Iz tišine do moćne glazbene visine

Intiman koncertni program prepun sjete, boli i ljubavi naslova Made in silence predstavili su altistica Sonja Runje te lutnjist i gitarist Edin Karamazov 22. siječnja 2026. u dvorani Ive Tijardovića Hrvatskog doma Split.

Izvedba ogoljena od suvremenih tehničkih pomagala, na koja smo u spomenutoj dvorani gotovo naviknuli, pružila je suverenu sliku komornog muziciranja u kojoj su vrsni interpreti izvukli maksimum iz akustike prostora. Bio je to, na sreću, i jedan od rijetkih koncerata ciklusa Klasične glazbe splitske koncertne dvorane u ovoj sezoni koji je gotovo do kraja ispunio dvoranu.

Sonja Runje i potencijal alta

Prepoznala je publika priliku da na domaćem terenu posluša Sonju Runje, Bračanku sinjskih korijena s njemačkom adresom, čiji je rijetki koloraturni alt proglašen jednim od najljepših baroknih glasova današnjice.

Foto: Maja Prgomet/Hrvatski dom Split

Najčešće ju se može vidjeti i čuti u izvedbama baroknih opera, koje se na splitskoj sceni ne postavlja. Impresivan popis uloga koje je utjelovila diljem Europe bogat je i raznolik, između ostalog Bradamante u operi Orlando furioso Antonija Vivaldija, Julija Cezara, Tolomea i Cornelije u operi Julije Cezar u Egiptu Georgea Friedricha Händela, u čijoj je operi Amadigi također pjevala naslovnu ulogu. Pod vodstvom dirigenta Georgea Petroua utjelovila je Calipso u Polifemu Nicola Porpore, koji je zabilježen i na nosaču zvuka, a predstavljen je u Salzburgu, Bayreuthu, Moskvi, Beču, Amsterdamu i Wiesbadenu.

U Split je stigla nakon uspješne premijere Griselde Antonija Vivaldija u kojoj trenutačno tumači naslovnu ulogu u Wuppertalu. Formalno glazbeno obrazovanje stekla je upravo u splitskoj Glazbenoj školi Josipa Hatzea u klasi Sanje Erceg Vrekalo, a pjevanje je diplomirala na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Martine Gojčete Silić. Uzlet u karijeri dogodio joj se nakon što ju je otkrio Max Emanuel Cenčić zahvaljujući čemu se gotovo isključivo bavi baroknim repertoarom, prema kojem gaji posebnu ljubav, ali i tehničko, stručno i umjetničko znanje i vještinu.

Foto: Maja Prgomet/Hrvatski dom Split

Dok je Sonja Runje glasom polako i sigurno pokorila Europu, lutnjist i gitarist Edin Karamazov hvalospjeve kritike stekao je i u Americi. Iako je lutnja bila jedno od najpopularnijih glazbala u renesansi i baroku, danas je rijetkost na (hrvatskoj) glazbenoj sceni, a pažnju i dalje plijeni zahvaljujući vrsnim interpretatorima i majstorima tehnike poput Karamazova. Iako je karijeru započeo klasičnom gitarom, nastavio je studij barokne lutnje kod Hopkinsona Smitha na Scholi Cantorum Basiliensis.

Uz solističke nastupe na renomiranim festivalima i u koncertnim dvoranama, ističu se i njegove suradnje s pjevačima i instrumentalistima, poput Andreasa Scholla, Dorothee Oberlinger, Pavela Steidla i sopranistice Núrije Rial s kojom je 2021. također nastupio u splitskoj koncertnoj dvorani. Do šire publike vinuo se suradnjom sa Stingom u izvedbama pjesama Johna Dowlanda, od kojih su tri tvorile i prvi blok splitskog koncerta u duu sa Sonjom Runje.

Made in Silence

Koncept programa Made in Silence nije puko prezentiranje skladbi za glas i lutnju na povijesnoj lenti od renesanse do 20. stoljeća već pomno oblikovano umjetničko djelo. Publika ga je u Gradu pod Marjanom imala prilike čuti i u sklopu 69. Splitskog ljeta, ali upravo se ovaj siječanjski koncert prikladno uklopio u najdepresivniji mjesec u godini.

„Možda je zbog vremena ili prostorne izoliranosti, ali engleski skladatelji često su pisali depresivna djela,“ naveo je Karamazov u obraćanju publici, koja je iz informativnog i zanimljivog teksta programske knjižice Zrinke Matić mogla saznati i da je „koristeći finu alteraciju u svom nadimku John Dowland – Semper dolens“, skladatelj povezao zvučnost svog imena s riječi dlones (bolan) i prigrlio melankolično raspoloženje kao karakteristiku skladateljskog izričaja. Bol, tuga, ljubav i čežnja prisutni su i u Flow, my tears, Come again te u In darkness let me dwell, u čijoj izvedbi nakon instrumentalnog uvoda moćan i dubok glas Sonje Runje vjerno ocrtao početni stih i naziv svake pjesme te uvukao publiku u tamu.

Na pjesme najistaknutijeg engleskog renesansnog skladatelja i lutnjista, čiju četiristotu obljetnicu smrti obilježavamo upravo u ovoj godini, prigodno se nadovezala pjesma Dowlandova sunarodnjaka Henryja Purcella Music for a while nastala za scensku glazbu Drydenove preradbe Sofoklova Edipa. Iako je skladana gotovo sedamdeset godina nakon smrti Dowlanda, u samom srcu barokne epohe, izvedena djela bliske tematike i skladateljskog stila možda su najbolji pokazatelj krutosti glazbeno-stilskih granica i ladica.

Foto: Maja Prgomet/Hrvatski dom Split

Nakon izvedbe djela dvaju gorostasa engleske glazbe, program se nastavio s dvojicom njemačka skladateljska velikana. Prva suita za violončelo solo u G-duru, BWV 1007 Johanna Sebastiana Bacha u izvedbi na lutnji bila je neuobičajeno iskustvo za publiku. Iako u repertoaru sigurno plovi i gitarističkim programima, više žica i sama priroda lutnje kao instrumenta uz virtuozno sviranje Edina Karamazova priuštila je novo ruho Bachovu remek-djelu.

Unatoč izvođačevom narativu kojim je uveo publiku u značenje i koncept suite, splitska publika ponovno je pokazala nepoznavanje elementarnog koncertnog bontona te zdušno pljeskala nakon trećeg stavka Courante. Suita je poslužila kao intermezzo u konceptu vokalno-instrumentalnih blokova nastavljenih izvedbom kantate Nel dolce tempo Georgea Friedricha Händela. Dok je Sonja Runje pažnju pridavala tekstu, značenju svake riječi i stilskim karakteristikama glazbe u prvom bloku, pokazala se kao izvrsna interpretatorica u službi svake pojedinačne skladbe.

Unatoč izvođačevom narativu kojim je uveo publiku u značenje i koncept suite, splitska publika ponovno je pokazala nepoznavanje elementarnog koncertnog bontona te zdušno pljeskala nakon trećeg stavka

Razbacivanje virtuoznom tehnikom i širokim dinamičkim opsezima kod interpretacije djela engleskih skladatelja odvratili bi pažnju od melankoličnog ugođaja i srži djela, pa je kao poligon za sve ostale vokalne adute pokazala upravo izvedbom Händelove kantate. Ljepota baroknih ornamenata koji lepršavo klize vokalom altistice uz dramatski sadržaj skladbe, u kojoj jedan glas utjelovljuje dva lika, naročito je moćno zvučao u njezinoj izvedbi.

U motoričnom dijelu kantate zadivila je preciznošću intonacije u virtuoznim pasažama te gipkošću glasa koji se na jednom slogu i tonu crescendom i decrescendom rasteže od suptilnog pianissima do fortissima silovitih razmjera (što bi se stručnom terminologijom moglo nazvati i kao savršena messa di voce).

Ljepota baroknih ornamenata koji lepršavo klize vokalom altistice uz dramatski sadržaj skladbe, u kojoj jedan glas utjelovljuje dva lika, naročito je moćno zvučao

Neočekivani Brouwer

Kraj programa ciklički se vraća pretežno sjetnom i melankoličnom ugođaju u, možda, neočekivanoj točki programa: Tres Canciones Amatorias (Tri ljubavne pjesme) Lea Brouwera. Suvremeni kubanski skladatelj, prema mišljenju Edina Karamazova najznačajniji skladatelj za gitaru u povijesti glazbe, tri pjesme skladao je primarno za zbor, potom ih preradio za kontratenora, a zahvaljujući ovom duu zaživjele su i u izvedbi alta i gitare. Tom instrumentu upravo se na samom kraju programa vraća i Karamazov, još jednom dokazujući svestranost u stilskoj interpretaciji.

Brouwer se skladajući Tri ljubavne pjesme nadahnjuje poviješću solo pjesme, pjesmama srednjovjekovnih trubadura i minstrela, tekstom Joséa Hernándeza, Federica Garcíje Lorce i biblijske Pjesme nad pjesmama. Sonja Runje u izvedbi Brouwerovih pjesama ponovno u potpunosti prilagođava glas drukčijem glazbenom idiomu postižući mješavinu operne i tradicijske vokalne tehnike, koju se donekle može usporediti i s portugalskim fadom.

Foto: Maja Prgomet/Hrvatski dom Split

Na dugotrajan pljesak duo je uzvratio adutom iz svog faha, baroka. Amarilli, mia bella Giulija Caccinija na stihove Alessandra Guarinija najdraža je pjesma majke Sonje Runje, kako je i sama pjevačica najavila. U suradnji s Edinom Karamazovim dokazala je kako je altovski glas zaista rijedak i neistražen biser prepun potencijala.