31
srp
Izvještaj

Jedinstveni spoj mađarske čarde i jazz kluba

Roby Lakatos

Foto: Matej Grgić

share

Završni koncert 41. Večeri na Griču održan u petak, 29. srpnja na pozornici u atriju Klovićevih dvora ugostio je Robyja Lakatosa i njegov ansambl. Roby Lakatos, koji vrlo često nastupa u Hrvatskoj, s pravom se smatra jednim od najvećih violinističkih virtuoza današnjice.

Foto: Matej Grgić

Kako sâm često navodi, spada u sedmu generaciju romskih glazbenika koji podrijetlo vuku od slavnog Jánosa Biharija poznatog kao „kralja romskih violinista“, čovjeka kojemu su se divili njegovi suvremenici Beethoven i Liszt. Slični epiteti (koji se mogu pronaći u njegovoj službenoj biografiji) danas se pripisuju i samom Robyju Lakatosu, a na jedan od njih posebno je osjetljiv. Naime, prilikom njegova prvog koncerta u čuvenom Carnegie Hallu na plakatu je, između ostalog, pisalo i „đavolji guslač“. Sintagma je to koja mu se nije svidjela jer tvrdi da „sva dobra glazba dolazi od Boga“.

Foto: Matej Grgić

Roby Lakatos majstor je raznih glazbenih stilova. U ranoj mladosti, već s devet godina, nastupao je zajedno s ocem u sastavu svoga strica Sándora Lakatosa s kojim je izvodio romsku mađarsku tradicijsku glazbu. Poznavateljima opusa Zvonka Bogdana ime Sándora Lakatosa zasigurno nije nepoznanica. Upravo je s njim Bogdan 1973. godine snimio album u kojem je s mađarskog jezika prepjevao mnoge pjesme koje se danas smatraju starogradskim evergrinima, Jesen stiže dunjo moja, Moja mala nema mane i Nema lepše devojke, da nabrojimo samo neke.

Foto: Matej Grgić

Formalno glazbeno obrazovanje Roby Lakatos stekao je na Konzervatoriju Béla Bartók u Budimpešti. Ubrzo nakon toga seli u Belgiju gdje godinama nastupa u jednom od najpoznatijih briselskih klubova u kojem stječe brojna poznanstva, između ostalih i sa slavnim Yehudijem Menuhinom kojeg smatra najvećim uzorom i „krivcem“ za svoju međunarodnu karijeru. Kroz desetak briselskih godina ostvario je suradnju i sa Stéphaneom Grappellijem, vjerojatno najpoznatijim jazz violinistom ikada.

Danas je glazba Robyja Lakatosa fuzija romske mađarske tradicijske, klasične i jazz glazbe, individualni stil čiji je začetnik

Danas je glazba Robyja Lakatosa fuzija romske mađarske tradicijske, klasične (Roby često navodi kako su mu Vivaldi i Mahler najdraži skladatelji) i jazz glazbe, individualni stil čiji je on začetnik i koji njeguje preko trideset godina.

Kada govorimo o ansamblu Robyja Lakatosa, on je redom sastavljen od vrsnih instrumentalista čiji je glazbeni pedigre vrlo sličan Lakatosevom. Naime, većina njih potječe iz glazbenih obitelji, sviraju od malih nogu romsku mađarsku tradicijsku glazbu, formalno su glazbeno obrazovani, te neki od njih djeluju i u vlastitim manjim jazz sastavima (gitarist Gábor Ladányi, cimbalist Jenő Lisztes i pijanist Róbert Szakcsi Lakatos). Upravo su gitarist Gábor Ladányi i pijanist Róbert Szakcsi Lakatos najnovije akvizicije u ansamblu Robyja Lakatoša. Kontrabasist Vilmos Csikòs ansamblu se pridružio 2017. godine, dok su cimbalist Jenő Lisztes i posebno Robyjev ‘štim-kolega’, violinist László Bóni najdugovječniji članovi ansambla.

Ansambl Robyja Lakatosa / Foto: Matej Grgić

Atrij Klovićevih dvora u petak je bio ispunjen do posljednjeg mjesta, što govori da su organizatori Večeri na Griču (Kulturno informativni centar) dobro odlučili odabravši Robyja Lakatosa i njegov ansambl za zatvaranje ovogodišnjeg festivala. Publika je s nestrpljenjem čekala izlazak ansambla na pozornicu, a već prva skladba Tic-Tac s najnovijeg albuma Double Standards iz 2021. godine demonstrirala je raskoš Lakatoseve violinističke tehnike. Nevjerojatno brzi i besprijekorno izvedeni pizzicato te bravurozne pasaže u startu su oduševili publiku.

Foto: Matej Grgić

Organizatori Večeri na Griču dobro su odlučili odabravši Robyja Lakatosa i njegov ansambl za zatvaranje ovogodišnjeg festivala

Nakon prve skladbe Roby Lakatos predstavio je svoj ansambl, a svatko tko je podrobnije promotrio programsku knjižicu mogao je uočiti da se na bini umjesto šest pojavilo sedam glazbenika. Ime Pála Szomore, violinista mađarskih korijena iz belgijskoga Genta nije bilo navedeno u programu, a Lakatos ga je najavio kao „drugu drugu violinu“. Još jedan kuriozitet dogodio se kod predstavljanja kontrabasista. Vilmos Csikòs najavljen je kao Guillaume Chevalier, a ovaj alias koristi kako bi se razlikovao od svog sina koji nosi isto ime, a gradi karijeru klasičnoga koncertnog violinista.

Foto: Matej Grgić

Da nije ekspert samo u brzim pasažama Lakatos je dokazao već u drugoj skladbi Michela Legranda Papa Can You Hear Me, kantileni iz glazbene drame Yentl iz 1983. godine, s Barbrom Streisand u glavnoj ulozi. Prekrasan vibrato i dugi izdržani tonovi na violini uz maestralnu pratnju svog imenjaka Róberta Szakcsi Lakatosa na klaviru meditativno su djelovali na publiku u minimalistički osvijetljenom atriju Klovićevih dvora.

Foto: Matej Grgić

Nakon kantilene ansambl je intenzivirao ritam i tempo te se kroz Lakatosevu autorsku Horu di Marrakchi i Seul Ce Soir Djanga Reinhardta pokazao u svome punom sjaju. Sam Lakatos suvereno je vladao pozornicom (njegovoj pojavi svakako doprinosi i pažljivo njegovani brk na čije uređivanje dnevno potroši i do sat vremena), ali je u maniri pravog jazz vođe sastava svakom članu ansambla dopuštao da solažama dođe do izražaja. Cimbalist Jenő Lisztes se u gipsy swing stilu prilikom izvođenja Reinhardtove skladbe prebacio na snare bubanj i metlice, što je vjerojatno Lakatoseva ideja, s obzirom na to da u svojim intervjuima često navodi kako svira bubnjeve te u tome neopisivo uživa.

Foto: Matej Grgić

Da je jedan od najboljih svjetskih cimbalista, Jenő Lisztes uskoro je dokazao samostalno izvodeći parafrazu na Lisztovu Mađarsku rapsodiju br. 2 u cis-molu, trenutak koji su neki članovi ansambla (što se, moramo priznati, ne viđa često) iskoristili za pauzu uz cigaretu i kratko piće uz sam rub pozornice.

Foto: Matej Grgić

Evo banke cigane moj, kojoj je prethodila Piazzollina Chiquilin De Bachin, u publici je izazvala opće oduševljenje. Lakatos se na ovaj način, izabravši u našim krajevima iznimno popularnu pjesmu, nastojao dodvoriti publici koja je odmah reagirala uzvrativši pjevanjem poznatih stihova.

Izabravši u našim krajevima iznimno popularnu pjesmu, Lakatos se nastojao dodvoriti publici koja je odmah reagirala uzvrativši pjevanjem poznatih stihova

Da večer ne završi u revijalnom tonu pobrinula se Natalija Stanisavljević, diplomirana violinistica koja se svojevremeno pojavila i na poznatomu hrvatskom talent showu. Uz ansambl je izvela dvije skladbe, splet mađarskih čardaša i Čardaš Vittorija Montija. Nažalost, ovaj nastup poslužio je kao antiklimaks čitavoj večeri. Iako, nesumnjivo, Natalija Stanisavljević zna svirati violinu, staviti je uz bok možda i najboljima u čitavoj branši djeluje prilično neozbiljno. Iznoseći samo osnovne melodije skladbi, uz ansambl koji svoj glazbeni habitus temelji većinom na improvizaciji, odavala je nesigurnost i neadekvatnu pripremljenost na muziciranje s ovim vrsnim glazbenicima.

Foto: Matej Grgić

Uz ansambl koji svoj glazbeni habitus temelji većinom na improvizaciji, Stanisavljević je odavala nesigurnost i neadekvatnu pripremljenost na muziciranje s ovim vrsnim glazbenicima

Ansambl se na bis vratio nakon što je nekolicina ljudi već napustila gledalište. Za kraj su odabrali splet popularnih melodija, Osam tamburaša s Petrovaradina, Moja mala nema mane i Opa cupa Šabana Bajramovića, što je raspjevalo i rasplesalo dio preostale publike.

Izuzmemo li nepotreban nastup ranije spomenute violinistice, Roby Lakatos i ansambl publici su priuštili nezaboravno iskustvo, jedinstveni spoj zadimljene mađarske čarde i jazz kluba, što je uistinu svjetski unikat.

Foto: Matej Grgić

Moglo bi Vas zanimati