Rundek na Šalati
Klasici koji ne žive od nostalgije
Cijelo poslijepodne „teške su se kiše spremale“, no Šalata je sinoć ostala suha točno onoliko koliko je trebalo. Darko Rundek i Ekipa, uz Damira Pricu Caprija i Zorana Zajeca Zexa, odsvirali su koncert bez ijedne kapi, a kiša je stigla tek nakon bisa – sretan rasplet za večer koja je okupila više generacija ljubitelja Rundekove glazbe.
Foto: Samir Ceric Kovacevic/Glazba.hr
Povod je bila 41. obljetnica albuma Bolero, no Rundek nije dopustio da koncert ostane zarobljen u nostalgiji. Već od prvih taktova bilo je jasno da okupljanje s Caprijem i Zexom, glazbenicima koji su s njim stvarali Bolero i Tajni grad, nije zamišljeno kao rekonstrukcija Haustora, nego kao novo čitanje pjesama koje već desetljećima nalaze nove slušatelje.
Bolero (1985.) jedno je od ključnih izdanja domaćeg rocka, a uz Rundeka, Caprija i Zexu tada ga je obilježio i trubač Igor Pavlica, danas važan član Rundekove Ekipe. Današnju postavu upotpunjuju Ana Kovačić, Silvio Bočić, Miro Manojlović i Roko Crnić, glazbenici koji starim pjesmama daju novu energiju.
Koncert je otvoren pjesmama iz Rundekove samostalne faze – “Tranzit”, “Sadimo lan” i “Ruke” – potonja uz nadahnuti uvod na trubi Igora Pavlice. Uslijedila je nova skladba “Život je rijeka”, nastala iz Rundekova ekološkog angažmana i borbe za očuvanje vrela Une.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U izvedbi se pridružio gitarist Marko Marić (inače brat kantautora Nenada Marića, poznatijeg kao Kralj Čačka), a Rundek je pjesmu iskoristio kako bi još jednom upozorio na projekte koji ugrožavaju riječne ekosustave, uključujući izgradnju industrijskih megafarmi pilića.
Povratak na Bolero donio je i Rundekovu šalu kako sada slave „špičastu“ obljetnicu jer su prošle godine propustili onu okruglu. “Enu” je najavio kao pjesmu koju znaju i oni koji ne znaju za Haustor – i teško je ne složiti se. Od svih Rundekovih pjesama upravo je “Ena” najuspješnije spojila široku privlačnost pop melodije s Rundekovom prepoznatljivom poetikom: dovoljno je zarazna da postane hit, ali dovoljno osobna i neobična da ne zvuči kao obična pop pjesma.
Foto: Samir Ceric Kovacevic/Glazba.hr
S Bolera su uslijedile “TV Man”, posvećena supruzi, te “Take the Money and Run”, koja se razvila u ekstatičnu jazz improvizaciju. Repertoar je potom opet preselio u Rundekovu solo fazu kroz “Ay Carmelu”, njegovu adaptaciju poznate španjolske narodne pjesme koja je tijekom Španjolskog građanskog rata postala simbol republikanske borbe, iako je sama melodija i starija. Rundek je temu političke revolucije povezao sa svojom osobnom „revolucijom“ – borbom protiv loših navika, odnosno vlastitom odlukom da ne jede meso – te govorio o utjecaju mesne industrije na okoliš i povezao tu temu s narednom pjesmom, “Revolucija počinje na tanjuru”.
Foto: Samir Ceric Kovacevic/Glazba.hr
Drugi dio koncerta obilježile su pjesme s albuma Tajni grad (posljednjeg studijskog albuma Haustora, iz 1988.), među njima naslovna skladba i “Uzalud pitaš”, a poseban trenutak bila je vokalna improvizacija u scat maniri između Rundeka i Igora Pavlice. Upravo su improvizacija i jazz senzibilitet danas važan dio Rundekova koncertnog izraza, otvarajući prostor za dijalog među glazbenicima i novo oblikovanje dobro poznatih pjesama.
Za bis su ostavljene dvije završne pjesme s Bolera – “Šejn” i “Šal od svile”. Bio je to promišljen završetak jer te dvije pjesme, iako glazbeno prilično različite, emocionalno i tematski pripadaju istom unutarnjem svijetu, dijeleći atmosferu odlaska, samoće i slobode koja često dolazi s određenom cijenom. A budući da su to posljednje dvije pjesme na albumu, koncert je tako replicirao emocionalni vrhunac albuma.
Zanimljivo je kako se posljednjih godina mijenja odnos publike prema Rundekovu opusu. Nekada su vrhunac koncerata bile “Ruke” i “Apokalipso” (potonja je ovaj put skroz izostala), dok se sinoć činilo da publika, bez obzira na generacijsku pripadnost, najglasnije pjeva upravo haustorovske klasike. To nije bila samo nostalgija – te pjesme očito i dalje pronalaze nove slušatelje i ulaze u nove osobne priče.
U tome je možda i najveća vrijednost Rundekova današnjeg djelovanja. Ne živi od vlastite prošlosti, nego joj se vraća iz novih perspektiva. Klasici iz haustorovskog perioda dobili su nova značenja kroz improvizacije, drukčije aranžmane i susrete s mlađim glazbenicima, a pored već uigrane Ekipe treba istaknuti i Marka Marića s nadahnutim gitarističkim i povremenim vokalnim dionicama.
Nakon rasprodanih koncerata u Kinu SC i Tvornici kulture, i rasprodana Šalata pokazala je da Rundekov glazbeni svijet nije spomenik prošlosti, nego uzbudljiv, otvoren i relevantan umjetnički prostor u stalnom razvoju.
Foto: Samir Ceric Kovacevic/Glazba.hr
