Šimun Matišić Sextet na JazzHR-u: Vrhunac karijere omiljenog jazz vilenjaka
U drugom koncertu sezone JazzHR-a Hrvatskog društva skladatelja 30. je ožujka u zagrebačkoj Tvornici Kulture nastupio udaraljkaš i skladatelj Šimun Matišić. Kao i ostali koncerti sezone JazzHR-a, i ovaj je organiziran u cilju promocije albuma. Šimun je predstavio dva posljednja: Invocation i Tribute to B.P., oba u izdanju diskografske kuće Croatia Records. Svojevrsni je to vrhunac njegove karijere, iz više razloga, a važno je znati kako je to postigao, koliko je truda i vremena uložio ne bi li svoje stvaralaštvo dignuo na visoku estetsku razinu. Tek kada sve to sagledamo možemo razumjeti zašto je ovaj koncert bio potvrda njegove zrelosti – autorske i instrumentalističke.
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Božjom providnošću – ili možda providnošću organizatora – ovaj koncert dogodio se na sam Šimunov dvadeset i šesti rođendan, ali i nepunih tjedan dana nakon dodjele glazbene nagrade Porin u Osijeku, na kojoj je osvojio Porina u sve tri jazz kategorije: za Najbolju skladbu jazz glazbe za skladbu In Grožnjan, After all These Years, za Najbolju izvedbu jazz glazbe za skladbu With Pain I Was Born Boška Petrovića i za Najbolji album jazz glazbe za album Tribute to B.P., koji je zbog istog broja glasova podijelio sa Zvonimirom Šestakom, članom njegova sastava koji ga je dobio za svoj album In the Pocket. Iako osvajanje Porina nije neosporan dokaz umjetničke vrijednosti, Šimun svakako zaslužuje pažnju i poštovanje stručne i ine glazbene javnosti. Naime, iako je još uvijek mlad glazbenik, student, njegova zrelost rezultat je dugogodišnjega sustavnog obrazovanja i sviračkog iskustva.
Šimun Matišić/Matej Grgić
Inicijacija u svijet jazza i nova iznenađenja
Počelo je još u najranijem djetinjstvu. Još uvijek mi je u jasnom sjećanju telefonski poziv njegovog oca Mate Matišića, našega uglednog i svestranog umjetnika – između ostalog i glazbenika – koji mi se ‘požalio’ da ga dvogodišnji sin Šimun ‘maltretira’ neprestano uništavajući kante i lonce, zapravo lupetajući po svemu što mu dođe pod ruku. Baš lijepo, pomislio sam, mališanko voli kreativne igrice – i zna uživati. No, da je stvar ozbiljna shvatio sam na onom ključnom koncertu 2000. godine na kojem je kao četverogodišnjak nastupio kao bubnjar u Maloj dvorani Lisinski, i to s tek jednom kratkom probom. Naime, koncert je bio upriličen u povodu povratka našeg bubnjara Borisa Burazovića, u jazz krugovima poznatog kao Bob Buraz, nakon šezdesetogodišnje emigracije u Čileu.
Bio je to Šimunov prvi nastup na festivalu JazzHR HDS-a, tada pod nazivom Međunarodni dani jazza. Tom je prigodom kao bubnjar trebao nastupiti i sam Bob Buraz koji je svirao jazz još prije Drugoga svjetskog rata. Na žalost, zbog bolesti nije mogao nastupiti, ali je na početku koncerta svečano predao bubnjarske palice četverogodišnjem Šimunu Matišiću, koji je uletio u zadnji čas, poželivši mu uspješan nastavak tradicije izvrsnih zagrebačkih jazz bubnjara. Svirajući s Brankom Kraljem i trijom, Šimun je zadivio publiku zavidnim poznavanjem sviranja bubnjeva te osjećajem za tajming i swing. Pri odlasku s koncerta čuo sam prisutne kako u nevjerici pitaju: „Kako je moguće da četverogodišnje dijete svira tako dobro?!”
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Bila je to njegova inicijacija u svijet jazza, no Šimun je nastavio s iznenađenjima. Primjerice, svoj prvi album Jazz nocturno snimio je kao četrnaestogodišnjak… Danas, dvadeset i dvije godine nakon spomenutog koncerta, Šimun je ozbiljan i kompetentan glazbenik, ali taj osjećaj dječje nestašnosti ostao je važan element u njegovim djelima. Ta razigranost i entuzijazam, zajedno s profesionalnim odnosom i ustrajnim učenjem, dobitna su kombinacija.
Taj ga je koncert u Lisinskom usmjerio, ali za čarobnjaštvo koje je priredio na koncertu u Tvornici Kulture zaslužni su, zapravo, njegov odgoj i karakter. Naime, kao samozatajna, tiha, nenametljiva osoba, Šimun je omiljen u jazz krugovima, a budući da ne zna reći ‘ne’ prihvaćao je sve ponude za nastupe. Posebice su važni bili oni s njegovim ocem na kojima je nerijetko nastupao s glazbenim velikanima raznih podžanrovima jazza. Iskustvo koje je stekao kroz te svirke osjeća se i danas, na glazbi što ju je snimio za albume, ali i na koncertu na kojem ih je predstavio. Osim opuštenosti i uvjerljivosti, u izvedbama se osjeća ta lepršavost i otkačenost.
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Nemoralna ponuda velikana jazza
Na Šimunovu glazbu moramo gledati kao na višeslojnu. Naime, ovaj je koncert dokaz da se profilirao kao instrumentalist, skladatelj i vođa sastava koji je formirao vlastiti način glazbenog razmišljanja. Kao vibrafonist, naslanja se na suvremeniji pristup sviranju tog glazbala s četiri palice. Zapravo, uspješno se ‘suprotstavio’ utjecaju Boška Petrovića, njegova prvog mentora kad je riječ o vibrafonu, a koji se zasniva na sviranju s dvije palice i mainstream pristupu. O sviranju bubnjeva – koje je ipak njegova prva ljubav i u čemu je jednako dobar – nema potrebe govoriti u ovom trenutku jer na ovom je koncertu, a i na snimanjima svih svojih albuma, svirao isključivo vibrafon.
U tom kontekstu bliži je svojem drugom mentoru, Garyju Burtonu, jednom od najboljih vibrafonista u povijesti jazza. Upravo njemu može zahvaliti za izniman napredak u karijeri, ali i za usmjerenje prema određenoj estetici, onoj koju su promovirali gitarist Pat Metheny ili pijanist Keith Jarrett, čije je skladbe svirao, ali i pijanist Brad Mehldau koji je ostavio snažan utisak na njegov glazbeni ukus. Osim što je nastupao u predgrupama ispred Burtonovih koncerata i pohađao njegove video seminare, Šimun je koristio svaki njegov poziv za osobne susrete. Primjerice, kad je s Chickom Coreaom nastupao u Beču, Burton je osigurao ulaznice na najboljoj poziciji u dvorani za ‘maloljetnika’ i njegove roditelje, a u pauzi koncerta sa Šimunom je vježbao i to tako da su naizmjenično obojica svirali vibrafon i glasovir.
Da, Šimun svira i klavir, što mu posebice pomaže u skladateljskom radu, ali o tome nikad ne priča i zato je manje poznato. Osupnut nadrenošću našeg vunderkinda, Burton mu je ponudio da nastavi školovanje na najprestižnijoj jazz školi na svijetu u kojoj je radio kao dekan – Berklee School of Music u Bostonu. Malo koji mladac bi odbio takvu nemoralnu ponudu koja donosi velike mogućnosti za ostvarenje međunarodne karijere, ali Šimun je odlučio školovanje nastaviti na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji gdje, osim udaraljki, studira i kompoziciju. Naravno, riječ je o studiju klasične glazbe, jer na našoj Akademiji još uvijek nije otvoren jazz odjel.
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
I na tom području iznimno je uspješan. O tome govori i Nagrada Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski, za skladbu Šlomlek Maryam, za sopran, dva sopran saksofona i ansambl, koja je izvedena 2020. u sklopu sezone Cantus ansambla. No, to je područje o kojem bi se moglo zasebno pisati, iako se obrazovanje na području klasične glazbe osjeća i u njegovu jazz stvaralaštvu. Taj utjecaj blizak je karakteru njegovih skladbi. Naime, u pisanju jazz glazbe služi se nekima od skladateljskih principa upravo klasične glazbe.
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Istraživanja krajnjih mogućnosti ljudskoga uma
Osjetilo se to i na ovom koncertu na kojem je nastupio sa svojim stalnim kvintetom u kojem uz njega sviraju članovi elitnog kluba hrvatskih džezista: pijanist Matija Dedić, trubač Davor Križić, saksofonist Mario Bočić, kontrabasist Zvonimir Šestak (promovirao je svoj album In the Pocket na festivalu Jazz.hr jesen za kojeg je podijelio Porina sa Šimunom, također u organizaciji HDS-a) te bubnjar Krunoslav Levačić. Krema hrvatskog jazza! Rijetko kad je vođa sastava, i to takvog all-star sastava, najmlađi među članovima. No njegova voditeljska pozicija u ovom sastavu nije bez pokrića i to zbog više razloga. S njima je snimio oba albuma koja je promovirao na ovom koncertu, jedino što na Tribute to B.P. nije svirao Bočić. S tim glazbenicima surađuje u raznim situacijama, što znači da se sad već poznaju u dušu. Primjerice, s Dedićem je ostvario suradnju i izvan ovog sastava. Naime, djeluju kao duet, a u toj su formaciji za Croatia Records snimili album Fortune Smiles
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
U prvom dijelu izvodili su skladbe s albuma Invocations za koji je Šimun napisao sve skladbe. Na početku spomenutu zrelost očitovao je već u prvoj izvedbi u kojoj su spojili prve dvije skladbe: Invocation i How Would It Be If It Had Been Different. Invocation je jedna od dvije autorske skladbe na istoimenu albumu na kojima Šimun apstinira od sviranja vibrafona, a u kojima se predstavlja samo kao skladatelj. Time je pokazao koliko mu je važan upravo taj autorski segment stvaralaštva. No, na koncertu se ipak pridružio sastavu.
Odmah se osjetila promišljena koncepcija s lijepim temama, ali koje služe tek kao predložak za improvizacije. Izvedba se razvijala postupno, intrigantno, od gotovo letargične do euforične. Važnu je ulogu ovdje odigrao Kruno Levačić koji je nagario tempo bacivši rukavicu kolegama, a oni su, uključujući Šimuna, spremno prihvatili njegov izazov i odlučili hodati po žeravici. Zamašnjak u bandu, Kruno godinama ‘kvari’ našu jazz ‘omladinu’, gura ih u riskantne situacije, nameće svoja ‘uvrnuta’ pravila, a ona uvijek dovode do istraživanja krajnjih mogućnosti ljudskoga uma, ali i fizičkih mogućnosti. Tim izazovima nije odolio ni Šimun. Krunin doprinos njegovom stvaralaštvu je nemjerljiv, a uz ove sjajne suradnike njegove se ‘perverzne, prljave maštarije’ ostvaruju s lakoćom, kao da je to mačji kašalj – a nije.
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Legitimitet i licenca za izvedbe i prerade Boškovih skladbi
Već u drugoj izvedbi, skladbe Acceptance, spustili su ugođaj, ali svirajući jednako uvjerljivo. U toj nježnoj baladi pokazao je koliko i šapat može biti atraktivan, no otišao je i korak dalje te pokazao kako smisleno korištenje tišine može biti važan element za kreiranje dramatike. Tim minimalističkim i lirskim pristupom podsjetio je najbolje baladne izvedbe Cheta Bakera ili Milesa Davisa. Dramatika je tek jedna od karakteristika njegove glazbe, ali iznimno važna, posebice u koncertnim izvedbama. Između ostalog, Šimun je iskustvo stjecao i u kazališnom okružju, kao autor i izvođač.
U drugom dijelu predstavio se inventivnim obradama skladbi Boška Petrovića s albuma Tribute to B.P.. Iskaz je to poštovanja prema njegovu mentoru Bošku Petroviću. Prvi prijavak pred našim velikanom jazza imao je kao dvanaestogodišnjak u Grožnjanu, na Ljetnoj jazz školi Hrvatske glazbene mladeži koju je Petrović vodio. Tada još nije bio svjestan što je jazz zapravo. Kad sam tog ljeta stigao u Grožnjan, Boško me presreo na ulici i nije mi dozvolio da se smjestim u sobu i ostavim svoje stvari. Zahtijevao je da ga odmah slijedim, zagonetno se smješkajući. Odškrinuo je vrata jedne kuće i pozvao me da provirim. U sobi je vježbao dječarac Šimun svirajući neku Boškovu skladbu. Nikad prije nisam vidio takav sjaj u Boškovom oku i suzu koja je težila kapnuti, ali joj to nije dozvoljavala neka tajanstvena sila. Bio je to neizmjeran ponos, radost što se konačno pojavio netko tko bi mogao biti njegov jazz nasljednik, vibrafonist koji obećava. Nekoliko godina poslije, kad sam na osnovu niza razgovora s njim pisao Boškovu autobiografiju, za poglavlje o vibrafonistima proročanski je izjavio: „Što se tiče sudbine ‘roštilja’ u Zagrebu, već je uvelike spremna moja zamjena. To je sin gitarista Mate Matišića, Šimun. Mali stvarno sjajno svira!”
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Time je dobio legitimitet i licencu za izvedbe i prerade Boškovih skladbi. Osim toga, ponekad svira palicama koje mu je poklonio Boško, s kojima postiže drugačije, toplije boje i koje su prikladnije za sviranje s dvije palice. Iako je i u tom kontekstu izvrstan, ipak to su rijetke situacije, uglavnom one u kojima se poziva na Boška.
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Beskompromisan umjetnik koji zna što hoće i kako to ostvariti
Na ovom koncertu izveo je većinu skladbi koje je snimio za album Tribute to B.P., među ostalima Valse For Jazz Mama, Green Lobster Dream i With Pain I Was Born. Zanimljivo, nisu odsvirali Porinom nagrađenu Šimunovu skladbu In Grožnjan, After All These Years s istog albuma, iako je bila na set listi za ovaj koncert. To je odlučio na licu mjesta, neposredno prije njezine izvedbe, i to zbog njezinoga elegičnog karaktera, a koncert se razvijao u drugačijem smjeru, s puno nadahnutih sola, duhovitih upadica, spontanih dijaloga, raskalašenih, neobuzdanih interpretacija. Također, dužina izvedbi nije bila identična onoj na albumu s obzirom na to da su svirali potpuno neopterećeno, slobodno, bez predumišljaja, s improvizacijama dugačkim upravo onoliko koliko je to bio potrebno u tom trenutku, bez razmišljanja o pojmu vremena, kao da su se isključili iz ovozemaljske rutine, zanemarujući regule i normative, i poletjeli u neke druge sfere.
Šimun Matišić Sextet JazzHR/Matej Grgić
Inače samozatajna i ‘nekonfliktna’ osoba, Šimun je u izvedbama Petrovićevih skladbi ispoljio i svoju drugu stranu, onu drskoga i beskompromisnog umjetnika koji zna što hoće i kako to ostvariti. Naime, drznuo se to štivo, koje smatramo svetinjom, nedodirljivom umjetnošću, prekrojiti po svojoj mjeri, podariti mu novo značenje, dekonstruirati ga, iskoristiti za stvaranje nove ljepote. Izvedbe su i dalje sjajile Boškovim šarmom, ali sada i Šimunovim šarmom, no, što je najvažnije, svježinom i visokom estetskom razinom.
Iako je riječ o krajnje ozbiljnoj i zahtjevnoj glazbi, dečki su se luđački zabavljali, slali signale jedan drugome, smješkali se, uživali u neplaniranim potezima, brzim odlukama, izazivanjima… Zarazna atmosfera, ne samo na bini nego i u gledalištu! To ne bi bilo moguće bez upravo ovih glazbenika, sve od reda vrhunskih, potkovanih instrumentalista, naslušanih, muzikalnih, s bogatim iskustvom i poznavanjem tradicije, ali i spremnih na sve izazove. Zato su njihovi izleti u slobodne forme djelovali tako uvjerljivo i prirodno. Prepoznala je to i publika koja je burnim pljeskom pozdravljala svaki solo, svaku izvedbu, koncert. Prisutni su došli na svoje. Ovacijama su iskamčili dodatak – izvedbu Šimunove skladbe Amok s albuma Invocations, još jedno dojmljivo djelo, za kraj ovoga dojmljivog koncerta o kojem će se dugo pričati.
