Praizvedba opere Povratak razmetnoga sina Anđelka Igreca

Prošli je vikend protekao u znaku praizvedbe nove hrvatske opere: međimurski skladatelj s radnim angažmanom u Varaždinu kao katedralni orguljaš, zborovođa i Voditelj ureda za crkvenu glazbu Varaždinske županije, Anđelko Igrec, odlučio je nakon mnoštva duhovne glazbe napisati djelo u najkompleksnijoj svjetovnoj formi – operi.

Neki čekaju narudžbu, Igrec ne; osjetio je poriv, poziv da se sredinom svojih pedesetih okuša i u toj vrsti. Inače sklon sakralnoj glazbi i biblijskim temama, odlučio se za poznatu prispodobu o izgubljenom sinu koju pripovijeda Isus u Evanđelju po Luki, onu istu koju je u hrvatskoj književnosti 17. stoljeća proslavila barokna religiozna poema Ivana Gundulića, Suze sina razmetnoga.

Foto: HNK Varaždin

No dok je barokna poema, kako i kazuje podnaslov djela, izrazito religijski obojena, Igrec je univerzalnu temu odlučio svjetovno razraditi te je takvu uputu dao libretistu, našem najplodnijem dramskom piscu, Miri Gavranu. Gavranu je to četvrti put da piše libreta za glazbeno-scenska djela, nakon opere Kraljevi i konjušari Sanje Drakulić i dva mjuzikla – Byron Darka Domitrovića i Pacijenti Tončija Huljića. Parabola izvorno u Bibliji broji tek dvadesetak redova, a sada je trebalo dramaturški razraditi radnju koja „drži” vodu kroz dva jednosatna čina opere.

Za to je trebalo dodati likove na ona tri koje spominje Biblija (to su otac i dvojica sinova, od kojih onaj mlađi odlazi u svijet, vraća se i moli za oprost): Gavran isprepliće priču u interakciji desetero likova pa razmetni Mlađi sin dobiva zaručnicu, šogoricu, suseljane, a u bijelom svijetu bludnicu, krčmara, trgovca, svinjara i zabavljača. Priča je vrlo jednostavna, mogu je bez problema pratiti i djeca, nema puno psihološke dubine, a muzikalnost stihova dodatno je kovao i književnik Branko Ružić. Pridodavši tekstu glazbu, Igrec je tražio tko bi izveo njegovu operu, a kako su ga sva velika kazališta s opernim ansamblom u zemlji odbila, odlučio je pokucati na vrata svojega Varaždina i sam sebe staviti u poziciju koproducenta.

Intendantica Senka Bulić mu je širom otvorila vrata varaždinskog HNK-a jer je od otpočetka svoga mandata odlučila raditi koprodukcije opera, kako je to prošle godine bio slučaj s Puccinijevom Madame Butterfly u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i dubrovačkog Gradskog kazališta Marin Držić. Sada bez kuće s ansamblom trebalo je sve osmisliti iz početka: orkestar (Varaždinski komorni orkestar), zbor (varaždinski Chorus Angelicus, što ga je osnovao i vodi sam Igrec, uz kojega je kazalište koproduciralo predstavu) i soliste.

Za redatelja je pozvao mladog Japanca rođenog u Beču, Taru Morikawu, koji je u Varaždinu prethodno radio dvije predstave Hrvatske operne akademije, što ju ondje vodi solist Berlinske državne opere, inače iz varaždinskog kraja, basbariton David Oštrek (Didona i Enej te Figarov pir).

Skladatelj je spojio svoje vještine te je uz dirigiranje i vođenje zbora sigurnom rukom vladao svim segmentima glazbene izvedbe. Na suradnju je pozvao pjevače s kojima je već radio na varaždinskim koncertima, mahom onima na Varaždinskim baroknim večerima, čije glasove izvrsno pozna i koji su svi redom naši najbolji operni solisti izvrsnih glasova, pojavnosti i umijeća. Glazba je to puna dopadljivih ritmova i tema, pitko (neo)romantična uz povremena, dramaturški opravdana tonalitetna proširenja, uz korištenje velikog opsega udaraljki i puhača, koja se ne libi iskliznuća u jazz i revijalni ton.

Glazba je to puna dopadljivih ritmova i tema, pitko (neo)romantična uz povremena tonalitetna proširenja te korištenje velikog opsega udaraljki i puhača, koja se ne libi iskliznuća u jazz i revijalni ton

Iz trena u tren sklona je stilskim promjenama, vrlo fleksibilna i izvrsno orkestrirana, sve u svemu pozitivna i u tome vrlo rijetka na obzorju hrvatske suvremene glazbe. Varaždinski komorni orkestar u proširenom je izdanju u kazališnoj rupi pod autorovim vodstvom zvučao tehnički besprijekorno i moćno.

Igrecov je zbor Chorus Angelicus – koji tumači suseljane na početku, svatove na kraju, a između djelatnice i korisnike gradskog bordela, čak i svinje (izvrsno režijski i glazbeno oblikovana scena!) – napravio nevjerojatan napor u pripremanju ovoga djela. Njegovi su članovi ljudi raznih profesija, glazbeni amateri koji su sada prvi put pjevali djelo napamet te izvrsno glumili i plesali na sceni, a redatelj Morikawa ih je posebno uspješno usmjeravao na sceni i dinamizirao događanja (radio je ujedno i na scenskom pokretu).

Vokalne su boje i karakteri pjevača idealno odgovarali likovima, što je potvrdilo dojam da nitko od njih nije na praizvedbi slučajno

Njihov je entuzijazam u srži cijele produkcije najzaslužniji za dobar prijam novoga djela kod publike, koja se na praizvedbi u subotu oduševila i uz ovacije u završnici digla na noge. U gledalištu se moglo čuti mnogo komentara na njemačkom jeziku među Igrecovim obožavateljima i kolegama iz Austrije, poglavito iz Badena pokraj Beča u čijem je kazalištu on odnedavno angažiran kao pomoćni dirigent i zborovođa. Zbog toga je libreto ciljano preveden na njemački jezik i mogao se u tom prijevodu pratiti uz hrvatske titlove na ekranu iznad scene. Vokalne su boje i karakteri pjevača idealno odgovarali likovima, što je potvrdilo dojam da nitko od njih nije na praizvedbi slučajno.

Foto: HNK Varaždin

U naslovnom je liku Mlađega sina mladi varaždinski tenor Mislav Lucić otkrio svu raskoš svojega glasa i dramske interpretacije, pokazavši da je puno više od koncertnog pjevača, kakvim smo dosad mogli doživjeti tog obećavajućeg zagrebačkog studenta solo pjevanja. Njegova karijera ovdje počinje i velika je stvar da je u tako ranoj fazi ispekao iskustvo praizvođenja naslovnog lika u novoj operi, pisanog po njegovim karakteristikama. Sasvim drukčiji glas, tamni pjevni bas Berislava Puškarića, prvaka osječke Opere, idealno je opisao blagog, ali autoritarnog Oca. On je sa svojih 50 godina bio najstariji interpret među upola mlađim ostalim solistima.

Velika je stvar da je u tako ranoj fazi Mislav Lucić ispekao iskustvo praizvođenja naslovnog lika u novoj operi, pisanog po njegovim karakteristikama

Svjetski poznati bariton Matija Meić stigao je sa svojom životnom suprugom, mezzosopranisticom Martinom Menegoni Meić vjerno tumačiti bračni par u operi – svadljivog Starijeg sina i njegove pomirljive zrele supruge Rade. Oni su oboje u Varaždin uveli svoje radne manire iz Münchena, gdje već desetljeće žive i rade na najvišoj razini operne umjetnosti i znaju da je iznimno važno i glumački do detalja razraditi lik. Njihov je angažman zasigurno potaknuo cijeli ansambl solista na maksimalnu usredotočenost i energičnost jer gotovo da ni ostali nisu zaostajali u drugim živopisnim kreacijama.

Nakon što je svojedobno debitirala kao Lola u rodnoj Rijeci, mezzosopranistici Emiliji Rukavini nije bio problem uvjerljivo donijeti lik bludnice Naomi na koju Mlađi sin troši sav imetak; otkrila je moć volumena i izražajnosti u prikazu tog najnegativnijeg lika kojega Gavran preuzima iz Gundulićeve poeme kao glavni razlog rasipništva sina. U sjećanju će nam ostati i tri raznolika baritona, poglavito Benjamin Šuran kao Krčmar (u stvari makro u zlatnoj sakou) koji je izvrsno „skinuo” mafijaške geste s filmskog platna.

Manje scenski, ali više pjevački impresivan bio je Jurica Jurasić Kapun kao Trgovac, dok je u manjoj ulozi Svinjara nastupio Luka Šopar. Vezni je lik Zabavljača istaknuo svijetli tenor Šimuna Šopara, dok je posebna atrakcija podjele bila lirska sopranistica sa „zvonom” u glasu, mlada Varaždinka zvučnog imena, Tija Pikija, koja studira solo pjevanje u Beču, a ovdje je tumačila lik djevojke Mare koja se u završnom prizoru udaje za razmetnoga sina, svoju ljubav iz djetinjstva.

Scenografiju i kostime osmislio je Mladen Grof Jerneić Erdödy koji je folklorni naglasak u elementima dao na slavonsku pozadinu priče, kako je to prepoznao u tekstu slavonskog libretista Gavrana, barem u prizorima sela, dok je „svinje” odjenuo u crno, a zaposlenice i korisnike gradske javne kuće u neko neutralno, ali motivima klišeizirano novije doba. Svjetlosnim se efektima iznad i ispod amfiteatralnih stepenica na sceni uz mnogo dima za atmosferičnost vrlo spretno poigravao oblikovatelj rasvjete Tomislav Maglečić. Glazba je lijepa, scenski su prizori efektni, posebno su dobro riješene borbe među pojedinim likovima, sve su to bonusi ovoga djela.

Jednostavno sročen, poput mjuzikla za djecu, libreto zato možda ne trpi tolika ponavljanja stihova u pojedinačnim nastupnim arijama

Jedino, rekli smo da je libreto jednostavno sročen, poput mjuzikla za djecu, zato možda ne trpi tolika ponavljanja stihova u pojedinačnim nastupnim arijama, što bi bila jedina zamjerka na ovo u svemu ostalom uspješnom opernom ostvarenju koje zaslužuje ne samo ostati na repertoaru varaždinskog HNK, nego što prije otići na turneju po drugim kazalištima u zemlji i svijetu.