She Loves Pablo: „Nikad nismo kalkulirali, radili smo što smo htjeli i voljeli“

Zagrebački stoner rock bend She Loves Pablo već dvadeset godina ostavlja snažan trag na domaćoj glazbenoj sceni

Bend, koji čine Domagoj Šimek, Dimitrije Đokić, Arijan Škapur  i Leonard Klaić, već dugi niz godina donosi autentičan spoj stoner rocka, groovea i beskompromisne energije koja je osvojila mnoge obožavatelje.

Nakon četiri godine diskografske pauze, ova zanimljiva ekipa vraća se  s novim, rođendanskim albumom She Loves Pablo, koji donosi jedanaest šarolikih pjesama. Album je najavljen singlovima “Mouth For Bore” i “The More You Hold Your Breath, The Less You Have”. Popričali smo s njima ususret koncertu u Boogaloou.

She Loves Pablo/Matej Grgić

Postoji li priča iza imena?

Krenimo od imena, prvo ste se zvali She Lives in Texas, puna dva sata ako se ne varam, na MySpaceu, pa ste se trebali zvati samo “Pablo”, i na kraju ste došli do ovoga kako se sada zovete. Rekli ste da ime nema značenje više puta, je li ga možda dobilo s vremenom?

Domagoj: Pa, nije, samo je gore. Imali smo dogovor da ćemo svaki put nešto novo izmisliti, pa se nismo uspjeli dogovoriti što ćemo smisliti, tako da na kraju krajeva tako to ispada. Tako da nema veze. Zato što je u to vrijeme baš nekako bilo kul, kod nas je bio bend Ruiz i onda smo mi kao bili – Pablo, ali to nam je bilo kao Ruiz i zato smo dodali She Loves Pablo, bilo je slično kao She Lives in Texas.

Leonard: Sad smo istinu rekli, to ne smijemo.

Domagoj: Ali stvarno je tako

Leonard: Dobila si istinu. Ekskluziva.

Biste li promijenili ime, da vam nešto bolje padne na pamet

Domagoj: Pa ja sam imao priliku nazvati drugi bend, pa sam ga nazvao Muscle Tribe of Danger and Excellence tako da vjerojatno nemam dobre ideje za to, pa čisto sumnjam da bi nešto bolje ispalo.

Leonard: Kasno je malo za to.

Dimitrije: Kasno je da, ali da bismo mogli, mogli bismo bolje.

Domagoj: Netko drugi bi mogao bolje, imamo te prijatelje iz Mađarske, bend Lazarvs, oni su se prije zvali Apey&The Pea, pa su promijenili ime jer im je bilo dosta zbunjujuće, nije im ime odgovaralo jer su bili metalci i onda su se baš rebrandali skroz i to meni na primjer, nije baš sjelo jer ih i dalje zovem Apey, ali evo sad se navikavam, tako da ne znam koliko bi to upalilo.

Dimitrije: Veliki je to proces.

„Nismo nikad kalkulirali, nego smo radili što smo htjeli.“

Kad se vratite na vaš početak, biste li nešto promijenili ili biste voljeli da znate nešto tad što sad znate?

Leonard: Pa nama je to bilo jedno lijepo iskustvo, uopće nemamo neki osjećaj da je nešto trebalo biti drugačije, radili smo sve kako smo mi htjeli i zapravo.

Dimitrije: Probali smo sve kaj smo htjeli probati.

Leonard: Bili smo iskreni u svemu što smo radili, ne, ne bismo ništa mijenjali, nama je bilo super.

Dimitrije: Oduvijek smo znali da nećemo nikad na neke kompromise pristajati, oko žanra, pjevanja na engleskom i takvih nekih stvari.

Leonard: Nismo kalkulirali nikad, nego smo samo radili što smo htjeli

Domagoj: Dapače, čak se rado sjetimo tih nekih početaka, kako smo rado svirali non stop, jer te boli briga kad počneš, svirali bismo svaki koncert, u svakoj šupi i malo nam fali to, daj, ‘ajmo svirati sve uživo, jer to je uvijek lijepo, to nam je najzabavnija stvar, to nam je i dobro išlo, jako puno koncerata smo svirali i baš zbog tog početka nam ovaj bend i još više znači

Sad kad ste spomenuli pjesme na engleskom, je li vam ikad palo na pamet da radite pjesme na hrvatskom?

Domagoj: Nikad. Snimili smo jednu stvar, kad je bio Satan Panonski Tribute, ali to nije bio naš tekst.

Leonard: Bio je tribute gdje smo zapravo uglazbili poeziju koja nikad nije kao pjesma izašla, ali neki radili i covere i to, to je bio neki naš najbliži susret s time, imaš tekst na hrvatskom, fora je to zvučalo, ali nije bio naš tekst. Sad da Domagoj ide pisati na hrvatskom ne bi to bilo isto.

She Loves Pablo/Matej Grgić

„Skroz je drugačije pisati pjesme na engleskom i na hrvatskom“

Znači ne biste mogli napisati isti tekst na hrvatskom kao što ga pišete na engleskom?

Domagoj: Apsolutno, skroz je drugačije, ja se jesam malo bacao u te stvari, ali drugačije je skroz i ne vrijede ista pravila. Ne možeš to samo obrnuti i staviti u hrvatski jer stvarno ne zvuči isto, drugačije je jednostavno. Na drugi način moraš pristupiti tome, a i ne paše mi uz glazbu koju sviramo.

Leonard: Druga stvar je što je ova glazba kod nas stvarno smiješno nezastupljena, mi smo dosta po Europi svirali, a s  engleskim je to puno lakše stvarno. Nije to došlo kao da zato to radimo, ali da nam je bilo lakše je.

Domagoj: Mislim, izvorni razlog zašto pjevamo na engleskom je taj da su svi bendovi koje slušamo i koje smo slušali, su pjevali na engleskom i onda nam je to došlo tako.

Leonard: Da, mi smo na tome odrastali, nismo na Azrama i tome, nego na drugim bendovima.

Izbacili ste i jubilarni peti album, kako biste ga opisali i kako biste ga usporedili s prijašnjim?

Domagoj: Najbolji dosad, kao i svaki zadnji album.

Dimitrije: Možda je malo više pop-ish.

Domagoj: Ja baš mislim da je ovaj žešći od drugih.

Dimitrije: Mislim meni punica voli jednu stvar s novog albuma, a s prošlog ne voli, pa mi je to jedan dobar znak, ali možda sam ja, evo, u krivu.

Leonard: Imamo, možda najraznovrsniji album dosad.

Domagoj: Baš me podsjeća jako po temi na naš album Burn and Levitate, koji je dosta šarolik bio.

Leonard: Da, što smo naučili na Burn and Levitate da ne valja, tu smo popravili, ali je taj pristup jedan dosta raznovrstan, dosta tu spajamo.

Domagoj: Dosta pjesama na ovom albumu nisu od Pabla nego smo ih snimili basist i ja solo recimo. “Carnival“ je ta, pa je jedna s mojeg solo, dosta smo tog pucali malo sa strane da baš se osjeti taj šarolik jedan dio.

Biste li rekli da ste eksperimentirali na novom albumu?

Domagoj: Jako rijetko to radimo, jer dolazi prirodno sve.

Leonard: Pa, eksperimentiranje, sve je eksperimentiranje, barem nama. „Ajmo probati ovo“, to je već eksperiment. Nismo mi ciljano rekli sebi „ajmo sad smisliti nešto što još nikad nitko nije čuo“, ali dosta je to opušteno, sve nastaje zajednički, na probama, to se vrti, isprobava, puno smo radili na tome, snimili smo taj album prvo, slušali taj dobro snimljeni album i onda ga išli ponovno snimati s nekim izmjenama, znači baš smo s namjerom u to sve ušli tako da vjerojatno je nekakvog eksperimentiranja bilo, ali to je sve  nekako naš teren, naš zvuk.

Kako je bilo raditi na novom albumu?

Svi: Super, super stvarno, to je najzabavniji dio. Stresno malo.

Dimitrije: Ovaj dio stvaranja je najzabavniji dio. Stresan je ovaj zadnji dio kad treba sve snimiti, zmiksati, to obično sve padne na Lea i onda budu i rokovi.

„Moramo imati rokove, u suprotnom se ulijenimo“

Zadajete li si rokove?

Dimitrije: Moraš imati rokove

Domagoj: Moramo to napraviti jer u suprotnom neće biti dobro, u suprotnom se ulijenimo.

Kako izgleda stvaranje kod vas?

Dimitrije: Pa najčešće tako da Šimek dođe s nekim riffom, nekom idejom i onda krenemo graditi na tome, svirati i tako dalje. Imamo jedno pet riffova koje već pokušavamo u pet albuma uklopiti ali evo nikad ne pašu, ali da gradimo tako pjesme. To je manje više to i onda sviranje, ponavljanje.

Domagoj: Snimimo često, pa preslušavamo, kaj valja kaj ne valja.

Leonard: Zapravo imamo dosta old school pristup, iako imamo svoj studio u kojem sve to radimo, mi ne snimamo kao zapravo, mi snimamo prvo na mobitelu, uz sve te mikrofone i tehnologije, mi na probama snimamo sve na mobitele. Odsviramo, snimamo na mobitel i onda preslušavamo te snimke, ako nam to dovoljno dugo zadrži interes, onda se nastavlja raditi na stvari.

Domagoj: Imamo tu neku bolest koja nam je ostala kao dječja bolest još od prije, jer smo prvo bili dvojac, gdje nas je jako brinulo ako snimimo nešto dodatno na albumu, nećemo to moći live izvesti i onda nam je to uvijek bilo. Nama je najveći zadatak da to live zvuči baš tako, da nema fejkanja i nekih glupih stvari koje ne možemo izvesti i zato i pjevamo trojica u bendu i tako dalje.

She Loves Pablo/foto: Matej Grgić

Imate li pjesama koje su vam ostale u ladici i da ih još niste izbacili?

Svi: Imamo, da, naravno

Dimitrije: Mislim često se dogodi da napravimo stvar, sviramo je i onda shvatimo da nam ipak nije nešto, da nešto ne paše.

Domagoj: Na ovom albumu je bila jedna stvar koja je snimljena i gotova, ali refren nam nije baš odgovarao pa smo ga probali mijenjati, no bilo je samo gore i gore, pa je onda Leo rekao pa dobro maknut ćemo jednu, nije bed. Ta je evo sad u ladici

Leonard: Obično nismo oni koji rade dvadeset pjesama pa izaberu, mi stvarno vrtimo te pjesme dok nemamo konačan  broj. Evo sad nam se prvi put dogodilo da smo snimili pjesmu kako spada, ali da na kraju nije upala na album.

„Imamo tih nekih riffova koji nas proganjaju u snu“

Postoji li pjesma ili album koji vam je zadao najviše muke?

Domagoj: Meni je to “Try Mandarin“ bio, tad je Leo kratko izašao iz benda i pazi, ja s njim sviram otkad imam 13 godina i samo s njim znam svirati tako da se kužimo i Pablo je baš to, tako da je meni bilo komplicirano tu se snaći.

Leonard: Ma ima tih nekih riffova koji nas proganjaju u snu.

Radite i na novom projektu “Vrtuljak“, inicijativi posvećenoj stvaranju kvalitetne dječje glazbe, otkud vam ideja i koliko vam je to važno?

Domagoj: Ideja je pala tako da imamo našeg dragog Arijana, koji je, osim što nam je basist, jako dobar prijatelj godinama, koji ima nevjerojatnu moć napisati simpatične i glupe rime i onda ti šalje stalno poruke s tim rimama. Onda ti je već dosta tog da ti šalje stalno poruke, pa smo si rekli: „Ajmo to uglazbiti.“ Tako smo se našli Leo, Arijan i ja i krenuli to raditi. Imamo svoj studio, znamo tamo raditi, imali smo vremena za to i zašto ne? Načelno je to svima dobra i zabavna stvar.

Što vam u 2025. znači biti bend i smatrate li se uzorima mladim bendovima?

Leonard: Ne znam za taj dio o uzorima, nismo nikad razmišljali tako, ako jesmo nekome uzor super.

Dimitrije: Iako jedina stvar koju mogu naučiti od nas je to da im bude zabavno i da samo sviraju i to je to.

Recept za opstanak?

Leonard: Zapravo, najbitnije, zašto ovaj bend postoji 20 godina je jer smo mi prijatelji privatno, nema drugog opravdanja da postojimo ovoliko dugo, niti zarađujemo od toga, niti nam je to nekakav posao. To je možda važno, biti bend, sad su svi neki projekti, ovo je neki model druženja i kolektivne kreativne aktivnosti.

Domagoj: To sam baš pričao i uvijek volim to reći, kako mi sviramo od 12. godine i kad je došao COVID, mi se nismo mogli vidjeti i to je bio valjda prvi period u mojem životu gdje ja Lea nisam vidio dvaput tjedno na probi. To je meni toliko normalno bilo i uzimao sam to zdravo za gotovo, a to je jedino što smo stvarno imali.

Dimitrije: Ljudi odu na piće, na nogomet, a mi odemo na probu.

She Loves Pablo i Maria Tušek/foto: Matej Grgić

Kako vi vidite trenutnu domaću alternativnu scenu?

Leonard: Pa, ja radim dosta s tim bendovima, ima super bendova, ima mladih ima novih, to je uvijek lijepo za vidjeti.

Domagoj: Pa evo i Superval na primjer, što god čujemo nam zvuči wow.

Leonard: Najvažnije je da se nešto događa. Generalno uvijek je ta scena živa, mijenjaju se možda trendovi, ali zapravo cijelo vrijeme postoji raznolika glazba, hrpa kreativnih ljudi, stvarno je to svaka čast.

Dimitrije: Super mi je što je i alternativna scena počela dobivati medijsku pažnju veću

Koliko vam je važna vizualna strana benda?

Svi: To nam je boljka.

Dimitrije: Loši smo malo u tome, ne znamo puno o tome, problem nam je stavljati stvari na društvene mreže, smišljanje covera, jer smo mi došli raditi glazbu.

Leonard: Problem je što je sve to DIY u bendu. Ovaj dio sa snimanjem, imamo sreće da je mene to uvijek zanimalo, pa ja to radim, ali u principu, trebaš za sve imati nekoga tko nešto voli u bendu, a nama taj dio nedostaje, nemamo nekog influencerskog tipa u bendu. Svjesni smo da je to velika rupa.

Jesu li vam se glazbeni ukusi mijenjali kroz vrijeme i utječe li to na vašu glazbu?

Leonard: Sigurno, svima se mijenjaju

Dimitrije: Čak mislim da nije da se mijenjaju nego se šire.

Leonard: Mi se nismo spojili na temelju toga što imamo isti glazbeni ukus, nego na temelju toga što smo si super privatno i poanta je da Pablo na kraju ispadne spoj svih nas uključenih, tako da kroz godine je svatko išao u nekom svom smjeru i naš zvuk se tako i gradio. Dosta smo demokratični oko svega toga.

She Loves Pablo i Maria Tušek/foto: Matej Grgić

Spremate sad novi koncert, što publika može očekivati?

Leonard: Promociju novog albuma i presjek tih 20 godina, imamo uvjerljivo najveću listu dosad, baš smo prošli kroz te pjesme i gledali što nam se svira i što bi trebalo odsvirati da se obilježi tih 20 godina kako spada. Krenuli smo s preko 30 pjesama, pa smo rezali to malo da bude ljudski, ali mislim da smo složili jednu dobru retrospektivu, svakako će biti zabavno. Imat ćemo i super predgrupu, Greynoise, tako da će publika sigurno uživati.

Glazbeni leksikon za kraj

Najdraža pjesma za live izvođenje?

Domagoj: Meni je “Try Mandarin“ osobno, jer mi je super  na početku je odsvirati, taman se dobro uštimamo, dobra je da se napravi jedna lijepa atmosfera

Leonard: Meni je vjerojatno “Crumble“ jer mi je među kompleksnijima za odsvirati, pa mi ju je i gušt svirati, a i kad prođe sam miran.

Dimitrije: “You Were Born to Breathe My Mind“, lagana je i lijepa.

Najdraži koncert i najdraža publika?

Svi: Sjetimo se uvijek iste stvari, u Francuskoj, gdje smo došli svirati na jednoj od turneja, neki klubić, tamo smo došli i nismo uopće znali što očekivati, ovdje je došla masa ljudi, svi su bili ludi i pjevali naše tekstove.

Domagoj: Možda još najluđa stvar od svega, mi potpisujemo merch i dolazi neki lik do nas i pita nas može li se slikati s nama i mi kao: „Može, naravno.“, slikamo se i ne registriramo to uopće. Dođemo kasnije i ispadne da je to bio Eagle-Eye Cherry, koji je tad svirao u katedrali, došao na gig i bilo mu je predobro. Eto to bi nam možda bila suradnja na wishlisti.