Ansambl kao rock band
Proxima Centauri: Među zvijezdama
Ukoliko ste imalo poput mene (a ako ovo čitate, vjerojatno barem malo jeste), naziv ansambla Proxima Centauri – koji dijele s jednom od zvijezda u zviježđu Centauri – zasigurno će vas podsjetiti na brojne znanstvenofantastične filmove, serije i knjige u kojima je to zviježđe vječito izvorište raznoraznih izvanzemaljskih invazija i najezda.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Taj sci-fi prizvuk u njihovu imenu nije tu bezrazložno; već više od tri desetljeća ovaj ansambl iz Bordeauxa uključivanjem elektronike u svoj izričaj nastoji redefinirati i proširiti ideju komornosti u suvremenoj glazbi te ju poslati negdje daleko, među zvijezde. Kad u tu jednadžbu dodate i nepoznanicu u obliku vizualnog elementa unutar pojedinih skladbi, rezultat je unikatan audiovizualni doživljaj kakav je sedmog dana 32. MBZ-a biennalska publika mogla čuti i vidjeti u zagrebačkom nezavisnom centru za kulturu i mlade – Pogonu Jedinstvo.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Više od tri desetljeća ovaj ansambl uključivanjem elektronike u svoj izričaj nastoji redefinirati i proširiti ideju komornosti u suvremenoj glazbi te ju poslati negdje daleko, među zvijezde
Na samom početku koncerta Velika dvorana Pogona činila se tako malom. Zamračena prostorija uperila je sav fokus u peteročlani ansambl na pozornici koji je, prikladno, započeo izvedbom djela Ombres skladateljice Raphaèle Biston.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Naslovne sjene su se tako već od prvih taktova skladbe činile istodobno sramežljivima i zloslutnima; prijeteći ritamski puls koji je na klaviru izvodila Hilomi Sakaguchi javljao se periodično, dok je intrigantna igra ostatka ansambla publici dala osjećaj da prisustvuje nečemu što ne bi smjeli vidjeti, poput zavjere koja se odvija uz svjetlo svijeća, a ključni detalji prenose se kroz šapat elektronike koja škaklja uši.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Slijedila je skladba Pli d’Eden Christophea Havela, člana ansambla zaduženog za elektroniku. Redukcija broja instrumenata na pozornici na samo dva tj. tri – saksofon, nekad bariton, a nekad sopran, i udaraljke – omogućila je Havelu da stavi veći fokus na sraz između njih i elektronike; na početku se radi o rivalstvu, a kasnije o zaigranom dopunjavanju.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Skladba tako počinje naracijom u obliku glasa Dalaj lame koji, kako vrijeme prolazi, postaje samo jednim malim dijelom kompleksne elektroničke dionice, a koja se sastoji od raznolike lepeze šumova koji, u kombinaciji sa saksofonima i udaraljkama, gotovo cenzuriraju naraciju te sami postaju nositeljima narativnog sloja djela pa tako pred kraj skladbe gotovo signalni motivi u baritonskom saksofonu Marie-Bernadette Charrier, inače umjetničke voditeljice ansambla, nagovješćuju nevolju u naslovnom raju.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Jedina praizvedba večeri ujedno je bila i jedina izvedba djela hrvatskog suvremenog autora. Davor Branimir Vincze (ili D.B. Vincze, kad bi se njegovo ime pisalo poput imena velikana sci-fi žanra kao što je, primjerice, H.G. Wells) tako je za ovaj koncert skladao QUEENR, skladbu koja se na više osi poigrala očekivanjima publike.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Prvi taktovi skladbe, u kojima je Proxima Centauri zvukovno i vizualno nalikovao više na rock bend nego na komorni ansambl za suvremenu glazbu, brzo su bili nadopunjeni efektnim vizualnim elementom skladbe.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Projicirani materijal prikazivao je lica članova ansambla izobličena umjetnom inteligencijom putem stable diffusiona, motiviranog dekontekstualiziranim dijelovima teksta ”Bohemian Rhapsodyja”. Rekontekstualizirani citati – što tekstualni, što glazbeni – tako su pružili jedan od mogućih odgovora na pitanje nametnuto naslovom, a koje glasi: ,,Kako dodatno pokviriti Queen?“
Foto: Matej Grgić/MBZ
Jednim drugim pitanjem (,,Što raditi s, uvjetno rečeno, glazbenim viškom?“) pozabavio se francuski skladatelj Raphaël Cendo, ne samo u na koncertu izvedenoj skladbi Control, nego i u svom širem skladateljskom radu.
Rezultat tog rada je pokret tzv. instrumentalne saturacije, koji se bavi svojevrsnim ,,ostatcima“, disparatnim i često nekongruentnim glazbenim materijalom kojega se može naći na svim nivoima glazbene produkcije, a upravo su se s takvim materijalom, uz prije spomenute Marie-Bernadette Charrier na saksofonu i Christophea Harvela na elektronici, u koštac uhvatili i Sylvain Millepied na flauti te Benoit Poly na udaraljkama.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Članovi ansambla odlično su se nosili s izrazito tehnički zahtjevnim materijalom koji je napisan na način da uvijek zvuči kao da je, kako naslov uostalom i nalaže, na samom rubu izmicanja kontroli. Dodajte na to i elektroničku komponentu skladbe koja pozicioniranjem zvučnika u Pogonu ispunja cijeli prostor napetošću i nesigurnošću pa ćete dobiti čisti, ali kontrolirani kaos.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Vizualna komponenta koncerta do svog vrhunca bila je dovedena sljedećom skladbom na programu, Paraláksis, argentinskog skladatelja Demiana Rudela Reya. Ansambl je svoju izvedbu opet počeo u potpunoj tami, leđa okrenutih prema publici.
Nakon početka projekcije, izvođači su se okrenuli te otkrili LED maske koje su još jednom potvrdile sci-fi pretenzije koncerta programa, dok su na zidu iza njih bili projicirani likovi koji su, osim što su s upitnicima na maskama na neki način bili surogat publici, služili kao iskrivljeni prikaz svakog od izvođača na pozornici.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Ta paralaksa, tj. efekt iskrivljenja uzrokovan dvama različitim kutovima gledišta na isto nebesko tijelo (ili u ovom slučaju ansambla), očitovao se i u odnosu između instrumentalista te elektronike i to na način da su instrumentalne dionice iz svakog od instrumenata izvlačile njihovu istinsku boju i temperament, dok je elektronika igrala ulogu njihove iskrivljene sjene.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Izlazak nekolicine članova Cantus Ansambla, zajedno s dirigentom Berislavom Šipušem, označio je početak posljednje točke večernjeg programa, skladbom Coliseum Pierrea Jodlowskog. Najstarija skladba večeri (nastala davne 2008. godine!) tako se na programu našla u aranžmanu za komorni ansambl koji je znatno proširio zvukovni volumen skladbe.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Naslovni kolosej tako je postao mjesto okršaja suprotstavljenih zvukovnih struktura, pospješen teksturalnim kontrastima pruženim od strane Cantusovaca. U toj se zvučnoj masi, možda iznenađujuće, istaknuo zvuk klavira koji je s izmjeničnim polustepenskim pomakom e – f opetovano stvarao tenziju koja se na razne načine razrješavala.
Foto: Matej Grgić/MBZ
Taj polustepenski pomak, ovaj put u dionici flaute, suptilno je označio pomalo neočekivani kraj skladbe, a samim time i koncerta, te su izvođači pozvali i nekolicinu skladatelja čija su se djela našla na programu da se pridruže skupnom naklonu, koji je pomalo podsjećao na posljednju scenu prvih Ratova zvijezda, samo bez Carrie Fisher i medalja. Zasluženih.
Foto: Matej Grgić/MBZ
