MRKLI MRAK
Sisters of Mercy u Boćarskom domu: Gotičarski nokturno
Četrnaest godina prošlo je otkako su The Sisters of Mercy održali posljednji nastup u Zagrebu. Velika europska turneja britanske doajene gotha četvrti put dovela je u hrvatsku metropolu, ovoga puta u Boćarski dom
U kratkom, no turbulentnom razdoblju svojeg diskografskog djelovanja The Sisters of Mercy od fenomena underground scene Leedsa ranih osamdesetih uzdigli su se do statusa epitoma onoga što se danas, govoreno u vrlo specifičnim (žanrovskim) terminima mahom proziva gothic rock, a u nekom manjem polemički bliskom kontekstu (ujedno i širem) post punk. Komercijalnim probojem sredinom osamdesetih te zaključno sa ranim devedestima, The Sisters of Mercy zapečatili su svoju diskografsku aktivnost kroz studijske albume s First and Last and Always (1985.), Floodland (1987.) i Vision Thing (1990.).
Niz drugih diskografskih pothvata – od EP-jeva, singlova i ostalog – Sistersima je omogućilo da uvijek koliko-toliko budu smatrani aktivnim bendom na glazbenoj sceni, a koncertom u Zagrebu bend je pokazao da i kao svjedok i lučonoša jednog vremena odiše aktualnošću i modernošću.
U prvom dijelu koncertne večeri pozornicu je zauzeo engleski dvojac The Virginmarys; Ally Dickaty na vokalima i gitari te Danny Dolan na bubnjevima (basist Matt Rose napustio je bend, a isto je učinio i touring basist Ross Massey) koji su ravno u glavu ispucali svoje najjače adute, isporučivši zadivljujuće punokrvan zvuk. Sveti minimalizam gitare i bubnjeva koji su odisali angažiranošću punka, a opet na svojevrstan način pumpali vrelinom rock’n’rolla u dominantnom post punk ruhu omogućilo je vidno odobravanje publike koja je ispunila Boćarski dom do posljednjeg mjesta – dok je i bend uzvratio poručivši kako je ovo jedna od najboljih publika pred kojom su svirali.
Ako je The Virginmarys pripao zapaženi koncertni čin večeri, The Sisters of Mercy potpisali su uvijek aktualnu, i odlično razrađenu scensku dramatiku. Iznimno dugačka koncertna uvertira sačinjena od maglovitih, gotovo i neartikuliranih zvučnih kulisa prekinuta je otvaranjem uz “Detonation Boulevard“. Sami taj početak prije prve pjesme poticao je dvojake osjećaje – od pokušaja zdravorazumskih smještanja kulisa u kontekst scenskog performansa, do rasplinjavanja tenzija uslijed njegova predugog trajanja.
Rastjerivanje guste izmaglice i ples reflektora jasno je dao do znanja da je u pitanju show koji je produkcijski, glazbeno i scenski na visokoj razini. Nizale su se “Don’t Drive on Ice“, “Summer“, “Alice“, “I Will Call You“, a posebno se u prvom dijelu repertoara istaknula klasična „Dominion / Mother Russia“. Cijela ta mračna estetika zaokružena je dojmom naglašene akustike, koja simultana stapanja i kontriranja čini iznijansiranijima.
Na svoj način podizanje smartfona u zrak kako bi se pokušalo nešto snimiti izazvale su pjesme miljenice publike “More“ i “I Was Wrong“, a pronašlo se na repertoaru i nekih novijih stvar poput “Here“ koja je osvojila na prvo slušanje eteričnim ispreplitanjem akustične gitare i opojnog rifa na klavijaturama, te ritmički pumpajuća, mračno-plesna “Show me“ i ostale.
Slojevita, na trenutke gotovo i orkestralna instrumentacija rastvorena u plesnim i odjekujućim gitarama te prozračnim, hipnotizirajućim klavijaturama dovedena je u kontrast s industrijski preciznim ritmom kompjutora, nasljednikom originalne ritam mašine benda znane i kao Doktor Avalanche. Naime, još oko 1981. ritam mašina zamijenila je bubnjeve Andrewa Eldritcha, koji je odlučio preuzeti potpuno pjevačku poziciju u bendu.
U evoluciji benda važnu ulogu imao je i prekid 1986. godine, kada se u nesuglasju s Andrewom Eldritchom od benda emancipirao The Mission, a prekretnica se najednom dala očitovati i u novom zvuku benda. Neke od pjesama koje u komercijalnom i artističkom zvuku utjelovljuju vjetrove promjene svakako jesu “Lucretia, My Reflection“, “Temple of Love“ i “This Corrosion“, hitove koje je bend odsvirao na bisu priuštivši studenom Zagrebu završni gotičarski nokturno.