Predstavljena kantata Slavoslovije Borisa Papandopula
Kulturološki pothvat koji neće moći zaobići niti jedan izbor najdogađaja 2023. godine
Te večeri 19. siječnja Zagreb je, nakon dugih toplih praznika, iščekivao prvi snijeg. I nije ga dočekao, ali jest, također očekivanu, izvedbu kantate Slavoslovije, djela koje je zauzelo mitski status u opusu “najvećeg hrvatskog skladatelja 20. stoljeća”, Borisa Papandopula (Erika Krpan).
Mitski zbog kultnoga mjesta na kojem je djelo praizvedeno – Zlatne dvorane bečkoga Musikvereina, kao i zbog izrazito pozitivne recepcije bečke kritike u toj prigodi. Zato što, oznakom opusa 6, stoji na samome početku Papandopulova skladateljstva. Pa i stoga što je u tek nešto manje od jednoga stoljeća zabilježilo rijetke izvedbe – slovom i brojem, uključujući praizvedbu u Beču, ukupno tek pet!
Nakon Beča, Zagreb je Slavoslovije čuo četiri puta. Posljednja dva u novome tisućljeću: kao i u Beču, u verziji na latinskome (kao Laudamus), 25. studenog 2005. u izvedbi maestra Pavla Dešpalja i Zagrebačke filharmonije; a sad, 19. siječnja 2023., na crkvenoslavenskom jeziku ruske redakcije, u inačici koja se, prema tumačenju Davora Merkaša u knjižici koncerta, može smatrati začetnom.
Nakon Beča, Zagreb je Slavoslovije čuo četiri puta – posljednja dva u novome tisućljeću, a sad u inačici koja se može smatrati začetnom
Godine 2005. kritika se pitala zašto se moralo toliko dugo čekati na izvedbu Papandopulova remek-djela, nadajući se kako novu izvedbu nećemo čekati jednako toliko. Dana 19. siječnja maestro Fačini stupio je na podij dvorane Lisinski odrješitim korakom odlučan ščepati “prekrasno čudovište” Papandopulove kantate, ne puštajući iz ruku uzde njezine izvedbe sve od uvodnoga zbora do spektakularne završne kadence. Golemi izvedbeni aparat uključio je Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a uz kvartet solista: sopran Margarete Klobučar, alt Jelene Kordić, tenor Domagoja Dorotića i bariton Ljubomira Puškarića.
foto: Jasenko Rasol / HRT
Bio je to završni čin opsežnoga organizacijskog pothvata, višegodišnje akcije koju je inicirala Radna jedinica Glazba HRT-a, koja je toga 19. siječnja zaključena izvedbom u ciklusu Kanconijer, kao i novim notnim materijalom u redakciji Sanje Stojanović Stipanov, za koji se najavljuje da će u nakladi izdavačke kuće Pro notis biti objavljen do jeseni ove godine. Negdje u isto vrijeme, uz potporu Ministarstva kulture i medija, kao i u slučaju nota, planira se i izlazak nosača zvuka u izdanju Hrvatske radiotelevizije. (Drugo planirano izdanje Kuljerićev je Kanconijer)
Takvim kulturološkim pothvatom RJ Glazba HRT-a nastavila je misiju predstavljanja i promocije hrvatske glazbe, koja je zadnjih sezona uključila i osvajanje nekih važnih postaja iz opusa Borisa Papandopula. Svjetlo je dana tako ugledao reprezentativni nosač zvuka s Hrvatskom misom u izvedbi Zbora HRT-a i Tomislava Fačinija, kao i superiorna izvedba skladateljeva Violinskog koncerta u integralnoj inačici, koju je predstavio Roman Simović uz Simfonijski orkestar HRT-a i Ivana Repušića. Glazba HRT-a nastavlja svoju misiju – i to radi jako dobro!
„istovremeno opora, fina i nezgrapna, neistesana, a opet puna izrazite elegancije i gipkosti“
U večeri praizvedbe kritičar dnevnika Neues Wiener Abendblatt zabilježio je kako je Papandopulova kantata (prema citatu iz knjižice) „istovremeno opora, fina i nezgrapna, neistesana, a opet puna izrazite elegancije i gipkosti“. Nekoliko dana pred izvedbu, maestro Fačini tražio je riječi kojima bi najavio koncert, zaključivši kako je posrijedi skladba pisana s puno, žargonski se izrazivši, „neke luđačke imaginacije“. Potvrdio je, k tome, riječi bečkoga kritičara, zaključivši kako je djelo „monumentalno, a opet rafinirano“, u svim sastavnicama „vrlo virtuozno“.
Gitarist i skladatelj Brian May, govoreći o počecima grupe Queen, jednom je prigodom rekao kako je vrlo brzo postao svjestan da ima „only one shot“, dakle samo jedan pokušaj da svoju publiku na koncertima pridobije i opčini. Taktika koju su pritom koristili, „zaslijepi i zagluši“, na stanoviti način prispodobiva je i Papandopulovoj kantati.
Slavoslovije jasno otkriva skladateljevu želju da se učini nešto iznimno, nešto što dotad nitko nije napravio, kao i jasnu viziju što se takvim djelom želi postići. Kantata svjedoči o Papandopulovu samopouzdanju, o volji da učini onako kako je zamislio.
Dakako, i o umijeću u skladanju u raznim stilovima da se tako zacrtani plan naposljetku i sprovede u djelo. Skladatelj se u tom cilju ne boji priuštiti si kompleksnost, ne odbija si ni pompoznost, niti teatralnost, zamišlja i sklada bogate i raskošne tonske tapiserije, najfantastičnije uopće zamislive. Zapanjiti i oduševiti, „zaglušiti i zaslijepiti“, namjera je bila i Papandopulova, na neki način prispodobiva onoj legendarnih zastupnika glam rocka.
Slavoslovije jasno otkriva skladateljevu želju da se učini nešto iznimno, nešto što dotad nitko nije napravio, kao i jasnu viziju što se takvim djelom želi postići
U večeri izvedbe Fačini potvrđuje kako je svjestan cjelokupne glazbene pirotehnike koja mu stoji na raspolaganju. Folklora, crkvene glazbe, Istoka i Zapada, Orijenta i Okcidenta, „premeta arhaičnosti u modernost“ (kako je taj fenomen, doduše u slučaju Janáčeka, definirao Carl Dahlhaus), tada moderne ideje o panslavizmu, blizine Stravinskog, kao i drugih uzora (iz Hrvatske i iz inozemstva: Berse, Mahlera, Grgoševića…), golema izvedbenog aparata sa šest rogova, četiri trube, općenito bogatim puhačima, potom dvije harfe, udaraljkama, klavirom i celestom – toga cjelokupnoga glama&glittera Papandopulove partiture.
Fačiniju je jasno to facetno zaleđe s puno lica i naličja iz kojega djelo izvire, svjestan je i modernističke ekstravagancije kojom mladi, dvadesetogodišnji skladatelj sklada svoje ostvarenje.
foto: Jasenko Rasol / HRT
Ne bježi od toga, od boja, bogate sonornosti i zvučnih efekata, od doista raznolikih i raskošnih zborskih, solističkih, orkestralnih i miješanih kombinacija. Partituru kolorira „i jarko crvenom, i kričavo plavom, i sočno zelenom i blistavim lazurama“, kako je o Papandopulovoj skladbi primijetio već citirani kritičar u večeri praizvedbe. No u korist djela prvenstveno traga za ravnovjesjem između krajnosti, kao i množine poticaja: sirovosti i finoće, monumentalnosti i lirike, arhaike i moderniteta, prateći nit koja će u dramaturškom smislu povezati sve elemente u cjelinu.
U fazi priprema pribojava se debljine zvuka. Također priželjkuje što je moguće veću pokretljivost, fleksibilnost glazbenih dionica u zvukovnome prostoru cjelokupnog ansambla. Među izvođačima se tijekom pokusa može pratiti stanovita zbunjenost Papandopulovim slogom, njegovim promjenjivim metrom, naizgled jednostavnom, a opet zahtjevnom glazbenom frazom. No sve pomalo sjeda na svoje mjesto.
U večeri izvedbe Zbor odgovara tečnim zapjevom početnoga Gospodi Bože i ostaje na visini zadatka, pokretljivim frazama i bogatom dinamikom, sve do kraja. Orkestar se priključuje od drugoga stavka Vo imja Oca, raznolikim, izrazito kompleksnim teksturama, angažiranom svirkom i virtuoznim, dojmljivim solima. Najteže je, možda, vokalnim solistima koji moraju svladati izrazito zahtjevne dionice daleko od uobičajenih zadatosti njihova faha, posebice Margareti Klobučar koja s posljednjim vlakom uskače u izvedbu umjesto Kristine Kolar.
foto: Jasenko Rasol / HRT
No izvedba protječe organski, baš kao što se prijelazi iz sekcije u sekciju Papandopulova djela doimaju organskima, elegantno i sa stilom, s puno energije, detalja i one „luđačke imaginacije“ koju Fačini apostrofira u najavi.
Papandopulo svakim stavkom, kroz raznolike miksture glasova i instrumenata, mijenja i kadar kompozicije. Fačini odlučuje nadovezati se na tu značajku nestandardno, promjenama pozicija solista na sceni. U nekim stavcima u prosceniju, u drugima pak u drugome planu uz zbor iza orkestra, pri čemu između stavaka, od pozicije do pozicije, moraju prelaziti scenom – što se na početku čini možda malo nezgrapnim, ali se iz stavka u stavak sve više potvrđuje i muzički, i dramaturški, dajući glazbi dodatnu dimenziju doživljaja.
Nakon izvedbe ostaje dojam kako cjelini nedostaje trenutak manje gustoga sloga – zastoja i predaha, neki možda nešto tamniji i prozračniji intermezzo. Sâm je Papandopulo, ravnajući izvedbama 1929., pa ponovno 1967. godine, imao priliku ne jednom revidirati svoju partituru. Pa to nije učinio. Ili na stanoviti način ipak jest, jer je u vlastitim izvedbama, prema Fačinijevim riječima, izostavio sedmi stavak, napisan za kvartet solista bez pratnje.
Fačini naslućuje da bi se zahtjev za predahom mogao naći upravo u njemu, koji prema njegovim riječima „prilično odskače od načina i zahtjevā koji se inače postavljaju pred koncertne vokalne soliste. Polifono, harmonijski, dinamički i po opsezima zahtijeva nešto nesvakidašnje, koliko god solisti vrsni bili“, pojašnjava. Od stavka se naposljetku, iz takvih razloga, odustalo i za ovu izvedbu. Fačini, međutim, još uvijek ostavlja otvorenim mogućnost da se stavak snimi za planirano diskografsko izdanje.
foto: Jasenko Rasol / HRT
Bez obzira na to što je godina tek na početku i da je puno toga još pred nama, događaj u kojem je izvedena Papandopulova kantata Slavoslovije neće biti moguće zaobići u svakoj iole ozbiljnijoj retrospektivi onog što je obilježilo 2023. godinu.
foto: Jasenko Rasol / HRT
Sada kada je djelo pripremljeno, najveći promašaj bio bi ne predstaviti ga još u nekoj prigodi, po mogućnosti negdje izvan domovine. U tom smislu, posebno veseli vijest kako će recentna izvedba kantate već ove godine nastaviti život u programu međunarodne razmjene Europske unije radiotelevizija (EBU), u projektu znakovita naslova Otkrića.
Tako će, uz notno i diskografsko izdanje koje iščekujemo, biti ispunjeni svi preduvjeti da Europa ponovno upozna Slavoslovije.
foto: Jasenko Rasol / HRT
