nastupa, barem što se tiče glavne pozornice. Luka Rajić s albumom Deca novog milenijuma postao je nova regionalna pop uzdanica, a pjesmom ”Ludim” otvorio si je mnoga vrata festivala pa je tako zasluženo dobio svojih sat vremena i na Velvetu. Senzibilniji je to pop kojim Rajić prilazi na način koji je blizak i za zborska pjevanja, ali i na intimnije momente tijekom kojih je obradio Detourovu ”Plešem sama”. Aranžman je bio više bliži synth popu i elektronici, a naglasio je da je to svojevrsna posveta pjesmama koje ga oduševe pa ih treba ubaciti u svoj repertoar. Nekoliko godina prije isto je napravio i s pocket palmom. The Zenmenn su upravo ono što im ime kaže – čisti zen. Mitski Khruangbin bili bi oduševljeni jer je jedan nastup Zenmenna bio pun topline i aure koja je plivala koncertnim prostorom te nas uvela u nastup Mount Kimbie, najvećih zvijezda festivala, a opet toliko prizemnih da se njihov spoj elektronike, indie rocka i shoegazea činio posve jednostavnim za uživanje, bez obzira na to nalazi li se pred njima nekoliko tisuća ljudi, kao što je to bio slučaj u Puntu, ili su bend za pozornice pred kojima se nalaze deseci tisuća ljudi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Vrijeme za nostalgiju
Dominic Maker i Andrea Balency-Bearn dominiraju u igri vokala, a različitost stilova dovela je do toga da i minimalističke stvari zvuče dinamički bogato. Ubrzo smo shvatili da im se većina studijskih pjesama razlikuje u live verzijama pa se često prelazilo iz ambijentalnih pasaža u gitarski vođene sekvence. Nema puno ovakvih performera koji tako lako variraju od pjesme do pjesme i uspiju suzbiti u jednu cjelinu koja mi je opet, kao i s Ki Klopom dan ranije, bila prekratka.
Sve što je dobro kratko traje pa je tako i Velvet ušao u samu završnicu s nastupom koji do sada nije izveden u povijesti festivala. Pozornica za closing set, Landera i Adriaana nalazila se između glavne pozornice i tonca tako da je publika okružila klavijaturista i bubnjara koji su pružili underground dance/modern jazz groove u kasni noćni sat. Pozornica od 360 stupnjeva nije nikakva novost u svijetu glazbe, ali na Velvetu je donijela neku novu prisnost između onoga što je na ovom festivalu najbitnije – izvođač je ujedno i slušatelj bila publike, publika je stimulans izvođačima te u takvom odnosu snaga nitko ne može biti nezadovoljan.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
I dok je još Antal grmio na Love pozornici, teško se bilo oteti dojmu da će plaža Medane, Punat, Krk i Hrvatska ostati bez jednog ovakvog događaja koji je desetljeće stizao u prvim danima ljeta. Sljedeće jutro dobili smo dojave da zabava još traje, iako je sunce već bilo visoko na nebu. Oproštaji i posljednji pozdravi nikad nisu lagani, ali možda je nekako lakše sa saznanjem da se Velvet sam postavio u ovu poziciju te je otišao iz situacije kada je polako rastao svakim novim izdanjem.
Sada, kada su zastori posve spušteni, nostalgija će odraditi svoje, a svakom godinom koja će prolaziti, uspomene, dojmovi i slike bit će u rariteti u pamćenju, unikati koji se mogu pronaći na rijetkim mjestima. Velvet je – bio – jedno od takvih.
