Odlučan i odličan orkestar iskazao se u operama bez riječi

Nakon što su u svibnju prošlu sezonu na fantastičan način zaključili plesnom glazbom, Simfonijski orkestar HRT-a sa svojim se šefom dirigentom Pascalom Rophéom na početku nove sezone otisnuo u novu pustolovinu, novi izazov, nova otkrivanja, ovaj put iz svijeta opere. Opera bez riječi bio je naslov koncertnoga programa kojim su u Lisinskom otvorili svoj Majstorski ciklus, a koji su dva dana kasnije ponovili na istoj pozornici na još jednom otvaranju sezone – prestižnoga ciklusa Lisinski subotom.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Opernu glazbu o kojoj je ovdje bila riječ hrvatska publika na kazališnoj pozornici može čuti rijetko ili nikada: to su Pelleas i Melisanda Claudea Debussya (pamtimo izvedbu opere u zagrebačkom HNK 2015. godine, kao dio programa Festivala Francuske u Hrvatskoj Rendez-vous) te glazba Wagnerova Prstena, obje predstavljene u – kako i otkriva naslov koncerta – instrumentalnome ruhu, odnosno u obliku suita za orkestar.

Maestro Rophé imao je povjerenja u svoj orkestar, sigurnost da će ove zahtjevne partiture zajedno predstaviti na visokoj razini – tako je i bilo

Još je to jedan iskorak maestra Rophéa s orkestrom, odmak od uobičajenoga koncertnoga repertoara i rasporeda hrvatskih pozornica, još jedno „podizanje letvice“ u umjetničkom i profesionalnom smislu. Baš kao i u slučaju Posvećenja proljeća, maestro Rophé imao je povjerenja u svoj orkestar, sigurnost da će ove zahtjevne partiture zajedno predstaviti na visokoj razini. Tako je i bilo. Osvrt koji donosim odnosi se na prvu od dvije izvedbe, no dojmovi publike potvrđuju da je i druga izvedba bila jednako uspješna.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Koncertnu suitu Pelleas i Melisanda priredio je francuski dirigent Alain Altinoglu, a već u njezinim prvim taktovima dvoranom se proširio primamljiv, širok i topao ton orkestra. Ovu mnogo nježniju i više lirsku glazbu od Wagnera koji je slijedio Simfoničari su izvodili vrlo izražajno, maestro Rophé je s njima postigao izniman raspon dinamičkih nijansi (posebno u tihoj dinamici, sa zadivljujuće suptilnim, ali osjetnim dinamičkim zibanjima), a toplome i razvedenome zvuku u kojem je u punini do slušateljeva uha dopirao kolorit Debussyjeve partiture pridonijela je baš svaka orkestralna sekcija (posebno treba istaknuti zaokruženost i mekoću puhača).

Toplome i razvedenome zvuku u kojem je u punini do slušateljeva uha dopirao kolorit Debussyjeve partiture pridonijela je baš svaka orkestralna sekcija

Strog i zahtjevan, Maestro Rophé sjajno je pripremio i vodio orkestar, a njihov se rad ogledao u pomno izrađenoj prezentaciji najsitnijih detalja, primjerice u plastičnoj gradnji i otpuštanju napetosti, koje smo mogli pratiti na razini ne samo čitave skladbe, već i svake fraze, pa i svakog motiva – svi su oni imali svoje važno mjesto u službi ove glazbene priče.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Prsten bez riječi iz Wagnerove je tetralogije priredio slavni maestro Lorin Maazel. Dokaz je to snage Wagnerovog orkestralnog izraza koji i odvojen od scene i riječi može komunicirati s publikom – i onom koja poznaje Prsten, ali i s onom koja nije upoznata s njegovim sadržajem. I iako nikada nećemo saznati što bi Wagner mislio o „razbijanju“ njegova Gesamtkunstwerka izuzimanjem orkestralne glazbe iz konteksta četiriju glazbenih drama niti je na nama da to pretpostavljamo, glazba koja je ovim procesom nastala svakako je impozantna, dramatična i dojmljiva cjelina.

Dojmljiv je bio i nastup Simfonijskog orkestra HRT-a. Napomenimo da je ovu 75-minutnu simfonijsku sintezu Prstena orkestar izveo odmah nakon Debussyjeve partiture, bez stanke. Unatoč tome, njihova koncentracija bila je tijekom cijeloga koncerta nepokolebljiva. Čvrsta ruka maestra Rophea istovremeno ih je vodila i poticala, sigurno i pouzdano su ga slijedili u oblikovanju svih karaktera i slika ove guste, bogate i zahtjevne glazbe, od olujnih i dramatičnih gibanja pa do osjećajnih i plemenito uzvišenih trenutaka.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Osjetna je bila odlučnost orkestra da sa svojim dirigentom ostvare najbolje što mogu, a tu njihovu pozitivnu napetost i zajedništvo bilo je nemoguće nezamijetiti. Ponegdje je bilo nesavršenosti, primjerice u intonaciji pojedinih limenih puhača, no s obzirom na zahtjevnu i opsežnu ulogu koju su upravo te dionice imale u ovoj partituri, kao i na činjenicu da se u njoj javlja mnogo instrumenata izvan standardnog orkestralnog sastava, dojam izvrsnosti i discipline cijeloga orkestra pa tako i „limenjaka“ nije bio nimalo narušen.

Bravo!

Moćnu Wagnerovu glazbu moćno su i prezentirali, izražajno i živo, nadahnuto, raskošno. Bravo za orkestar, bravo za maestra Rophéa! Svoje je oduševljenje publika iskazala ne samo povicima „bravo“, kako cijelom orkestru, tako i pojedinim dionicama te njihovim vođama, već i iznimno dugim i neposustajućim pljeskom, koji je maestra Rophéa vratio na naklon mnogo puta.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Koncert bi bio savršen doživljaj da ga nije u nekoliko navrata narušila zvonjava mobitela iz publike. Prvo nekoliko poruka, a zatim zvonjava poziva koja se nikako nije utišavala (da bude još apsurdnije, melodija zvona bila je upravo neka kvaziorkestralna glazba).

Rophéu je u tom trenutku „pukao film“ te se, nastavljajući žestokim kretnjama dirigirati, okrenuo licem prema publici i poviknuo nekoliko rečenica zahtijevajući da se utišaju mobiteli.

Neugodu koju sam u tom trenutku osjetila nadmašila je samo informacija da se sličan scenarij ponovio i na koncertu u subotu, samo je ovaj put maestro zaustavio glazbu i krenuo ispočetka. Ne bih se čudila da se prisjetio one poznate latinske izreke o biserima i svinjama. Sramota je to i nepoštivanje nekoliko desetaka angažiranih umjetnika koji na pozornici stvaraju umjetnost.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Vratimo se glazbi. Nakon prve Rophéove godine na mjestu šefa-dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a, mislim da možemo biti sretni što imamo priliku svjedočiti evidentnome rastu i razvoju orkestra za koje je on itekako zaslužan. Simfoničari su, dokazali su, pod kvalitetnim i kontinuiranim vodstvom svakako spremni odgovoriti na umjetničke izazove. Nestrpljivo iščekujemo njihove nove pothvate.

foto: Jasenko Rasol / HRT