Schumanniac & Antiphonus
Nedjelja navečer. Studeni je konačno pokazao svoje pravo lice. Što se dalje penjete prema zagrebačkom Gornjem gradu, to manje lica susrećete na ulicama. Pred Opatičkom ulicom broj 18 nema nikoga. A deset je minuta do početka koncerta. U dvorani koja je vidjela na stotine izvrsnih glazbenih događaja tek je nekoliko ljudi. Ima li koncerta ili nema? Srećom, u narednih desetak minuta pristigla je i smjestila se publika koja je očito ciljano došla upravo na taj koncert, a ne po kakvoj pretplatničkoj inerciji ili kuloarskoj razvikanosti.
Foto: Matej Grgić
Tih pedesetak sretnika koji su sjedili raštrkano u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma na Gornjem gradu imalo je privilegiju biti na koncertu sasvim posebnog karaktera. No, njihovi koncerti u pravilu uvijek jesu takvi – tematski satkani, interpretacijski raskošni, naprosto „drukčiji od drugih“ – zahvaljujući pomnom vodstvu njihova umjetničkog voditelja, dirigenta, skladatelja, pjevača, pedagoga, ako treba i čembalista, a po istraživačkom duhu, ako već ne obrazovanjem, i muzikologa, Tomislava Fačinija.
Foto: Matej Grgić
Ansambl Antiphonus, uz suradnju klavirista Filipa Faka, priredio je 20. studenoga 2022. godine koncert naslova Schumanniac. Koncert je bio posvećen romantičarskom njemačkom Liedu iz pera prvenstveno Roberta Schumanna, ali i njegove supruge pijanistice i skladateljice Clare Schumann te njihova zajedničkog prijatelja Johannesa Brahmsa. „Tri u jedan“, moglo bi se reći imajući na umu njihove bliske obiteljske, prijateljske, profesionalne i emotivne niti poveznice.
Foto: Matej Grgić
Fačinijev odabir repertoara iz ovih bogatih opusa rezultirao je programom koji je stilski, vokalno, sadržajno i prostorno izuzetno pomno osmišljen da bi se dobila cjelina koja dramaturški slijedi jedinstvenu nit od prvog do posljednjeg tona/riječi/daha (ili, pak, tišine iz koje na početku izrasta i u koju naposljetku uranja!).
Foto: Matej Grgić
Stilski, Fačini bira komplementarne skladatelje čiji se načini izražavanja fantastično nadopunjuju u istome „duhu vremena“; vokalno, bira repertoar kojim će pokazati raznolikost vokalnog izričaja, od solo pjesama, preko dueta, terceta, kvarteta, do dvostrukih kvarteta, a u kojima će članovi Antiphonusa moći zasjati kao solisti, kao međusobni suradnici, ali i kao jedinstveno izvedbeno tkivo.
Sadržajno, odabrane pjesme govore, jednostavno, o ljubavi – prema čovjeku, prirodi, životu, čak i smrti, sretnoj i nesretnoj, živoj i neuzvraćenoj – tematika na kojoj počiva sveukupna umjetnost romantizma; prostorno, i u glazbenom i u izvedbenom smislu Fačini od koncertnog programa gradi blago teatarsku gestu, povezujući i nadovezujući glazbene točke putem sadržaja pjesničkih predložaka, a potom to čineći i u fizičkoj pojavnosti izvođača koji sa završetkom svoje pjesme odlazi u pozadinu, da bi s početkom iduće sljedeći izvođač(i) pristupio u prvi plan pred publiku.
Foto: Matej Grgić
Program je otpočeo klavirskom minijaturom, još jednom nezaobilaznom glazbenom vrstom romantizma. Filip Fak izveo je Des Abends iz Fantasiestücke, op. 12 Roberta Schumanna koja je poslužila kao prikladan uvod u vokalnu raznovrsnost koju će pokazati ansambl u nastavku koncerta. Slijedile su Schumannove Tri pjesme, op. 29, Zigeunerleben, kojom je ansambl zajednički otvorio vokalni dio večeri, Lied, u kojemu su se združili Anabela Barić, Martina Borse i Franko Klisović, te Ländliches Lied za duet Barić i Klisovića.
Foto: Matej Grgić
Zatim je jedinu skladbu Clare Schumann na večernjem programu, Liebst du um Schönheit na fantastične stihove Friedricha Rückerta, interpretirala Anabela Barić, a sadržajno se nadovezao Siniša Galović otpjevavši Widmung Roberta Schumanna. Nastavile su se nizati Robertove skladbe. Solističku ulogu preuzeo je i sam Tomislav Fačini u izvedbi Am leuchtenden Sommermorgen, a potom je klavirski intermezzo ponudio ponovno Filip Fak, s interpretacijom minijature Ziemlich langsam iz Fantasiestücke, op. 111.
Foto: Matej Grgić
Kao na početku koncerta, nakon klavirskoga „predaha“ Antiphonus je zapjevao zajedno izvevši dvostruki vokalni kvartet An die Sterne iz Dvozbornih pjesama, op. 141. Kao što je na ovome koncertu ova skladba bila strukturno jedinstven odabir, tako je i ciklus sastavljen od četiri dvozborne pjesme jedinstven u čitavome Schumannovu opusu. Skladatelj nije pisao zborsku glazbu, pa i kada ovakvo djelo naziva dvozbornim, on zapravo tretira glasove unutar cjeline više komorno kombinatorički, kao da je solo pjesmi dao neku drukčiju dimenziju.
Foto: Matej Grgić
Shumannovu solo pjesmu Waldesgespräch otpjevala je Anabela Barić, a potom je prvi put na programu večeri zazvučao Johannes Brahms, i to solo pjesmom Immer leiser wird mein Schlummer u interpretaciji Darije Auguštan. Slijedila su potom Brahmsova Četiri kvarteta, op. 92, vokalni sastav po kojemu je skladatelj prepoznatljiv u svijetu interpretacije vokalne glazbe. Antiphonus je izvedbi pristupio na način da je udvostručio svaku dionicu, budući da je osmero pjevača. No, tu je ponovno došla do izražaja dramaturgija, osobito u prvom kvartetu O schöne Nacht u kojemu se se zvučnosti vokalnog kvarteta (udvostručenih dionica) suprotstavili solistički istupi pojedinačnih pjevača, onako kako ih je Brahms zamislio u skladbi.
Foto: Matej Grgić
Nakon većeg bloka Brahmsa, slijedile su dvije Schumannove popijevke, Ich grolle nicht u interpretaciji Mislava Lucića i Aus den Hebräischen Gesängen u interpretaciji Martine Borse. Još jedan duet bio je na repertoaru, Brahmsova tragična glazbena priča Schwesterlein koju su i pjevački i glumački dočarali Anabela Barić i Siniša Galović, a potom je Franko Klisović otpjevao Schumannovu popijevku Stille Tränen. Cjelinu programa zaokružila je zajednička izvedba Brahmsova vokalnog kvarteta Den Gang zum liebchen, stihova Josefa Wenziga koje je skladatelj prvo uglazbio kao vokalni kvartet, a onda kao solo pjesmu.
Foto: Matej Grgić
No, kakva bi to Schumanniac večer bila, a da Schumann ne dobije zadnju riječ? Pljesak publike glazbenici su nagradili popijevkom Der Nussbaum.
Potrebno je nešto reći i o klavirskoj ulozi na ovome koncertu. Filip Fak izvrstan je klavirist i pedagog, i posve je jasno da je ta dva iskustva spojio te večeri prateći Antiphonus. Bio je sjajan korepetitor, diskretan prije svega, potpuno puštajući vokalnosti da izađe u prvi plan, a s druge strane dajući siguran oslonac i, što je izuzetno važno, stilski kontekst kakav vokalna literatura, nastala na temelju ranoromantičarske solo pjesme, zahtijeva.
Foto: Matej Grgić
Klavir nije puki pratitelj, on je ravnopravan sukreator romantičarskog Lieda, no Filip Fak mu nikada nije dopustio da se nametne – pjevana riječ koja nudi sadržaj pjesničkog predloška nositelj je glazbene dramaturgije, no te dramaturgije ne bi ni bilo da nema podršku u klavirskoj dionici.
Foto: Matej Grgić
Bilo je divno na kraju koncerta shvatiti da je svaki od pjevača donio sasvim posebnu boju na paleti zvuka ansambla – svijetli i zvonki sopran Anabele Barić, nešto tamniji i zatvoreniji sopran Darije Auguštan, zaobljeni gusti alt Martine Borse, raznolik i gibak u zvukovnom prostoru kontratenor Franka Klisovića, čvrst i zaokružen tenor Siniše Galovića, svjetliji glas potentnih tenorskih visina Mislava Lucića, skriveniji ali ujednačen glas baritonske boje Jurice Petra Petrača, i topao i zaokružen bas Tomislava Fačinija.
Foto: Matej Grgić
Antiphonus je ansambl koji uvijek iznova pozitivno iznenadi. Razlog tomu je beskompromisna težnja k izvrsnosti i stalna potreba za istraživanjem glazbene raznolikosti. Zato, kojega god stila, razdoblja, autora, tendencije, pitanja da se prihvate, Antiphonus tomu pristupa kao idejni kolektiv, ne samo izvođački sastav. Glazba jest ideja, a Antiphonus je sebi dao u zadatak neprestano razmišljati.
Foto: Matej Grgić
