Sedam autora traži plavo

Serious Ensemble Zagreb misli – ozbiljno. Otvorili su koncertnu sezonu u Centru za kulturu i informacije Maksimir, a sad su održali i koncert na festivalu Music – Mission – Vission kao tamošnji rezidencijalni ansambl.

Intro

Tema koncerta bila je Plavo, a sedam autora, generacijski povezanih devedesetima, dobilo je priliku skladati nova djela za tu prigodu.

Pojam Plavog sa sobom nosi brojne reference te je puno smjerova kojima se može krenuti.

Jednim takvim, Debussyjevom Mjesečinom, započeo je i SEZ-ov nastup, kao intro u večer. No izvedba je ubrzo prekinuta grubom, kontrastnom glazbom, koju je pratio ulazak glazbenika na scenu.

Foto: Sindri Uču/MMV

Gost večeri bio je nizozemski svirač teremina Thorwald Jørgensen, što je moglo poslužiti kao dodatni motiv i poticaj autorskom činu. Uz praizvedbe sedam autora, predstavljen je i videorad On Memory ukrajinske autorice Oleksandre Katsalap, rezidencijalne skladateljice SEZ-a, te skladba Distant Shores gosta večeri, Thorwalda Jørgensena.

Koncertni happening bio je uokviren i prožet narativom te intervencijama u skladu s konceptom i agendom Serious Ensemblea Zagreb.

Plava duša

Blue Soul za sopran, harmoniku, violinu, violončelo i elektroniku Dore Remenar (1994.) vokaliza je na zadanu temu. Zadana tema usredištenje je skladbe u tonu fis, čija se frekvencija povezuje s grlenom čakrom. Čakra je povezana s mantrom, a ona je, prema skladateljičinim riječima, uklopljena u vokalnu dionicu djela. Čakre se, osim s frekvencijama, povezuju i s bojama, što autorica u tekstu ne navodi; boja grlene čakre, očekivano, jest plava. Elementi kroz koje se ta čakra manifestira jesu eter i zvuk.

Istina ove skladbe jest, dakle, ton. Plavi ton. I glas koji će ga afirmirati. Oba se u skladbu uvode ritualnim karakterom uvoda. U toj sekciji glas i elektroakustička pozadina nalaze se u stanju potpunog suglasja: na ritualnoj podlozi vjetrenih zvončića i šuma, glas, instrumenti i elektronika u prepletu stvaraju zajedničko ozračje oko usredištenog tona.

No od početnog se ozračja nakon uvoda odustaje. Podloga postaje tamna, dramatična i uznemirena, a glas prelazi u pjev. Ritual iz eteričnog stanja lebdenja prelazi u materiju geste, drame i glazbenog teatra. Skladba se dalje razvija lučnom organizacijom glazbene građe, kroz nekoliko sekcija koje odgovaraju pojmovima razvoja, klimaksa i epiloga.

Ritual iz eteričnog stanja lebdenja prelazi u materiju geste, drame i glazbenog teatra

Nakon izvedbe ostaje otvorenim pitanje kamo bi otišla Plava duša i kakvom bi nam se ukazala da se, iz uvodne sekcije – u boji, zvukovnosti, vokalnosti, slojevitosti događanja, načinu razvoja i karakteru – nastavila razvijati organski umjesto dramatski, iz praideje o tonu i glasu.

Plave sjene

Blue Shadows za teremin i ansambl Tihomira Ranogajca (1990.) polazi od ideje hladnog plamena. Hladni plamen stvara boje što, prema riječima skladatelja, istodobno gore i hlade, a skladba će se, također prema autoru, razvijati kao postupni proces promjene u boji i napetosti.

Takva ideja u sebi nosi izraženi sinestezijski karakter, povezujući zvukove, boje i osjete. Tako je zamišljeno u ideji, a skladba, ona započinje uzbudljivo: velikim praskom izvođačkih snaga čije se energije sažimaju u jednu svjetlosnu točku, da bi se zatim raspršile u tisuće komadića svjetlosti i zvuka.

Skladba, ona započinje uzbudljivo: velikim praskom izvođačkih snaga čije se energije sažimaju u jednu svjetlosnu točku

Skladatelj neko vrijeme inzistira na takvom prosedeu, a zatim tu ideju počinje rastakati jasnim oblicima punktiranih motiva, kojima je nakon uvoda obilježena prva veća sekcija djela. Snažna sonornost tu ustupa mjesto motivskom radu.

Otud do kraja, skladba se nastavlja kretati prilično konvencionalno: punktiranu sekciju slijedi lirska, u kojoj teremin preuzima ulogu solističkog glazbala. Završetak skladbe može se opisati kao brza izmjena i sažimanje ranije uvedenih sekcija.

Skladba je jasno podijeljena na međusobno kontrastne i pritom stilski heterogene cjeline, no takav postupak ne ispunja ideju o „postupnom procesu promjene“. Uzbudljivo bi bilo doživjeti što bi se dogodilo i kako bi izgledale Plave sjene – te do kakvih bi se sve boja i nijansi došlo – da se ideja „promjene“ postupno provela kroz sinestezijski karakter uvodnog odlomka.

Plavi ponedjeljak

Blauer Montag za teremin, violinu, violu, violončelo i klavir Krešimira Klarića (1994.) polazi od ideje Plavog ponedjeljka kao simbola zastoja, emocionalne inercije i sveprisutne melankolije. Naslov, nastavlja autor, nije naznaka doslovnog narativa već stanja između pokreta i mirovanja, volje i bezvoljnosti. Teremin pritom funkcionira kao spona, povezujući neusklađene geste ostalih instrumenata.

Nepostojanom artikulacijom i infleksijom uzdaha, koje doslovno dočaravaju fizičku manifestaciju bezvoljnosti – teremin ipak preuzima ulogu subjekta. U jednom trenutku, prema završetku skladbe, čak živne pa i zapjeva. Doduše, samo nakratko, ali dovoljno da bismo bili sigurni da je on ipak glavno lice Plavog ponedjeljka.

Instrumenti upadaju u radnju dijelom aleatorički, nepovezano i agresivno, nerijetko na razini provokacije. U ivesovski postavljenoj igri slojeva, teremin je konstanta, dok ostali instrumenti stvaraju kakofoniju s početka tjedna. Na Ivesa mogu podsjetiti i krhotine „drugih“ glazbi koji ulaze u slušno polje.

U ivesovski postavljenoj igri slojeva, teremin je konstanta, dok ostali instrumenti stvaraju kakofoniju s početka tjedna

Kad bezvoljnost preraste u bespomoćnost – muzički gledano, izvođači pribjegavaju urlikanju, tako da svirku zamjenjuju stravičnom galamom na frenetičnoj podlozi bebopovskog klavira; urlike slijedi već spomenuti pjev teremina – jedini takav u skladbi. Skladba iz prostora ironije prelazi u naturalizam.

Za razliku od Ivesa, koji detaljno strukturirani prostor svoje kompozicije ostavlja vječnoj poruci Central Parka, nedostatak volje ponedjeljka u Klarićevoj kompoziciji naposljetku prevlada. Plavi ponedjeljak završava „otpadcima“ Bachova citata, nakon kojih je, kako i sam autor predlaže, najuputnije spustiti poklopac klavira.

Plavi valovi

Blue Waves za harmoniku, flautu, klarinet, fagot i video Veronike Reutz Drobnić (1999.) potaknuta je zvukom morskih orgulja. Skladba, kako piše autorica, istražuje duboku vezu mora i čovječanstva. Velika i nadahnjujuća tema, nadograđena je, prema skladateljici, reinterpretacijom japanske dvorske glazbe i instrumenta sho – japanskih usnih orguljica.

Skladba se razvija na prirodi blagog gibanja morskih orgulja, što ih pokreće kretanje valova. Morske orgulje stvaraju glazbene obrasce – uvijek iste, ali i uvijek malo drugačije. Na sličan način razvija se i zvukovni svijet Plavih valova i u tome, očekivano, osjeća se stanovita impresionistička kvaliteta.

Bez obzira na to što je riječ o tonski bogatom ansamblu – s harmonikom koja može ponuditi bezbroj vlastitih boja, registara i tehnika, skladateljica sve do kraja odustaje iskoristiti puni zvukovni potencijal sastava s kojim raspolaže. Umjesto tonske palete impresionističke širine, ona odabire suhoću i plošnost linije i crteža.

Skladateljica sve do kraja odustaje iskoristiti puni zvukovni potencijal sastava s kojim raspolaže

U jednom trenutku flauta i klarinet zasviraju u tercama, što budi daleke reminiscencije na trube i oboe Anđelka Klobučara iz Izgubljenog zavičaja, antologijskog filma Ante Babaje, koji kroz roman Slobodana Novaka također puno govori o odnosu čovjeka i mora.

Nevidljiva plava djevojčica

Nevidljiva plava djevojčica za teremin, fagot, klavir i elektroniku Linde Uran (1995.) razlikuje se naslovom, ali i glazbenim diskursom, od ostatka djela na programu. Skladba, kako najavljuje autorica, vodi slušatelja kroz kontemplativne misli nevidljive plave djevojčice.

Da je SEZ, recimo, The Zawinul Syndicate, Nevidljiva plava djevojčica mogla bi se vrlo dobro uklopiti u takav pristup i zvuk. Takav neki jazz fusion s drivingom i grooveom naslućuje se, naime, i u ovoj kompoziciji. Čak i trajanjem od tri minute, ova glazbena minijatura kao da je zamišljena za neki drukčiji tretman i okruženje.

Da je SEZ, recimo, The Zawinul Syndicate, Nevidljiva plava djevojčica mogla bi se vrlo dobro uklopiti u takav pristup i zvuk

U takvom okruženju Nevidljiva plava djevojčica vrlo bi vjerojatno postala „vidljivija“. Violetta Peppermint – autoričin kantautorski alter ego – otkriva snagu karaktera i drugu stranu Nevidljive plave djevojčice.

Blue Things

Skladba Blue Things za teremin, ansambl, video i elektroniku Helene Skljarov (1993.) prikaz je dijaloga između čovjeka i umjetne inteligencije, iako dijaloga zapravo nema, jer umjetna inteligencija vrlo brzo preuzima glavnu ulogu i počinje naređivati sviračima što da rade.

Ukupnost izričaja sažetog u Plavim stvarima podsjeća na praksu kabareta. Glas umjetne inteligencije djeluje kao konferansje, dok su svi ostali – uključujući i glazbenike te video – žongleri i pajaci pod njezinom vlasti.

Foto: Sindri Uču/MMV

Takav pristup izraženo je sceničan, a glazba je jedna od njenih služiteljica. Strategija kreacije može ići u različitim smjerovima: oblikovati glavnu temu, meandrirati, zalutati u rukavcu pa se opet vratiti na „plave stvari“. Skladateljica koristi raznolika sredstva za izražavanje ironije i sarkazma te za persiflažu. Plave stvari igraju na kartu krinke, prikazivanja i apsurda.

Djelo, na podlozi lakomislene zabave, služi i za odašiljanje poruka – egzistencijalističkih, društveno angažiranih ili političnih. Ipak, iako Helena Skljarov u svojim radovima sve više naginje sličnim strategijama, bilo bi lijepo na njezinu popisu „omiljenih stvari“ još uvijek vidjeti i neku motiviranu čisto glazbenim razlozima.

Blue Trail

Blue Trail za teremin i ansambl Jurja Marka Žerovnika (1993.), prema autorovim riječima, pripada skupini njegovih radova nadahnutih popularnom glazbom i drugim umjetnostima. Specifične poticaje u Blue Trailu autor, međutim, ne otkriva. U novoj Žerovnikovoj skladbi nema puno „tragova“.

Točnije, ima – jedan snažan: muzički vrtuljak Chopinova Valcera u cis-molu – intoniran u harmonici praćenoj tereminom – javlja se ubrzo po početku skladbe. Iznenađujuć je njegov ulazak, no zbunjujuć je i njegov nastavak. Postoji, doduše, mogućnost da je to daleka parafraza, no jesmo li doista na „pravom tragu“?

Za čitanje Plavog traga skladatelj ne nudi puno „ključeva“. Ili ih ipak nudi? Piše da je skladba zamišljena kao „pjesma ili koncert“. No, ako je koncert, nedostaje joj koncertantnosti. A ako je pjesma, nedostaje joj pjevanja.

Foto: Sindri Uču/MMV

Trbuhom Plavog traga dominira prilično nedefinirana zvučna masa na koju nismo navikli slušajući neke od recentnih autorovih djela. Ostvarenjima kao što su klavirski koncert Nexus ili simfonijska poema Fimbulvetr vlada bogata imaginativnost, dinamizam događaja, raznolikost tekstura i blještava instrumentacija.

Nakon nekog vremena Blue Trail gubi na pokretu i vrtuljak glazbenog tijeka staje. Dirigent inzistira na nastavku ritamski pravilnim paljenjem i gašenjem lampice na pultu, a glazbenici se nadovezuju svjetlima iz ansambla. Je li to još uvijek glazba ili je riječ o teatarskom epilogu? Možda je signal – ali za što?

Outro

Nastupi Serious Ensemblea Zagreb, prema njihovoj zamisli, odigravaju se između koncertnog čina i performansa.

Kako bi se provela SEZ-ova agenda, za performativni dio koristi se čitava mašinerija pomagala i sredstava: video različitih poruka i sadržaja, rasvjeta, kostimi u koje su obučeni izvođači, sveprisutna plava boja, ansambl koji cijelo vrijeme sjedi na sceni bez obzira na sastav pojedinog djela, konferansa koju preko videobrojeva vodi Krešimir Klarić (isprva na crnoj podlozi, potom u studiju TV dnevnika), molba publici da ne plješće tijekom događaja, izvanredne vijesti i televizijske špice, glazbene upadice (poput grubog prekidanja Debussyjeve Mjesečine) i scenografske intervencije (primjerice, krug od svjetlosnog lanca na podu u kojem Irma Dragičević izvodi Blue Soul), apsurdne priče (plavi krastavac, jastuci koji su odbili poslušnost u srcu turističke sezone), autoreference na ranije nastupe.

Foto: Sindri Uču/MMV

Sve je to uklopljeno u okvir koji obrubljuje i prožima koncertnu večer, zajedno sa završnim songom, pjesmom O jednoj mladosti Karla Metikoša i Ivice Krajača, s porukom nade u refrenu, koji pjeva o mogućnosti „nekog drugog svijeta“ – makar odmah dobivamo i odgovor, zato što je pjesma kontekstualizirana videosnimkama predatora koji trgaju plijen.

Unutar tako postavljena koncepta, same skladbe ponašaju se različito: neke se snalaze bolje, druge prolaze lošije. No okvir je prilično težak i u njemu Plavo nema mnogo prostora za disanje.

Vrijeme koje slijedi omogućit će reviziju: što je bilo dobro, čega je bilo previše, a što je moglo bolje. Prostor za promišljanje, bistrenje ideja i brušenje svakako postoji.

Unutar tako postavljena koncepta, same skladbe ponašaju se različito, no okvir je prilično težak i u njemu Plavo nema mnogo prostora za disanje

Dobro je što Knap i njegov festival Music – Mission – Vission pružaju svoje resurse kreativcima u naponu snage, kao što to rade i za niz drugih mladih glazbenika. To je potvrda njihove „vizije i misije“. Dobro je i to što smo dobili SEZ, koji – govoreći jezikom i senzibilitetom generacije devedesetih – otkriva kako oni razmišljaju i gledaju na svijet.

Kamo će poći dalje?

Tko da zna – možda prema nekom drugom svijetu.