Malo djelo velikog značaja

Na završetku koncertne sezone Zbora HRT-a 28. 5. izvedena skladba Križu, daj nam ti milosti Igora Kuljerića pod vodstvom maestra Daniela Reussa

Plakalo je nebo tog utorka, posljednjeg u svibnju, plakalo nad Zagrebom, taman toliko da bi se potkraj dana vrijeme primirilo, a kiša dopustila publici da se okupi u Laubi na posljednjem ovosezonskom koncertu Zbora Hrvatske radiotelevizije iz ciklusa Sfumato.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Za rastanak sa svojom koncertnom sezonom Zbor HRT-a priredio je koncert Križu, a zajedno sa zborom i maestro u gostima Daniel Reuss – kao neupitni autoritet kada je o zborskoj glazbi riječ, umjetnik koji je stvorio Cappellu Amsterdam te vodio Komorni zbor RIAS i Estonski filharmonijski komorni zbor – osvojio je svu silu nagrada i snimio mnoge albume. Za zagrebački nastup odabrao je djela staroslavenskih duhovnih ishodišta iz opusa Alfreda Schnittkea i Igora Stravinskog, dok je na sugestiju vodstva Glazbe HRT-a dodao skladbu koja se dobro uklopila u takav odabir, a dočekana je s posebnim interesom: Križu, daj nam ti milosti Igora Kuljerića.

Nonšalantan i opak, kako ga je najavio šef dirigent Zbora HRT-a Tomislav Fačini, maestro Reuss potvrdio je izrečeno. U kratkom razgovoru uoči koncerta, s voditeljicom radijskog prijenosa na HR3 Zrinkom Matić, Reuss je izjavio kako je glazba prvenstveno intonacija, ton, boja, konsonanca i preciznost. „To radimo, po tom se pitanju trudimo. Ako bude sve dobro, onda mogu dodati još neku zamisao“, poručio je. I bilo je tako.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Koncert je počeo još za dana, tako da je svjetlost predvečerja ulazila kroz prozore na sjevernoj strani Laube i prodirala kroz rozetu visoko iznad scene, stopivši se u blagom suglasju s početkom koncerta, ali je fokus večeri bio usmjeren prvenstveno na scenu i sve ono što se događalo na njoj.

Tko se htio naužiti jedrog i raskošnog slavenskog poja, dobio je Tri duhovna hvalospjeva Alfreda Schnittkea. Tko je žudio uroniti u gustu miksturu višeglasnog tkanja, slušao je izbor iz Schnittkeovih Stihova pokajanja. Tko je naposljetku poželio doživjeti Stravinskijevu modernističku Misu za zbor i dvostruki puhački kvintet, ni on nije ostao kratkih rukava. Svak je u toj večeri mogao naći nešto za sebe. Pa tko je možda došao i po nagovoru, nije kasnije požalio ni truna. I jedino nad čim se naposljetku moglo žaliti bio je bolje pripremljeni puhački ansambl u suhoj i oporoj Stravinskijevoj partituri, koja zahtijeva potpunu spremnost svakog pojedinca u ansamblu i uigranost ansambla u cjelini, no blizina izvedbi dviju velikih Mahlerovih partitura (Pete, a potom i Druge) očigledno je uzela svoj danak. A opet, bilo je tu sasvim dovoljno dobrog, toliko da je naposljetku ostao dojam bogate i ispunjene koncertne večeri.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Maestro Reuss gradio je izvedbe sa Zborom HRT-a u potpunoj kontroli nad glazbenim materijalom, a njegova ruka ispisivala je prostorom ispred ansambla svaki detalj i sve glazbene parametre, koje je u spomenutom razgovoru i sam naglasio. Svaki put kad bi osjetio da može više, jednostavno bi dodao gasa i izvedba bi krenula korak dalje. Nije previše mario za koncertni obred i – u tom svom nekom neobičnom nonšalantnom stilu – tjerao je i ansambl i izvedbe prema naprijed. Nije se previše obazirao ni na publiku, ne stavljajući gotovo uopće pozora na sebe, dajući prostor prvenstveno zboru i programu. Zbor mu je, pak, odgovorio usredotočenošću i dodatnim naporom, zbivši redove i složivši glave, stavivši na kup sve raspoložive snage i resurse, a to je cjelokupnoj večeri dalo ozračje koncertnog događaja u čijem su središtu bile samo tema i samo glazba. A glazbe je bilo i bilo je je puno.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

„Meni se mnogo ružnog dogodilo, ali kako je rekao jedan poznati političar: ‘Svaki je metak ispaljen u mene, koji me nije pogodio, dobitak.’ Jedino mi je važno da sam napisao neke kompozicije.” Tako je potkraj života govorio Igor Kuljerić. Kad ga je sugovornica Marija Barbieri potom upitala koje bi skladbe iz opusa izdvojio, odgovorio je: „Hrvatski glagoljaški rekvijem, Kanconijer, Song za gudački kvartet, Koralnu predigru koju mi je praizveo Matačić, Križu, daj nam ti milosti za muški zbor, opere Životinjsku farmu i Richarda III, balet Riki Levy te Koncert za marimbu i orkestar.” Izbor je u trenutku intervjua mogao biti ad hoc, izgovoren bez isuviše razmišljanja, ali ga, da je i takav, svakako treba uzeti u obzir. Intervju je objavljen u Vijencu 24. lipnja 2004., a Kuljerić nas je napustio 30. travnja 2006. godine.

Takav izbor, međutim, svakako otvara pitanje kako se među skladbama mahom opsežnim po trajanju i velikog formata – misama, baletima, operama i koncertima – našla i Križu, daj nam ti milosti, jedna tako malena kompozicija, tek petnaestak minuta duga, u kontekstu cjelokupnog opusa naizgled efemerna, skladana (tek) za muški zbor?

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Kompozicija, k tome, koja je život započela u kazalištu, i mogla ga je tamo, s obzirom na okolnosti, ubrzo i skončati. Kao scenska glazba – dakle, glazba u funkciji, napisana za jedno crkveno prikazanje, Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine hvarskog pjesnika Marina Gazarovića (1575. – 1638.), postavljeno u Dubrovniku na početcima Kuljerićeve karijere, u redakturi Tonka Maroevića i režiji Kuljerićeva čestog kasnijeg suradnika Božidara Violića (Kuljerić je u jednoj fazi znao pisati i do tri scenske glazbe godišnje), o kojemu je Ivica Kunčević, u zbirci eseja o ambijentalnosti na Dubrovačkim ljetnim igrama, među ostalim zapisao:

„Režirajući Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine 1968. pred jezuitskom crkvom na Boškovićevoj poljani, Violić je… zajedno sa scenografom Mišom Račićem izgradio pred fasadom crkve, u maniri srednjovjekovnog sakralnog teatra, put od Neba do Pakla i natrag… Znam da trgova i crkava ima i drugdje, ali ipak je ova placa bila posebno pogodna za prikazivanje stradanja svetaca. Violićev Pakao bio je smješten tamo gdje Skale od Jezuita silaze u grad, Nebo je štitilo ulaz u jezuitsko sjemenište. Pojava Isusa (Ivica Katić) bila je u tom ozračju tako uvjerljiva da su neki vjernici-gledatelji padali u nesvijest. Košare s glavama Ciprijana (Božidar Boban) i Justine (Iva Marjanović) odnijeli su u grad… ne, nisu – to si ja dopuštam da ambijentaliziram Violićevu režiju. Što se tiče vragova, bolje da ih nije pustio na dubrovačko tlo. Sve u svemu, predstava je imala takav uspjeh kod publike da ju je uprava Igara morala iduće godine skinuti s repertoara.”

Križu je, prema tome, netom se pojavila, ubrzo mogla i nestati. Kunčević, pritom, ne spominje glazbu, ali je istu, u opisanom kontekstu, vrlo lako zamisliti. Ostaje, međutim, i dalje otvoreno pitanje: kako se jedna takva kompozicija, obilježena primijenjenošću, našla na koncu bokom uz bok blještavoj partituri Glagoljaškog rekvijema i ekstravagantnom Kanconijeru?

Foto: Jasenko Rasol/HRT

A odgovor na to pitanje mogao bi biti i više nego jednostavan. Jednostavno zato što je Kuljerić u njoj, po svemu sudeći, vidio puno više od funkcionalne glazbe za kazališne daske. Nije to bilo odmah i u međuvremenu je iz Kuljerićeva pera poteklo puno različite glazbe, no 1989. situacija je, očigledno, postala zrela. Još je 1970-ih Kuljerić odlučio odmaknuti se od avangardnih trublji i krenuti u smjeru potrage za vlastitom autorskom istinom; tako se potkraj 1980-ih, dakle, vratio Gazaroviću i njegovom prikazanju o Ciprijanu i Justini te ostvario zborsku skladbu koncipiranu u pet stavaka, s koralom na početku, u sredini i na kraju – naslovnim stavkom Križu, daj nam ti milosti, koji je sve ostale stavke povezao u skladnu cjelinu.

Ostvario je djelo koje pripada hrvatskoj pasionskoj baštini, a u užem smislu skupini djela u njegovom opusu s ishodištem u glagoljaškoj glazbenoj tradiciji. Okrenuvši se ponovno Gazaroviću, Kuljerić je potvrdio svoj interes za hrvatsku riječ i jezik (koji su Kuljeriću uvijek bili bitni), a prvenstveno za ishodišta hrvatske književnosti, kapitaliziravši ga 1978. već spomenutim Kanconijerom, kultnom skladbom iz njegova opusa na stihove renesansnih i baroknih hvarskih te dubrovačkih pjesnika.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Referirajući se, pak, na glagoljašku tradiciju – za koju je govorio da je u svom skladateljstvu nije „probudio“ koliko kroz proučavanje i istraživanje, toliko da je ona jednostavno bila negdje duboko zapretena u njemu, da bi kroz njegovo skladateljstvo, gotovo sama od sebe, izašla na površinu – pokušao je dati još jedan mogući odgovor na pitanje tko smo, koje ga je cijelim životom i stvaralaštvo pratilo, opredmetivši se naposljetku u antologijskom Hrvatskom glagoljaškom rekvijemu, koji danas žanje uspjehe i na međunarodnoj sceni.

Nešto slično onom fantastičnom projektu Dalmatica iz 2016. godine, koji je svjetskoj javnosti ukazao na cjelokupno bogatstvo dalmatinskog liturgijskog pjevanja, učenog i pučkog, latinskih i glagoljaških slojeva, od srednjovjekovnih rukopisa naovamo; samo što su Kantaduri Joška Ćalete i Dialogos Katarine Livljanić u njemu s jedne strane rijeke – na kojoj više ne znamo tko su autori napjeva (a tako bismo rado to voljeli znati), dok Kuljerić s Križem stoji na drugoj strani i međusobno se gledaju, na obali s koje i on potvrđuje „ideju o srodnosti kulturâ, civilizacija i vremenâ kao jednu od okosnica svoje stvaralačke estetike“ (Eva Sedak) – na kojoj znamo odgovor o autorstvu, no čitavo vrijeme imamo onaj čudan osjećaj da glazba pokušava pobjeći od pojedinačnosti, iz toga pojedinačnim autorstvom definiranog okvira.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Zborska skladba Križu, prema tome, ima ponešto i od Kanconijera i od Rekvijema, ali nije u potpunosti ni jedno ni drugo. Ona je u dijalogu ugodnom i s Gazarevićem i s glagoljaškom tradicijom. Jednostavna je, naizgled nepretenciozna, na samome rubu pučkog, ali je, opet, sve ono živo, dinamično i vibrantno zbog čega Kuljerićevu glazbu i cijenimo i volimo. A možda, prije svega, zato što posjeduje i odašilje čistu i neusiljenu emociju, izgovorenu u intimnom okruženju i u malom formatu, koja od početnog Križu do završne Aleluje struji izravno do srca slušatelja i zaključno se smiruje u završnom koralu.

Na tom finom razmeđu između umjetničkog i pučkog, individualnog i kolektivnog, autorskog i anonimnog, igrao je te kišom okupane svibanjske večeri i Zbor HRT-a (njegov muški dio), predvođen uvjerljivom rukom i jasno zacrtanim ciljem priznatog maestra Daniela Reussa, koji je gotovo začudnim razumijevanjem pratio Kuljerićev glazbeni jezik i ideju, značenje teksta i dramaturgiju skladbe, lako ekvilibrirajući na uskoj međi između visokog i niskog stila, ne prelazeći nikad granicu dobrog ukusa, ne padajući u zamku pretjeranog glazbenog elaboriranja niti u onu drugu, podilaženja lokalnim izvodilačkim navikama ili sentimentu. I sve je zvučalo tako jednostavno, a bilo je tako dobro.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Toliko da bi čovjek poželio još. Ili još nečeg sličnog. Pa bi stoga bilo lijepo sanjati i o nekom drugom, možda većem i opsežnijem djelu iz riznice hrvatske glazbe, kojeg bi se maestro Reuss za nekog sljedećeg susreta mogao prihvatiti zajedno sa Zborom HRT-a.

Ako Križu stoji na jednom polu Kuljerićeva stvaralaštva za zbor, More na antologijske stihove Josipa Pupačića na drugom je, jednako bitnom. Ta skladba snimljena je, među ostalim Kuljerićevim zborskim skladbama, zajedno s Kanconijerom na albumu koji je Glazba HRT-a objavila prošle godine i koji bi vjerojatno, nažalost, prošao daleko ispod radara da nije bilo Porina za Najbolju produkciju klasične glazbe. Koliko god različite one bile, obje te kompozicije, zajedno s Galeotovom pesni na Nazora ili Gumbelijum rožom na Krležu, govore o nečem što je Kuljeriću itekako bilo bitno – jeziku, povijesti, korijenima i zavičaju.

O nečem drugom, pak, govori jedna druga Kuljerićeva skladba, također ovjenčana ovogodišnjim Porinom, onim za Najbolju izvedbu klasične glazbe. Riječ je o spektakularnom Pop-koncertu za trubu i orkestar, kojim će Vedran Kocelj uz Pavla Zajceva ispred Simfonijskog orkestra HRT-a otvoriti ovogodišnje Glazbene večeri u sv. Donatu. Ukoliko ga, pak, ne uspijete uloviti u Zadru, sljedeća prigoda ukazat će se 22. svibnja naredne godine u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT-a, koji je zajedno s ostalim sezonama ansambala HRT-a, upravo izašao u javnosti. A ako vam promakne i to, uvijek ga možete čuti i na nekoj od digitalnih platformi, na Koceljevom albumu Otkrivanja, na kojem ovaj vrsni trubač otkriva tu i neke druge stožerne postaje hrvatskog trubačkog repertoara.

I skladba Križu bila je ovjenčana Porinom, postumno 2007. u kategoriji Najbolje skladbe klasične glazbe za solo ili manji sastav. Križu je ispratila Kuljerića i put njegova posljednjeg počivališta na Silbi. Tu, „pod zaštitom zavičaja“ (E. Sedak), život se Kuljeriću činio „prirodnim, čistim, neusiljenim“, kako je 2005. zapisao u svom dnevniku.

Nešto od takvog nadahnuća – jezikom, poviješću, korijenima i zavičajem – prelilo se 1989. i u njegovu skladbu Križu, daj nam ti milosti. Prirodno, čisto i neusiljeno.