“Nema ništa strašnije od ostanka na istom mjestu”: Seine predstavili 'Vrevu'

Kada su Ivan Ščapec, Dimitrij Petrović i Vatroslav Živković prije nešto više od mjesec dana kročili na ogromnu pozornicu Špancirfesta, na jedini festivalski utorak, pred njima se nalazilo oko dvjestotinjak ljudi.

Ako tko možda ne zna kako izgleda pozornica na Starom gradu za vrijeme trajanja festivala, radi se o prostoru za otprilike 10 tisuća ljudi. Pomalo distopijska scena ubrzo mi je pala u zaborav kada je krenula “Postaja”, isti takav distopijski, synthevima nabijeni komad koji u nekoliko stihova govori o prolaznosti ljudskih iskustava i emocija. Nastup krajem kolovoza za Seine, u rodnom Ščapecovom gradu, nije ostavio ni zrno sumnje. Seine savršeno uspijeva kao bend za velike i male pozornice, zvuk iako intiman, prilagodljiv je za razne prostore pa makar oni bili malog klupskog ili većeg stadionskog karaktera. Broj slušatelja, na koncu, manje je bitan ako od benda osjećamo da radi upravo ono što želi, a ne ono što bi „masa“ željela.

Seine u Vintageu / Filip Kovačević

U te dvije sasvim različite, ali po broju publike slične situacije dočekali smo promociju albuma Vreva u Vintage Industral Baru. Četvrtak navečer, južina i kašnjenje tramvaja doveli su me na sam start koncerta kojem sam želio učestvovati od travnja ove godine kada je novi materijal izašao. Ponovno svoj, neočekivan i moguć u svim smjerovima koje glazba pruža. Čak i izvan toga.

Uvodno preslikana situacija iz Varaždina prelila se i na setlistu. Predstavljanje Vreve u što većem volumenu ima apsolutnog smisla jer radi se o ponajboljem materijalu benda te treba iskoristiti trenutak. Singl “Gori 2” trip-hop je numera u kojoj nakon početne elektro-synth točke, Ščapec uzima električnu gitaru pa u takvoj konstelaciji snaga s Petrovićevim ubojitim bubnjevima i Živkovićevim basom, pjesma se nadograđuje sama po sebi.

Seine je na Vrevi zaigran kao nikad prije. Jedan od oglednih primjera je “Roj”. Igre riječima uz pozitivan i veseliji ton, pomalo apsurdna koliko se brzo upija u uši s obzirom da se kosi s pravilima uobičajene pop pjesme. Dominacija novog albuma nastavlja se s “Rat klasama” i “Veseli se” – tmurniji downtempo manje je zastupljen na Vrevi, ali kada se dogodi, čujemo ga i osjetimo. Ščapecovi pokreti na pozornici i uživljenost u nastup variraju od Iana Curtisa pa do nekog istočnjačkog mistika, a sve to do trenutka kada se ne posveti elektro-akustičnoj gitari.

Seine u Vintageu / Filip Kovačević

Drugi čin nastupa u Vintageu činile su pjesme starijeg datuma, one koje publika ponešto i dublje doživljava zbog protoka vremena i povezanosti sa stihovima. Znate da kada se frontmen primi gitare kreće ozbiljna razbijačina. Seine nas navigira prema albumu Naizust iz 2022. i posljednjoj pjesmi s tog podcijenjenog izdanja. “Situacija” je nadrealna, introspektivna storytelling numera koja nas vodi samo dalje i dalje, kao da nema početka ni kraja, a sve kako bi koncert eksplodirao s “Ko”.

Pjesma u kojoj prvenstveno gitara i bubanj vode epsku bitku, rezultira time da publika može bez problema otpjevati refren. Kada tome pridodamo solističku završnicu u kojoj žice na gitare pršte na sve strane, dobivamo pjesmu zbog koje se nije teško zaljubiti u Seine.

Jedini gost na koncertu pojavljuje se na “Plagijatu”. Kao što sam napisao u recenziji albuma, elektroepitaf nabijen basovima i synthovima, oplemenjen je tubom Jurice Rukljića koji je zaista učinio sve da odradi svoju ulogu. Prvo je jurio na probu u Savsku pa se vratio u Lisinski, da bi se onda iz Lisinskog vraćao natrag u Vintage i upotpunio jednu iznimnu glazbenu večer. Njegov podstrek ogromnim puhačkim glazbalom prepoznala je publika istog trena kada se sredinom pjesme začuo prvi dubok i mekan ton.

Seine u Vintageu / Filip Kovačević

Netko je u prvim redovima tada dobacio da od sada slijede samo hitovi. Iako se to može predoslovno shvatiti, ali za malo podrobnije slušatelje ovog eksperimentalnog, dodaj-mnogo-žanrova, vokalno-instrumentalnog sastava zaista nije bilo drugačije. Kome se raspoloženje ne može podignuti kada čuje “Spavam” s prvijenca? Vraćanje u jedno drugo doba kada se bend fokusirao na nešto drugačiji zvuk pridonosi tome da uvidimo koliko su sami poput kameleona. Kada ih uhvatite pogledom, možete im se diviti, ali nemojte predugo skretati pogled jer možda ćete propustiti njihovu transformaciju.

Uskoro dobivamo još jedno otvaranje albuma, ovaj put 22, a cilj je “Nebo”. Stonerska, psihodelična, noise gromada koja ne ostavlja vremena za razmišljanje. Možda vam na studijskim verzijama Seine neće dati punu predodžbu što jesu, ali uživo su problematično dobri. Problematično jer se Ščapec obratio publici s napomenom da je sljedeća pjesma posljednja, a bio sam siguran da nije prošlo više od pola sata od početka nastupa.

“Seoba” je završnica Vreve i ujedno stvar koja završava riječju koja nosi naslov albuma. Simbolički, a opet u nekom pozitivnom duhu. “Nema ništa strašnije od ostanka na istom mjestu” mogu si zamisliti kao citat koji se ponavlja u bespućima interneta jer u našem društvu strah od stagnacije ne postoji, pošto je stagnacija vječna. Igra zvučnosti i značenja u ovoj samotnoj introspektivi potopljenoj u synth-pop i trip-hop vode vadi nas apsolutno iznad površine.

Za prvi bis bend nije trebao silaziti s pozornice jer publika je bila brža sa skandiranjem – “Malolije”je jedan od favorita publike sudeći po pjevanju, dok je “Kritika čistog razuma” svojevrsni Seine manifest u kojem dobivamo dijagnozu modernog doba. Malo (ili veliko) filozofsko remek-djelo s prvog albuma i nešto što se u ovom suludo brzom svijetu uvijek vrijedi vraćati.

Seine u Vintageu / Filip Kovačević

Ni bendu se nije silazilo s pozornice pa zašto ćemo se praviti da idemo u backstage na minutu kako bi ponovno izašli? Već sam nekoliko puta spomenuo da su bisevi stvar prošlosti i da je svima bolje da bend gleda reakciju publike kada misle da su gotovi s nastupom, a svi znaju da to nije tako.

Seine je u biti vrlo romantičan bend, ali ne prikazuje to na klasične sentiš načine. “Ljubav”, pjesma koja zatvara debitantski Sno sna, spada u tu domenu ali samo ako ju gledamo pod okriljem stila koji njeguje bend. Zašto je Ščapecov glas četvrti instrument u sastavu možete doznati i u ovoj pjesmi, iako bismo to mogli napisati za dobar dio seineovskog opusa.

Premda nisu svirali pjesmu “Zakaj”, pitanje iz te pjesme povremeno se zna javiti u glavi tijekom razdoblja u kojima se većina ljudi zamisli nad time što njihov rad doprinosi društvu. Na koncertu u Vintageu bilo je vidljivo da pjesme koje „proizvodi“ Seine nisu tek toliko na ovom svijetu, već da ima onih kojima nešto znače. I to u ovakvom društvu i svijetu ima veliku vrijednost.