Interpretativni izazovi i poticajne suradnje

Zanimljiv i impresivan programski iskorak učinila je Zagrebačka filharmonija proteklog petka, 14. studenog, zaokruživši u svom Plavom ciklusu dvodijelni podciklus Schumannov simfonijski svijet, započet tjedan dana ranije.

Tada je pod vodstvom maestra Lawrencea Fostera, orkestar izveo Prvu simfoniju u B-duru, op. 38, Proljetnu i Drugu simfoniju u C-duru, op. 61 Roberta Schumanna, koje su prikladno uokvirile Prvi koncert za klavir i orkestar u g-molu, op. 25 Felixa Mendelssohna, čiju je solističku dionicu iznio mladi japanski pijanist Masaya Kamei, laureat Međunarodnog pijanističkog natjecanja Kraljice Elizabete u Bruxellesu 2025.

Pixell

Poznato je da Schumannova simfonijska ostvarenja pripadaju u sam vrh interpretativno najizazovnijeg glazbenog stvaralaštva iz razdoblja romantizma, kako zbog kompleksnosti skladateljeva jedinstvenog, osebujnog izričaja, gustoće teksture i naglašene ekspresivnosti, tako i zbog činjenice da je riječ o djelima koja zahtijevaju podjednaku razinu usredotočenosti izvođača i publike. Nakon uspješnog prvog dijela ciklusa, Zagrebačkoj filharmoniji proteklog se petka na podiju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog ponovno pridružio Lawrence Foster, američki dirigent respektabilnog životopisa koji, unatoč visokoj dobi (84 godine) i otežanom kretanju, i dalje rado i s nesmanjenim žarom pristupa suradnji s orkestrima diljem svijeta, među kojima je nerijetko i Zagrebačka filharmonija.

Pixell

Maestro Foster bez daljnjeg je autoritet za Schumannovo simfonijsko stvaralaštvo, o čemu svjedoče i snimke objavljene na nosačima zvuka ostvarenim uz Češku filharmoniju, u izdanju Pentatonea. S velikim poštovanjem i ovom su ga prigodom dočekali članovi Zagrebačke filharmonije, kao i publika u Velikoj dvorani Lisinski, na početku večeri koju je otvorila izvedba Schumannove Treće simfonije u E-duru, op. 97, kasnije podnaslovljene Rajnska, nastale 1850., gotovo deset godina nakon Četvrte simfonije, označene kao posljednje.

Na skladanje tog živopisnog peterostavačnog ostvarenja Schumanna je nadahnulo putovanje Porajnjem sa suprugom Clarom, nakon preseljenja u Düsseldorf, gdje je bio glazbeni ravnatelj, da bi potom sam dirigirao uspješnom praizvedbom toga djela. Prizore šarolikih krajolika, pretočene u slikovit glazbeni sadržaj guste orkestracije i naglašenih kontrasta, od pokretnog prvog stavka, preko plesnog, rustikalnog Scherza i sanjarskog Nicht schnell (Ne brzo), do svečanog četvrtog i vedrog završnog stavka, Lebhaft (Živahno), glazbenici su pod vodstvom raspoloženog maestra Fostera iznijeli u opuštenom, po svemu umjerenom ozračju, nagovješćujući dinamičan nastavak večeri.

Pixell

U njenom drugom, zvukovno raskošnom dijelu, krug Schumannovog simfonijskog stvaralaštva dojmljivo je zatvorila izvedba Četvrte simfonije u d-molu, op. 120, nastale 1841. godine, samo nekoliko mjeseci nakon skladateljeve Prve simfonije. Nakon što praizvedba nije donijela očekivan uspjeh, Schumann je skladbu povukao, revidirao i tiskao tek desetljeće kasnije, a unatoč tome većina kritičara i sam Johannes Brahms prvu su inačicu smatrali prozračnijom i prijemčivijom.

Masivniju inačicu iz 1951. hvalila je Clara Schumann, a Lawrence Foster, također njezin poklonik, znalački je i poticajno vodio izražajnu i promišljenu izvedbu članova Zagrebačke filharmonije koji su vješto oblikovali kompleksne karakterne i tematske cjeline pojedinih stavaka, od polaganog, pjevnog početka i sanjarske Romance, do zaigranog Scherza i trijumfalnog zaključka, popraćenog dugotrajnim pljeskom.

Pixsell

Između Schumannovih monumentalnih simfonija, pomno osmišljena programska koncepcija uključivala je još jedno maestralno djelo njegova prijatelja i kolege Felixa Mendelssohna, Drugi koncert za klavir i orkestar u d-molu, op. 40. Nastao tijekom skladateljeva bračnog putovanja, pet godina nakon prethodnika, za Glazbeni festival u Birminghamu, doživio je vrlo uspješnu praizvedbu 1837. godine, sa samim skladateljem u ulozi solista.

Iako se ne ubraja u skupinu najomiljenijih romantičkih virtuoznih klavirskih koncerata, o čemu je u Neue Zeitschrift für Musik pisao i sam Schumann, Mendelssohnov Drugi koncert za klavir i orkestar vrvi kristalnim solističkim pasažama i vedrim, poletnim ozračjem u prvom i trećem stavku, koji okviruju lirski, sentimentalni Adagio. Molto sostenuto.

Pixsell

Osobit karakter djela u svojoj je introspektivnoj i duboko promišljenoj izvedbi spretno utjelovio međunarodno priznati i višestruko nagrađivani pijanist Andrej Korobejnikov, podjednako cijenjen kao solist i komorni glazbenik. O svestranosti tog iznimnog pijanista, čiji izvrstan recital u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića pamtimo od 2018. godine, svjedoči i diploma prava, kao i skladateljsko i pjesničko stvaralaštvo.

Pixell

Njegovu profinjenu i tehnički nadmoćnu izvedbu solističke dionice Mendelssohnova ostvarenja pratila je izvrsna suradnja s orkestrom i dirigentom, a sve je to prepoznala publika u Velikoj dvorani Lisinski, kojoj se Korobejnikov odužio blistavim dodacima – Aufschwung (Uzlet), drugom skladbom iz Fantazija, op. 12 Roberta Schumanna i Lipanj: Barcarolle iz ciklusa Godišnja doba, op. 37b Petra Iljiča Čajkovskog.