Iz vile u vješticu kroz psihološko-metafizičko čitanje

Skladateljski izričaj Antonína Dvořáka u mnogočemu je obilježen njegovim instrumentalnim djelima — briljantne simfonije s vrhuncem u posljednjoj, Devetoj „Iz Novoga svijeta“ i komorna glazba prožeta utjecajima tradicijske glazbe, bilo Češke ili Sjevernoameričke, neizostavan su dio repertoara brojnih ansambala. Ni u opernom svijetu Rusalke Dvořák nas u tome smislu nije ostavio „na suhom“; bez zadrške nailazimo na elemente plesne glazbe čije korijene možemo potražiti i među stranicama njegovih Slavenskih plesova.

Ipak, Rusalka predstavlja sasvim drukčiju glazbenu sliku o češkome majstoru druge polovice 19. stoljeća, prije svega kroz prizmu utjecaja njemačke operne glazbe, posebice Richarda Wagnera.

Zagrebačka Rusalka

Partituri Rusalke na tome je tragu u zagrebačkom HNK-u pristupao dirigent Srba Dinić tijekom premijere. U inačici kojoj bi dobro došlo kraćenje, Srba Dinić je inzistirao na protočnosti, koja joj je i prijeko potrebna. Izbjegavao je naglašavanje tradicijskih elemenata partiture (primjerice na samome početku opere) i priklonio se simfonijskom pristupu u tretmanu orkestra. Međutim, orkestar je svojom intonacijom pucao po šavovima.

Dionice su bile poprilično neujednačene i razjedinjene, kako međusobno limeni i drveni puhači, naročito u kombinaciji s gudačima, tako i unutar dionica — bilo je jezivo (unatoč atmosferi koju opera povremeno priziva) slušati probleme u visokim pozicijama violina. Nedostatak jedinstva stvorio je općenit dojam nesigurnosti u izvedbu, što se može popraviti nakon nekoliko predstava. Mikrofon je bio vrag za Zbor Opere HNK-a (koji je pripremio Luka Vukšić). Iz (valjda) tehničkih razloga nastupao je isključivo preko tonski neujednačeno i upadljivo postavljenih zvučnika iz kojih su dopirali različiti zvuci, samo ne oni intonacijski (pa i ritamski) ispravni.

U inačici kojoj bi dobro došlo kraćenje, Srba Dinić je inzistirao na protočnosti, izbjegavao je naglašavanje tradicijskih elemenata partiture i priklonio se simfonijskom pristupu u tretmanu orkestra

Sopranisticu Valentinu Fijačko Kobić dosada smo mogli nebrojeno puta čuti u izvedbi najpoznatije arije iz Rusalke, Měsíčku na nebi hlubokém, no sada je (konačno) u Zagrebu dobila priliku iznijeti znatno više od toga. Njezina je Rusalka bila izuzetno dobro prilagođena režiji Caterine Panti Liberovici, briljantno dozirajući emocije u dočaravanju transformacija kroz kroje prolazi naslovna junakinja.

Foto: Ines Novković/HNK Zagreb

Toploga, ujednačenog i zvonkog sopranskog tona nije ostavljala mjesta ravnodušnosti. Nacionalna prvakinja, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović sjajnom je glumom nadmašila svoj vokalni izričaj u ulozi vještice Ježibabe, koja u ovoj produkciji predstavlja odmjerenu, snažnu i samostalnu ženu. Uravnoteženost glume i pjevanja postigao također nacionalni prvak, bas Luciano Batinić, čiji je snažan baršunasti ton dobro odgovarao liku Vodenduha, u ovoj predstavi zloslutne očinske figure.

Foto: Ines Novković/HNK Zagreb

Dvojbama u odnosu glumačkog i vokalnog nije bilo mjesta ni u nastupu tenora Tomislava Mužeka kao Princa. Sigurnost u ulogu, snažan ton i majstorstvo u njegovoj kontroli uz vrlo jasnu dikciju podcrtali su njegovo iskustvo u tumačenju Princa. Muzikalnost u njegovim nastupima odraz je dobrog poznavanja konteksta kojem Rusalka pripada.

Isto se ne može reći za nastup mezzosopranistice Sofije Petrović kao strane kneginje, čijem je robusnom nastupu nedostajalo uglađenosti i promišljanja o smjeru u kojem se pjevne Dvořákove melodijske linije kreću.

Foto: Ines Novković/HNK Zagreb

U manjim i vokalno neuredno izrađenim ulogama nastupili su tenori Ivo Gamulin (Lovac) i nešto glumački spretniji Ladislav Vrgoč (Lugar). Zato je u interpretaciji Kuhara zablistala mezzosopranistica Josipa Gvozdanić. Prezentan i čist ton bez suvišnih zapjeva, jasna dikcija i vladanje scenskim pokretom pokazatelj su da je riječ o pjevačici koja je spremna na zahtjevnije izazove. Kao tri vile nastupile su Gabriela Hrženjak, Marija Lešaja i Margareta Matišić.

Redateljske odluke, gledateljske dvojbe

Redateljica Caterina Panti Liberovici, koja već dugi niz godina režira na opernim pozornicama u Hrvatskoj, odlučila se za psihološko-metafizičko čitanje Dvořákove Rusalke. Libreto Jaroslava Kvapila promatra kroz feminističku prizmu, stavljajući naglasak na to da je Ježibaba samostalna žena u kakvu se, nakon svih nedaća koje joj prouzrokuju muškarci i patrijarhalna očekivanja, na kraju pretvara i Rusalka privodeći kraju svoje putovanje „prema autentičnosti i samosvijesti“, što i sama redateljica pojašnjava u programskoj knjižici.

Uopće je nepotrebno tumačiti slobode koje režijski teatar danas treba imati, kao i činjenicu da u interpretaciji bajke o vodenoj vili ne treba biti ni kapi vode na pozornici. (Zahvaljujući neumornoj zakretnoj pozornici publika može barem dobiti morsku bolest.) No i u takvim slučajevima valja biti promišljeniji u interpretiranju onoga što se zbiva na sceni. Tako je doista neobično slušati o vodenom svijetu dok gledamo u asketskim pristupom ocrtani salon.

Foto: Ines Novković/HNK Zagreb

Blijeda scenografija velike kuće (autorica: Lara Cannito) koja predstavlja Rusalkinu psihu prevelika je za pozornicu zagrebačkog HNK-a, a klišeja poput invalidskih kolica kao znaka starosti i propadanja ne manjka. Unošenjem značajnog broja simbola i nijemih likova nije mnogo postignuto, osim zbunjenosti. Kostimografski gledano ostao je nejasan jedino „prijelazni“ oblik Rusalkina kostima (kostimografkinja je Alessandra Garanzini), dok su ostali bili dobro ukalupljeni u modnu estetiku s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, naročito Ježibabin.

Ono s čim se režija nikako nije znala nositi je nemali broj instrumentalnih interludija, kao i repetitivnost u pojedinim glazbenim brojevima zatvorenog karaktera

Pretvaranje Rusalke u Ježibabu predstavlja značajan odmak u interpretaciji libreta. Riječ je o zanimljivu konceptu koji je dobro razrađen u slučaju naslovnoga lika, iako je upitno koliko takva redateljska licentia poetica ima uporišta u glazbi. Ono s čim se režija nikako nije znala nositi je nemali broj instrumentalnih interludija, kao i repetitivnost u pojedinim glazbenim brojevima zatvorenog karaktera, što je unosilo osjećaj monotonije i spoticanja o vlastitu ideju zatočenosti u zidovima koji s vremenom nestaju, otvarajući prostor imagniarnom uspinjanju u nepoznato i neistraženo kroz malena vratašca u odnosu na vizualnu veličinu samog stubišta.

Foto: Ines Novković/HNK Zagreb

Rusalka je jedan od onih opernih naslova o kojima se više govori i čita, nego što ih se može vidjeti na pozornicama pa je riječ o programski dobro izabranom naslovu. Šteta je samo u tome što režijski zapada u monotonost iz koje se teško izvlači. Sveukupni dojam tako ostaje na razmeđi ambicije i izvedbe. Konceptualno intrigantna predstava često se spotiče o vlastitu simboliku.

Rusalkina unutarnja borba i transformacija ometeni su fragmentarnim zbivanjima koja donose drugi likovi, naglašavajući više analitičko promišljanje o emocionalnoj unutrašnjosti Rusalke umjesto postizanja emocionalne povezanosti s njom, naročito na kraju opere.

Foto: Ines Novković/HNK Zagreb