Rovinj Spring Jazz - 3 dana sjajnog jazza

Proljetni rovinjski jazz festival lijep je primjer malog događanja koje svojim značajem nadrasta lokalne okvire. Jer takvih događanja po Istri doista ima. Rovinj, Grožnjan, Labin, Bale, Pula, s kvarnerskim predziđem, Opatijom i Rijekom, čine doista zanimljivu mrežu malih jazz festivala koji doista već dugo odgajaju svoju publiku.

Iako se voditeljica rovinjskog Spring jazz festivala, Dubravka Svetličić žali da „nema dovoljno sluha u državnim institucijama“, ipak je uspjela održati festival koji je pokrenut još 2008. godine, festival na kojemu su gostovali mnogi najvažniji hrvatski jazzeri. „Ove godine naši muzičari imat će prilike pokazati što su radili zadnje dvije godine“, kaže, a tako je i koncipirala program, kao promocije objavljenih albuma.

Rovinj Spring Jazz 2022.

Prve večeri nastupio je pulski pijanist Leon Brenko sa svojim kvartetom. Prošle je godine objavio album From now on (s gitaristom Alenom Spadom, Bojanom Skočilićem na basu i Markom Lazarićem na bubnjevima) i ovo mu je bila prilika da svoj rad predstavi rovinjskoj publici. Riječ je o smooth jazz albumu, iz glazbene niše često odbojne ortodoksnim jazzistima, koji znaju prigovarati jednostavnosti i olakoj razumljivosti, no sa svojim je albumom Leon postigao izniman uspjeh.

Naime, na jazz portalu allaboutjazz.com, treća pjesma s albuma, „Say it Again“, bila je najslušanija pjesma godine! Taj se doista brižno isproduciran album na koncertu poprilično preobrazio, puno prostora otvorilo se za improvizaciju i iznenađenja (poput dueta Leona i izvrsnog Skočilića na basu te gost na gitari, „doktor“ Boro Lukić koji je zasvirao samo na jednoj pjesmi, baš kao i na albumu). Od gotovo usporenog, laganog groovea momci su tako lakoćom mijenjali smjerove, probijajući granice žanrova i zasvirali doista ozbiljno, prepuštajući se sasvim opuštenoj improvizaciji.

Doista brižno isproduciran album na koncertu poprilično preobrazio, puno prostora otvorilo se za improvizaciju i iznenađenja.

U tome se isticao meki, ali po pristupu gotovo pa prog rock sound gitare Alana Spada, ali i, naravno, Leon, koji je oduševljen Steinway klavirom u MMC-u zasvirao doista poneseno.

Druge večeri nastupio je Robert Mikuljan Quintet, s idejom promocije također prošlogodišnjeg i također dobro primljenog albuma Internal Walk. Na koncertu su nastupili, uz Mikuljana na trubi i krilnici, još i Aldo Foško na klavijaturama, Bojan Skočilić na basu, Adriano Bernobić na bubnjevima i Denis Razumović na saksofonu. Ista je ta postava (osim Dušana Kranjca na bubnjevima) snimila album, ali i nastupila prije koji mjesec u Tvornici u Zagrebu.

Momci su odlično uigrani. To je mainstream jazz, koji se izravno nastavlja na tvrdu američku urbanu tradiciju, ali se u toj glazbi ipak katkad čuje podloga istarske ljestvice. Mikuljan zvuči kao stari labinjonski mačak. Njegova truba (kao i krilnica) oštra je i snažna, baš kao što su bili i alati njegovih rudarskih predaka iz Labina. I doista, ta povezanost s rodnom grudom oživotvorila se u vjerojatno najboljoj pjesmi s albuma, posvećenoj baš tim težacima,

„Crne ruki“, koja je kako sam Mikuljan kaže, „postala neslužbena himna labinjonskih rudara“. Ta je pjesma duboko proživljena, vrlo melodiozna, da ima riječi, imala bi potencijal hita, a Mikuljan je izvodi vrlo emotivno, noseći uz sebe doista cijeli sastav. Da je njih ponijelo, to je bilo jasno iz sjajne svirke, no publika je i nakon gotovo dva sata žestoke svirke tražila bis! Bio je to iznimno nadahnut koncert!

Foto: Matej Grgić

Treće večeri, nakon dva istrijanska sastava nastupio je Groove Assembly Zvonimira Šestaka iz Zagreba. Bila je to rovinjska promocija Porinom ovjenčanog albuma In the Pocket.

Koncert je počeo standardni Šestakov kvartet: Kaplowitz, Bočić i Novoselić, no već na drugoj pjesmi, bendu se pridružio i Hrvoje Rupčić na bongosima. Kada je riječ o ovakvom straight ahead jazzu, album je uvijek samo osnova, podloga za improvizaciju, a ovaj gotovo pa dream team domaće jazz scene srednje generacije kao da jedva dočeka ovakvu priliku. Počelo je prštati već od samog početka. Mario Bočić svaku pjesmu svira kao da mu je zadnja, njegov saksofon je i snažan i mek i podatan i grub, a Joeu Kaplowitzu kao da u žilama ne teče krv nego blues.

Dueti Rupčića i Novoselića nosili su cijeli koncert

Janko Novoselić posebna je priča. On ima posebno meki touch, njegova virtuoznost nikada ne traži potvrdu ni u galami ni u brzini, dok Rupčić iz svojih bongosa izvlači doista nevjerojatan raspon zvukova, a ritmički uvijek usloji i dodatno podeblja ama baš svaku pjesmu kojoj se pridruži. Dueti, nikako dueli Rupčića i Novoselića nosili su cijeli koncert. Nisu to bili samo dodatci, nego svojevrsni performansi u kojima su se njih dvojica izmjenjivali na udaraljkama i bubnjevima, jedan drugom dodavali palice i poigravali se, svirali po svemu i svačemu, stolicama, podu, po svemu što se čuje, plesali i uživali te dizali atmosferu.

Jedna od pjesama bila je balada „Chiquinita“ koju je Šestak posvetio svojoj supruzi, balada sasvim klasičnog jazz kova, da se čini, dok slušamo, kao da hodamo Harlemom noću, dok se puste, pokisle ulice presijavaju pod nikad ugaslim neonima. Bočićev saksofon kao da vuče na Dextera Gordona, Kaplowitz na klaviru nježno sekundira, a Novoselić i Šestak se prave da ih nema. Odaju ih tek diskretni pogledi koje razmijenjuju i smiješak koji odaje koliko u svirci uživaju. A kad je došao red na Šestakov solo, njegov glomazni bas postao je podatno biće čijim je strune toliko nježno prebirao, kao da se radi o njemu voljenom, živom biću.

Zvonimir Šestak / Foto: Matej Grgić

Gotovo dva sata trajao je taj koncert, redom Šestakovih autorskih pjesama, a završen je bisom na kojem su zasvirali snažni crowdpleaser, „St. Thomas“ Sonnyja Rollinsa, za doista jako, jako zadovoljnu publiku.

Izvrstan završetak festivala u rovinjskoj turističkoj predsezoni, kad je grad već bio gotovo pun i prava je šteta što turistička zajednica te hoteli nisu bolje povezani s lokalnom zajednicom, da bar dio tog mora turista koji navečer ne znaju kamo će sa sobom, usmjere na – odličan jazz.

…bar dio tog mora turista koji navečer ne znaju kamo će sa sobom, usmjeriti na – odličan jazz.