21
stu
2026
Izvještaj

bože čuvaj psihomodo

Psihomodo Pop u Tvornici: pozivnica za Arenu 2028.

Psihomodo Pop foto: Igor Cecelja

share

Bend svira već patentiranim stilom Stonesa kao prvog punk benda ili Velveta kao junaka iz stripova

Ključna informacija vezana za koncert Psihomodo Popa u krcatoj zagrebačkoj Tvornici u petak 20. studenog, iako nipošto ne i njegov najbolji dio, zbila se odmah pri samom početku svirke.

Centralni dio njegove kampanje bio je obavještavao publiku da će ovo biti posljednji nastup grupe u rodnom joj gradu sve do 2028. godine, što je jednostavnom matematikom oduzimanja 1988., godine zmaja u kojoj je objavljena Godina zmaja, dalo okruglih 40. Sve je mirisalo na klasično svečarsko obilježavanje gordog jubileja vječno svježeg debija benda, logično pretpostavljeno u nekoj velikoj dvorani ili na, tko zna, nekome novom stadionu. Tijekom najavljivanja druge pjesme programa, nepotrošive himne godini mojeg rođenja „Kad sam imao 16“, nezamjenjivi je Davor Gobac nagađanja potvrdio ispalivši datum i lokaciju – 10. ožujka 2028. Psihomodo Pop se vraća u zagrebačku Arenu. Proletjet će. Vidimo se tamo?

Ovaj je koncert tako bio i pozdrav doskora vjernim pratiteljima i naposljetku vrlo privlačna pozivnica za tu buduću proslavu. Mada suštinski suvišna jer bi u Tvornici, među fanovima svih generacija, od dama koje su u vrijeme zagrebačke Univerzijade mamile poglede sportaša iz 122 zemlje svijeta do tinejdžera daleko mlađih od većine izvedenog repertoara, bilo nemoguće pronaći onoga tko ne bi bio zainteresiran automatski. Kao da je to bilo jasno i iskusnom kvintetu na stejdžu, ionako već dugo opuštenom i otpuštenom u shuffle najčešće srednjeg tempa i s puno groovea, pa je možda čak i prva polovina koncerta protekla u svojevrsnoj vožnji u leru, iako su redom odlične pjesme bile izvedene u redom uvjerljivim verzijama.

Izostanak kotrljanja u tempu koji bi bendu omogućio dosezanje razine na kojoj nastup postaje više od puke cjeline svojih dijelova, koliko god teško bilo zamisliti poželjniji gradivni element od, recimo, „Nema nje (Zauvijek)“ ili „Rano jutro“, proizlazio je iz onog između pjesama. Naime, između doslovno svake dvije od njih bend je radio pauze od nekoliko desetaka sekundi, a ipak se ne radi o izvođačima tipa Pink Floyd ili Sonic Youth, nego razigranijem rock’n’roll bendu koji posebne štimove ne treba za ama baš svaku pjesmu. Uz to bi i Gobac, inače ovom zgodom nimalo usiljen i isforsiran, a kakav ponekad zna biti igrajući ulogu sebe, svaku sljedeću najavio njezinim imenom, što bi donekle smanjivalo potencijal ekstatične reakcije pri njihovim inače neočekivanim prvim tonovima. To je bilo još nepotrebnije jer su uvodni tomovi „Fride“ odnosno rif „Ja volim samo sebe“ sami za sebe nepogrešivi pokretači neobuzdanog plesa i glasnog pjevanja.

Svojevrsno se čilanje uz još jedan standardni show jednoga od esencijalnih zagrebačkih bendova u nastup nešto žešćeg naboja počelo izdizati tijekom gromoglasnog manifesta „Bože čuvaj Psihomodo Pop“. Produljena umetanjem raspjevavanja s publikom u stilu Freddieja Mercuryja iz crtića te Gershwinove „Summertime“, ta je pjesma bend ubacila u brzinu više, ponegdje čak i dvije, u kojima je istodobno glatko i nezaustavljivo odvozio drugi sat koncerta, uključujući i zasluženi bis. Željeni vrhunac zbio se eksplozijom razularenog instinkta uz odbrojavanje bubnjara Tina Ostreša, juniora i stažem i godinama, te povijesni uzvik „Aumememe mamaumememe“ i fantastično, uvijek zabavno „Nebo“. 

Pribrojimo li im i „Bombu“, ipak odsviranu u bržoj i nepristojnijoj verziji s Tko je ubio Mickey Mousea?, a ne slijedeći izvornik iz 1990., točno je 50 posto od 26 odsviranih pjesama došlo iz dana bendova uzleta u vrijeme bivše države. Mene, naravno, nećete uhvatiti da se na to žalim, dapače, ali me je zato nakon nekog vremena ugodno iznenadilo koliko se u tako organiziran i temeljen set skladno uklapaju pjesme s posljednjih dvaju albuma grupe Digitalno nebo i Vjerujem u čuda, da hitove „Milu“ i „Donnu“, itekako toplo prihvaćene, posebno i ne izdvajam.

Gobac, Tin, Brada koji itekako zaslužuje nositi frizuru najboljih gitarista tipa Izzy Stradlin i Peter Buck, pouzdani basist Šparka i Kuzma, koji svojim filmskim/filmovskim klavijaturama i saksofonom bendov zvuk obogaćuje dobrodošlim novovalnim ugođajem, sve skupa sviraju već patentiranim stilom Stonesa kao prvog punk benda ili Velveta kao junaka iz stripova. Nema sumnje da će to i nastaviti raditi. Barem do Arene za godinu i pol. Vidimo se tamo.

Set lista: Telegram Sam – Kad sam imao 16 – Bomba – Nema nje (Zauvijek) – Rano jutro – Frida – Brz ko munja – Vampir – Mobitel – Vjerujem u čuda – Ja volim samo sebe – Bože čuvaj Psihomodo Pop – Osjećam se haj, mozak baj baj – Ona odlazi – Donna – Ako želiš biti moja – Cijeli sam od stakla – Pinokio – Natrag u garažu – Nebo – Ramona – Sve će biti u redu – Sexy magazin – BIS: Mila – Boing 747 – Leteći odred

Moglo bi Vas zanimati