Iznad očekivanja: Maestro Rophé i Carolyn Sampson u Majstorskom ciklusu

Majstorski ciklus SO HRT-a, mo. Pascal Rophé Foto: Matej Grgić

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a dogurao je već poprilično daleko u ovogodišnjem programu koji ustvari vrvi koncertima i ambicioznim repertoarom. Iako najkraći mjesec u godini, veljača je odabrana za čak dva koncerta Majstorskog ciklusa. Što to ustvari znači, opisat ću u nastavku.

Foto: Matej Grgić

Netom nakon što su 9. veljače spremili note Franje Lučića, Franza Schuberta, Gabriela i Sergeja Prokofjeva, glazbenici Simfonijskog orkestra HRT-a na svoje su pultove stavili note Vjekoslava Nježića, Richarda Straussa i Gustava Mahlera.

Rok od samo dva tjedna za koncertni program od gotovo dva sata krenuo je teći već sutradan. Najveći izazov ležao je pred puhačima, budući da im je već Straussova partitura skladbe Četiri posljednje pjesme predvidjela poprilično veliki zalogaj, a dodajući na to 4. simfoniju Gustava Mahlera, u kojoj pojedine puhačke dionice imaju ključnu ulogu tijekom sva četiri stavka simfonije, sasvim je jasno tko je od orkestralnih glazbenika kući trebao najviše vježbati.

Foto: Matej Grgić

Ipak, trebati i doista napraviti, dva su potpuno suprotna glagola, od kojih, u slučaju puhačkog korpusa Simfonijskog orkestra HRT-a, ovaj prvi često prevlada. Srećom, na sedmom koncertu ovosezonskog Majstorskog ciklusa, pod ohrabrujućom rukom svog novog šefa dirigenta Pascala Rophéa, puhači tog simfonijskog orkestra doista su se pokazali u najboljem svjetlu i zaslužili glasne ovacije. Glasnije čak i od onih upućenih glavnoj solistici, britanskoj sopranistici Carolyn Sampson. Njihova je publika time pokazala iskreno iznenađenje izvedbom iznad vlastitih očekivanja.

Foto: Matej Grgić

Ovdje vrijedi ubaciti i kratku digresiju, kako bih dočarala tu radišnu veljaču koja simfoničarima HRT-a ustvari traje duže od ostalih mjeseci. S dolaskom novog šefa dirigenta u tekućoj koncertnoj sezoni, Hrvatska je radiotelevizija pokrenula radionice za studente dirigiranja i kompozicije u suradnji s Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu. Prva je radionica sa Simfonijskim orkestrom HRT-a održana u prosincu 2022., dan nakon drugog prosinačkog koncerta u Majstorskom ciklusu.

Foto: Matej Grgić

Druga se održava upravo danas, poput kakvog februarskog „déjà vu“, dan nakon drugog Majstorskog koncerta u veljači. Za simfoničare HRT-a i maestra Rophéa to je značilo sasvim kratku zdravicu poslije uspješnog koncerta, kako bi već sutradan bili u studiju Bajsić, spremni raditi na novim (nedovršenim) skladbama iz pera cijelog niza studenata kompozicije – Danijele Bošnjak, Lovre Stipčevića, Sare Jakopović, Tomislava Krobota i Vige Kovačića. Ključna riječ ovdje je „raditi“, ne „izvoditi“, budući da je radionica zamišljena kao dijalog između autora, orkestra i mentora s ciljem stvaranja djela na što sveobuhvatnijoj razini.

Foto: Matej Grgić

Vratimo se još malo na taj posljednji četvrtak u veljači 2023. Osim puhača, koji su te večeri zaista nadmašili sami sebe, cijeli je koncert zapravo nadišao očekivanja. Primjerice, iz repertoara hrvatskih skladatelja, za tu je priliku odabrano djelo Chronostasis za gudače i elektroniku Vjekoslava Nježića iz 2003., izvedeno povodom njegova 50. rođendana. Riječ je o radiofoničnoj skladbi, zanimljive strukture i teksture, jednoj od perjanica Nježićeva opusa, uvrštenoj u skladateljev autorski album iz 2019. koji predstavlja svojevrsni „Best of“ sastavljen od četiri dojmljive skladbe.

Foto: Matej Grgić

Djelo je inspirirano istoimenim pojmom iz psihoakustike koji se odnosi na ideju o relativnosti percepcije vremenskog toka. U partituri je percepcija vremena izmijenjena tehnikom „beskonačnog glissanda“ koja naizgled hvata i zaustavlja vrijeme, pretvarajući ga u nestabilni balon zvuka, pokretan isključivo harmonijskim progresijama. Elektronika u Nježićevom djelu služi kao dodatna instrumentalna boja, obogaćujući teksturu zvuka gudačkog korpusa. Tako kontemplativnog karaktera i dopadljivog zvuka, odlično se uklopilo u cjelokupni večernji program.

Foto: Matej Grgić

Središnji dio koncerta na pozornicu je doveo i sopranisticu Carolyn Sampson, koja je u Zagrebu s vrlo sličnim repertoarom gostovala 2007. u ciklusu Lisinski subotom, kad ju je na pozornici pratio Orkestar Champs-Élysées i dirigent Philippe Herreweghe. Ovako velika imena redovito nas podsjećaju na privilegiju koju Zagreb ima i uspješno koristi kako bi obogatio koncertni život grada.

Foto: Matej Grgić

Gotovo šesnaest godina nakon tog, Carolyn Samspon u Zagreb dolazi kao zrela sopranistica, izvanredne vokalne tehnike, baršunastog, ali snažnog glasa velikog dijapazona, bogatog, mladenačkog vibrata i odličnog smisla za interpretaciju beskonačnih melodijskih linja Straussovih Posljednjih pjesama.

Foto: Matej Grgić

Zapanjujuća je bila njezina suzdržanost koja bi se tek tu i tamo raspuknula u potpuni potencijal glasa. Upravo takvim suzdržavanjem od razmetanja u korist interpretacije bolnih pjesama, britanska je sopranistica pokazala razlog njezinom međunarodnom ugledu. Simfonijski je orkestar HRT-a pritom odlično odradio zadaću pratnje, ali i sugovornika u dijalogu sa sopranisticom.

Foto: Matej Grgić

Drugi dio koncerta punih je sat vremena posvetio izvedbi Mahlerove 4. simfonije. Bio je to ujedno i vrhunac koncertne večeri u kojem je Simfonijski orkestar uz maestra Rophéa pokazao kako može više od onog što inače daje. Energičnim početkom, maestro je pogurao suzdržane glazbenike, ohrabrivši ih da se drznu uzeti nešto brži tempo.

Foto: Matej Grgić

Foto: Matej Grgić

U prvom se stavku Simfonije istaknuo zapanjujući piano, elegantan i siguran, koji je brzim koracima eksplodirao u snažni crescendo. Drugi je stavak iznenadio pjevnošću, a u trećem je, od uživljene interpretacije, publici zastajao dah.

Foto: Matej Grgić

U finalu se orkestru pridružila i solistica, povevši glazbenike do samoga kraja. Dugi pljesak i glasne ovacije nagradile su britansku sopranisticu, ali i neočekivano dobru izvedbu hrvatskih glazbenika čiji je izbor novog šefa dirigenta već polučio zamjetan uspjeh.