Završio treći SHIP: Od Kevina Colea do Koikoija

Nakon četiri dana, 49 izvođača koji su održali koncerte te 114 govornika koji su svoje znanje preko panela i predavanja podijelili s publikom, završilo je treće izdanje SHIP festivala u Šibeniku.

Prije nego što prijeđemo na koncerte, malo ćemo se osvrnuti na dojmljivo i zanimljivo izlaganje Kevina Colea, ikone alternativnog radija te glavnog urednika KEXP-a iz Seattlea. Izlaganje je nosilo naziv 50 godina u glazbi, a s Coleom je razgovarao Galeb Nikačević. Sve je počelo od Coleovih najranijih dana, a posebno je istaknuo razdoblje u kojem je za njega sve počelo – Revolution Radio u Minneapolisu, bliskosti i suradnji s Princeom te zašto su se preselili u Seattle.

Sjetio se vremena krajem osamdesetih kada je KEXP (nekadašnji KCMU) bio prva postaja koja je puštala Nirvanu, a na vrata im je u gluho doba noći pokucao 20-godišnji Kurt Cobain te im donio singl koji bi „mogli pustiti“. KEXP je rado preuzeo ploču, ali nisu imali pojma da će Cobain još pola sata u autu kružiti autom i slušati njihovu stanicu čekajući da puste pjesmu. Budući da se to nije dogodilo, Cobain je drugi put pokucao na vrata radija i pitao mogu li je ubrzo pustiti. Ispunili su mu želju pa je tada još nepoznati plavokosi mladi pjevač i gitarist prvi put svoju pjesmu čuo na radiju.

SHIP / Filip Kovačević

Cole je govorio o tome kako otkriva nove albume te kako prepoznaje nove i mlade izvođače koji su, po njemu, vrijedni slušanja. Spomenuo je i kako je zagovarao te često puštao kantautora Kristiana Matssona poznatog kao i The Tallest Man on Earth, često ga uvrštavajući u svoje emisije te radeći intervjue, što je izvođača dovelo do visokih i prepoznatljivih razina na svjetskoj indie-folk sceni.

Bilo je to premalo vremena (45 minuta) da se iznese višedesetljetna priča o ljubavi prema glazbi i entuzijazmu koji je pogonio i još uvijek pogoni Colea u potrazi za novim i svježim bendovima, izvođačima i kantautorima.

Od svega po malo

Večer na Tvrđavi sv. Mihovila počela nam je nastupom Valentina Vivacea, švicarsko-talijanskog glazbenika koji je već u ranom terminu suvremenim synth-popom i discom rasplesao prve redove. Kombinacija je to primamljivog retro italo-disco štiha i plesnog groovea pa se svaka pjesma čini da jednostavno morate biti na nogama i barem lagano se njihati u ritmu.

Nakon deck stagea, donji hull preuzeli su elektronički duo Bratři koji su nam se pomalo činili kao da je after prebrzo došao, ali daleko od toga da nismo imali što čuti. Njihov dinamični elektronički set balansira između melodičnog i mračnijeg techna i ambijentalnih slojeva pa su ponovno „digli na noge“ i prisilili na skakanje prvih nekoliko redova koji se nisu mogli strpjeti do Tunela, festivalskog prostora koji se otvarao tek nakon ponoći.

SHIP / Valerio Baranović

Od Mašinka smo dobili standardnu razinu višeglasnih refrena i punk-rock veselice koja se prelila i na tribine deck pozornice. Za šestorku se vidi da im je zabava s obožavateljima na prvom mjestu, a srećom svoju bazu već imaju. Kada u par minuta uspiju napraviti raspašoj na ”Ona stoji na vratima i negoduje” pa uspiju atmosferu primiriti sentišem ”Ono što si ostavio” i zatim se ponovno vratiti u vatru pjesmom ”Kako je Potjeh tražio rakiju”, onda nemamo što dodati da su u svojem 40-minutnom setu dizali i spuštali publiku po svojim pravilima. Bend je to koji uostalom već petnaest godina njeguje ono najbolje od melodičnog punka devedesetih, nadograđen himničkim refrenima, satirom i humorom.

SHIP / Valerio Baranović

Samonametnuti headlineri

Veselili smo se onome što će prezentirati britanski dance-rock/synth bend iz Leedsa, Adult DVD. Preslušali smo njihov zasad jedini EP Next Day Shipping iz 2024. godine te popratne singlove koji su objavljeni u međuvremenu. Iako SHIP festival nema klasičnih headlinera, upravo se Adult DVD osobno nametnuo kao takav jer se čine kao next big thing na engleskoj i europskoj sceni. Moramo priznati da im je relativno brzo uspjelo skupiti redove i dovesti ih tik ispred pozornice. Sigurno su im i prijašnji izvođači napravili uslugu zagrijavši ljude koji su pomalo otpuštali kočnice. ”Do Something”, ”Dogs in the Sun” i ”Because I Like It” bili su dovoljni da se napravi jedno ubrzanje – putovanje brzinom svjetlosti kroz elektroniku, udarni bubanj i whirling sintove uz povremene funky gitarske dionice, koji bez imalo ustručavanja ulaze u domenu dance rocka.

Skraćeno, pošto su fetivi Englezi na pozornici s dobro poznatom kulerštinom, povremeno mogu podsjetiti i na electro-punk verziju Idles, istovremeno miriše i na Underworld uz stalno nabrijavanje kao što je prisutno kod Viagra Boysa, a stav im u nekim trenutcima izgleda kao kod Sleaford Mods. Ako tražimo ključnu pjesmu, ona je došla na kraju i zove se ”Bill Murray”. Engleština na najjače i još jedno ugodno iznenađenje SHIP festivala na kojem nismo ostali „izgubljeni u prijevodu“.

Isto tako, nestrpljivo smo čekali nastup beogradske indie/alt-rock četvorke KOIKOI, koju smo ranije ove godine slušali na festivalu Velvet. Otvaraju pjesmom ”Ponovno stran”, nastavljaju ”Hangarom” i ”Hrastom”. Odmah favoriti publike pa je barijera između benda na velikoj pozornici i publike na podiju i tribinama trenutno nestala (ako je ikad i postojala). Emilija Đorđević na basu i Ivan Pavlović na bubnjevima predaju plesni ritam u gotovo svakoj pjesmi, Marko Grabež je tu da u svojem ludilu i neiscrpnoj moći daje glavni glas i zvuk gitare u stalnoj igri višeglasja koje zaključuje Emilija Đonin na klavijaturama, unoseći u izvedbu primamljive, psihodelične note.

SHIP / Valerio Baranović

Koncert su, kako je kazao Grabež, posvetili srpskim studentima koji se već mjesecima bore protiv režima. Nakon dijela s novim pjesmama, koje će se po svemu sudeći naći na novom izdanju, vraćamo se na melankoličnu i emocionalno nabijenu, pjevnu ”Putem mimoza”, a o ”Misisipiju” više nemam što ni dodati. Tada je situacija već uzavrela, pjeva se Hej Misisipi, da li voliš me kad imam ton?, a kada stihovi završe slijedi još deset minuta u kojima je šutka prirodno stanje pa Marko ostavlja gitaru, dolazi u publiku, bend nastavlja sa svojom misijom na pozornici i sve to skupa zajedno postaje pečat onoga što je KOIKOI postao u posljednjih pet godina. Eksplozivnost, znoj u publici, posvećenost, buđenje duhova nekih prošlih glazbenih velikana s ovih prostora, u kojima uspješno spajaju sve ono što je bilo, što jest i što će biti – KOIKOI je s energijom pronađenom u društvenim zbivanjima u rodnoj im zemlji stavio „točku na i“ koncertima na trećem izdanju SHIP-a što se tiče monumentalne Tvrđave sv. Mihovila. Hvalalijepa, doviđenja.

SHIP / Valerio Baranović

Sve najbolje o alternativi iz Dalmacije

Ali ne zadugo. Spustili smo se do Azimuta da uhvatimo ponešto atmosfere u centru grada. U unutrašnjosti kluba taman su započinjali Koza Mostra, grčki bend koji je već održao nekoliko nastupa u Hrvatskoj, a prema riječima frontmena i gitarista Iliasa Kozasa na kraju koncerta: „ljudi, što se ovo dogodilo?“, dobio sam dojam da im je ovo bio najbolji prijem dosad. Povremeno je to izgledalo i na irsku veselicu na grčkom, Kozasov glas je nevjerojatno moćan, a postava u kojem još imamo bouzouki i violinu za prodorni i zvonki ton, garantira nam nedostatak kisika u punom Azimutu. Upravo ti instrumenti daju bendu i cijelom energičnom nastupu grčki karakter pa uz ska-rock ritmove zaista vam ne može biti dosadno gledati što se zbiva na pozornici i publici za vrijeme pjesama ”Alcohol is Free”, ”Me Trella” pa još dok opale obradu Daleova ”Misirloua”, ima da i oni koji stoje, barem krenu prema šanku po rundu žestica.  Zanimljivo je da sâm Kozu Mostru gledao prije dva tjedna na Špancirfestu, ali nažalost, iako je bend bio jednako zaigran kao u Šibeniku, feedback publike na nešto većem prostoru bio je bitno drugačiji. Naravno, radi se o kontekstu u kojem se bend nalazio i kako je osjećao bilo publike, a čini se da ih je ovaj vrući klupski nastup na kraju ljeta posve zapalio i vjerojatno izvukao više s obje strane.

SHIP / Milan Šabić

Ostali smo još na istom mjestu na She Loves Pablo jer previše je vremena prošlo otkako ih nismo uživo čuli. Podsjetili su nas kako se nisu nimalo promijenili, štoviše ostali su mašina koja melje sve pred sobom. Domagoj Šimek dere glas valjda ne razmišljajući da će morati nekako govoriti i za četrdeset godina, ali trenutačno je to manje bitno. ”Gamblin”’ mi je još neprikosnoven favorit, iako je pjesma s drugog albuma i ranije faze benda. Objektivno gledajući, ako je to ikako moguće, She Loves Pablo nema slabijeg albuma, već ima samo osobnih favorita i dražih, ovisno o razdoblju u kojem su vam „sjeli“ ili ste ih počeli slušati.

Ma tko uopće može ostati ravnodušan na teški groove, rifove i pulsirajući bas, pogotovo ako se nalazite na dva-tri metra od zvučnika? Ako tome pridodamo da iz njega izlaze pjesme kao što su ”I Am the Motor” ili ”Next of Kin”, glava se sama počinje micati gore-dolje. Moshpitali, oglušili, oznojili i zakucali Azimut, SHIP i Šibenik za jednu glazbenu raznolikost koja je trajala još tijekom jutarnjih sati u nedjelju. Oh my, mother of all – hands down za scenu kakva postoji u Krešimirovu gradu – od koncertnih prostora (Arsen, Azimut, Tunel, Tvrđava) pa preko publike koja posjećuje događaje te glazbenika i glazbenih djelatnika koji uspiju oživjeti alternativni duh u srcu Dalmacije.