Rundek&Ekipa i PC&VC na Tvrđavi sv. Mihovila: Prekratko i preglasno

Na jednoj od koncertnih top destinacija u Hrvatskoj – Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku, Rundek&Ekipa te Pips, Chips & Videoclips održali su dojmljiv nastup, unatoč tehničkim nedorečenostima

Pips, Chips & Videoclips: velik koncertni bend / Foto: Nora Kostelnik Pogačnik

koncertu Rundeka&Ekipe s Pipsima nisam se, a vjerujem i mnogi koji su koncert posjetili mogla oteti asocijaciji na njihov zajednički hit “Plači” (koji su zadnji put skupa izveli na Šalati 2022.) te pomisli o tome da ćemo ga možda čuti i na šibenskoj Tvrđavi. Da vam odmah spoilam, hit smo čuli, ali – bez Rundeka! Iako su mnogi u početku pjesme pogledavali prema backstageu ne bi li ugledali drugi dio tog tandema, kroz ostatak pjesme bilo je sigurno da Rundek neće doći. Je li to zbog prevelike predvidljivosti koju bi neki mogli kritizirati ili jednostavno drukčije koncepcije cijelog koncerta ostaje misterij.

Ono što nije misterij jest da je Tvrđava sv. Mihovila u Šibeniku zadnjih godina jedna od top destinacija ljetnih koncerata s nastupima etabliranih imena domaće i inozemne (neprežaljeni otkazani Morrissey, Royksopp i dr.) glazbene scene i must have na popisu ljetnih glazbenih festivala. Nije ni čudo, jer je prostor zaista kao stvoren za koncerte, dovoljno daleko i dovoljno blizu jezgri grada.

Drugu godinu zaredom na šibenskoj tvrđavi Pips, Chips & Videoclips nastupa na dvostrukom koncertu u tematski i žanrovski pažljivo odabranom tandemu (sjetimo se prošlogodišnjeg koncerta uz Letu štuke). Ove su godine uz Rundeka&Ekipu, koji ovog ljeta sa svojim repertoarom prolaze cijelu Hrvatsku (svaka čast Rundeku na tolikoj energiji!).

Večer otvaraju upravo Rundek&Ekipa. Očekivano, ponudili su nam vrlo sličnu setlistu kao proljetos u zagrebačkom SC-u. To je sad već ustaljena, konceptualna setlista prožeta aktualnošću i paralelnim plivanjem s društvenim događajima. Posebno je zanimljivo, što je Rundek naveo i u nedavnom intervjuu, kako pjesme koje možda i nisu pisane s tom namjerom postaju himne današnjeg aktivizma.

U toj rubrici najviše se ističu “Ay Carmela” i “Sejmeni” – čije stihove kao parole Rundek&Ekipa izvode s posebnim žarom. Prijeko potrebni (!) su to hitovi i parole, osobito u ovo doba prepuno raznih društvenih, a s njima i glazbenih promjena na planu domaće scene. U tim trenucima publika, isprva dosta suzdržana (osim onih u prvim redovima) reagira tek kad ju Rundek postroji, kao malu četu protiv ugnjetača i njihovih pomagača, ritmiziranim pljeskanjem nakon svakog stiha. Na zborsko je pjevanje publika već navikla, još pri početku koncerta uz “Ruke”. Ono što je pak u “Rukama” najviše došlo do izražaja, a generalna je zamjerka koncerta jest razglas koji je bio preglasan. To se najviše čulo u dionicama (inače svirački izvrsne) brass sekcije koja dobiva prodoran zvuk. Takav je karakter više pasao zvukom žustrijim Pipsima nego Rundeku, kojem je u trenucima pomalo uništio intimnost izvedbe.

Rundek & Ekipa: poseban koncertni žar / Foto: Nikola Delerue

Intimnost je u početku nedostajala i zbog manjka Rundekovih šarmantnih komentara između pjesama i najave sljedećih. U tom smislu ovo je bio Rundek na kakvog nismo navikli. Očito se ipak moralo malo žuriti s programom zbog koncepta dvostrukog koncerta. Prije “Revolucije na tanjuru” ipak je održao malu konferansu protiv klaonica i time nas vratio u atmosferu SC-a.

Upečatljiv je bio i hit “Uzalud pitaš” – u live verziji koju publika već dobro pozna. Imam dojam da je svaki koncert Rundeka&Ekipe novo aranžmansko iznenađenje koje ostavlja dovoljnu prepoznatljivost pjesme, ali ju i dovoljno udalji od nje same tako da nitko ne može (pri)govoriti o ponavljanju istoga i monotonim izvedbama. Upravo je “Uzalud pitaš” jedna od aranžmanski najuspjelijih, osobito u spomenutoj brass sekciji. U takvim aranžmanima dobro su razrađene i “Bi mogo da mogu” i “Ula ulala”, koja je definitivno bila najšarmantnija izvedba večeri.

Nakon što je Rundek na djelić sekunde zaboravio stih, slijedi improvizacija koja prerasta u scat pjevanje u izmjeni Rundeka, trubača Igora Pavlice i saksofonistice Ane Kovačić. Nije rijetka pojava i potpuni kaos na kraju pjesme koji me na momente podsjetio na Porto Morto, stoga se nameće pitanje – je li krivac za to upravo basist Roko Crnić? Ipak, takva su mjesta planirana, posloženi kaos na kraju kojega se cijeli sastav nađe u istoj točki. Generalno, Ekipa i Rundek izvrsno rezoniraju i reagiraju u trenutku.

Za oko i uho zapeo mi je i “Šejn” koga Rundek izvodi jednako kul kao i na čuvenoj snimci Zagreb gori ’96. U takvom moodu ostaje do završne “Šal od svile” nakon koje dobiva zasluženi standing ovation.

Dubravko Ivaniš Ripper: forma ne jenjava / Foto: Nora Kostelnik Pogačnik

I Pipsi su, izgleda, ustalili svoj program, najprije s početnim hitom sa zadnjeg albuma Većinom, koji je u zadnjih godinu i pol obavezan početak svakog njihovog giga. Već od samog početka bilo je jasno da je pred nama jedan klasični Pips koncert, odlično uvježban bend, do detalja isplaniran gig i best of pjesama čije refrene (a nerijetko i strofe) Ripper više uopće ne mora pjevati.

Pričam baš jučer na trajektu s frendom o Pipsima. Nakon odužeg elaborata s moje i njegove strane, zaključismo da trebaš ući u taj zagrebački đir da bi ti do kraja sjeli. No, iako se zaista dobra većina publike posebno dala na stihove kad te bace daleko od Save i Sljemena, mislim da to ostaje glavna predrasuda prema bendu. Pipsi su nepokvarljiva konstanta naše glazbene scene s klasicima s kojima se poistovjećuje sve više generacija.

Generacije su sve mlađe ne samo u publici, već i na stageu Pipsa. Odmah pri početku uslijedila je i “Ljubav” u sad već prepoznatljivoj izvedbi Lucije Ivaniš. Skoro pa smo i zaboravili kako zvuči originalna verzija. Za razliku od toga, “Supermama” i ostale stvari s Dernjave i Shimpoo Pimpooa zvuče kao kad ih je Ripper tek napisao. Pritom su “Gume na kotačima” izvedene u posebno intimnoj atmosferi, uz snažnu podršku publike.

“Trener morskih pasa” i “Sao Paolo” pojavili su se taman kad sam pomislila da takve pjesme relativno dugo nismo čuli i da bi se s njima odlično osvježila set lista. Osvježenje je bio i odličan prijelaz na klavijaturama u pjesmi “Sao Paolo”, kao i pred sam kraj pjesme. Isti ili sličan je nedostajao u “K1”.

Publika je željela još od Pipsa / Foto: Nora Kostelnik Pogačnik

Jedan od highlightova večeri zasigurno je bilo kratko pojavljivanje Jadranke Ivaniš Yaye na refrenu pjesme “Narko”, odnosno stihovima Sanjajući uvijek idem k tebi, koji su uvijek lako prepoznatljivi u njenoj izvedbi. Šteta što nije bila duže na stageu, vidjelo se da je publika to htjela.

Pipsi se nisu izvukli od bisa gdje su publiku počastili s očekivanim fajruntom uz “Poštara lakog sna”, u kojem je komično bilo Ripperovo nezadovoljstvo publikom koja još uvijek nikako ne može zapamtiti koliko puta ide zadnji stih samo tebi svira bend. Slijedi završni “Na putu prema dole” uz Ripperove riječi Sinoć smo prisustvovali jednom predivnom događaju na kojemu smo svirali mi i Darko Rundek. I drugi bis se tražio, ali bend je odlučio da je gig gotov, taman kad su mogli poentirati atmosferu na vrhuncu s još par neizvedenih hitova. Šteta, baš šteta.

I da se vratim na Ripperovu sintagmu predivan događaj. Predivan je, ne isključivo zbog odlične svirke, suradljive publike i pomno osmišljenog koncepta nastupa – jer zaista ništa manje od ova dva benda nismo očekivali – već je predivan utoliko što nas hrabri i podsjeća da ovakve urbane oaze imaju svoju publiku, opstaju i, u što sam uvjerena, opstajat će i dalje.

PravaEkipa: Igor Pavlica i Ana Kovačić / Foto: Nikola Delerue