Don Carlo na skliskome terenu Peristila

Političke intrige, ljubavni zapleti, okrutnost crkvenih vlasti u Španjolskoj 16. stoljeća podcrtana briljantnom glazbom tada već zrelog majstora talijanske opere: sve to sastavnice su Don Carla, remek-djela Giuseppea Verdija koje opernom kazalištu nudi bezbroj mogućnosti scenskih uprizorenja od kojih je jednu (ako uopće o scenskom uprizorenju možemo govoriti) predstavio i splitski HNK na otvorenju 72. izdanja Splitskoga ljeta.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Nakon polusatnog ceremonijalnog otvorenja nalik slabo pripremljenoj konferansi predstave povodom Dana škole, na splitski se Peristil nakon osamnaest godina vratio Don Carlo u inačici od četiri čina na talijanskom jeziku. Suvišno je ovdje ulaziti u to koliko je varijanti ove opere Verdi napisao – takve informacije mogu se lako pronaći u samo dva klika mišem ili dva dodira ekrana. Riječ je o nešto „kompaktnijoj“ inačici od one izvorne, velike opere na francuskom jeziku, prilagođene ukusu pariške publike.

Novo peristilsko režijsko rješenje nastojao je ponuditi Goran Golovko. Već na samome početku uveo je nijeme likove svojevrsnih flagelanata koji su služili tome da valjda izazovu šok kod publike koja nakon pjeva četiriju rogova očekuje redovnike. Flagelanti su očit mig prema prikazu crkve (ustanovit ćemo kasnije da i Inkvizitor ima sličan kostim), ali ponekad djeluju i kao kraljeva straža, a po potrebi i plesači među publikom, ovisno o tome koju im je ulogu režija namijenila.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Režijski koncept temeljio se uglavnom na tehnici park and bark što je u kazalištu 2026. u najmanju ruku specifičan pothvat. Jedini pokret ponudili su nesretni flagelanti koji su u opisu svojeg radnog mjesta nepotrebne nijeme uloge uza sadomazohističko bičevanje imali i promjene jednako nepotrebnog scenografskog rješenja Marina Gozze.

Peristil jest tehnički nezahvalan jer nije riječ o pravoj kazališnoj pozornici, no impresivna arhitektura antičkoga trga može itekako dobro poslužiti u opernim realizacijama, pa i Don Carla. Scenografija u vidu obrisa nekakve kapele koja se tobože transformira u svašta (a zapravo ništa) uz pomicanje koje su joj pružali flagelanti ponajviše je odavala dojam guranja vješalica i obrtaja robe u trgovini lanca brze mode. A neumoran naporan zvuk bičeva sve se više činio kao da flagelanti tjeraju komarce tijekom te sparne ljetne večeri.

Peristil jest tehnički nezahvalan jer nije riječ o pravoj kazališnoj pozornici, no impresivna arhitektura antičkoga trga može itekako dobro poslužiti u opernim realizacijama

Redatelj ni u kojem slučaju nije upotrijebio Peristil koji je imao na dlanu i mogao ponuditi intrigantna rješenja. Kostimografija Mladena Radovnikovića kretala su se između inspiracije povijesnim kostimima koji su izuzetno odskakali od odijela namijenjenih flagelantima i inkvizitoru.

Luk radnje režijski je teško bilo pronaći, nizanje prizora u kojima se na sceni nalazi mali broj vrlo snažnih likova sveo se isključivo na stajanje na pozornici i ispjevavanje arija. Onda je došao auto-da-fé, tipičan masovni prizor francuske velike opere, što na scenu izvodi gotovo sve aktere opere, uključujući i veliki zbor. Cijeli prizor (u partituri) završava javnim spaljivanjem žrtava inkvizicije i glasom s neba koji im nudi oprost. Redatelj je odlučio zbor smjestiti na scenu i ne dopustiti mu da se pomakne – osim izvođenja pokreta rukama koji nalikuju na vogue bez trunke ritma.

Foto: HNK Split

U kreiranju uloga, pjevači su očito bili prepušteni sami sebi i isključivo su monotono stajali na sceni, uz pokoju naivnu interakciju (primjerice kad Don Carlo eto pridržava umirućeg Rodriga). Scensko prikazivanje stvari koje se odvijaju u samom sižeu opere, a kamoli u glazbi bili su nepostojeći. Schillerova intenzivna radnja koju je istinski šekspirijanac Verdi dodatno obogatio novim prizorima itekako daje prostora detaljnoj razradi likova i njihovih odnosa koju je u ovome scenskom čitanju valjalo tražiti povećalom.

Likovi su predstavljeni kao usputni pijuni koji se kreću po peristilskoj pozornici. Time je redatelj pokazao da mu je unutarnja logika djela ostala nepoznanicom, baš kao i oublici njegova vizija suprotstavljanja „suvremenih“ flagelanata statičnim „povijesnim“ likovima. Ono što je bilo nemušto prikazano moglo je biti koncertna izvedba opere. No, nažalost, ni tu se ne bismo previše usrećili.

Ono što je bilo nemušto prikazano moglo je biti koncertna izvedba opere

Naslovna uloga povjerena je doajenu hrvatske operne scene, tenoru Tomislavu Mužeku, koji je pokazao vidno iskustvo u Don Carlu. Ujednačenost glasa u svim registrima praćena jasnom dikcijom i muzikalnim pristupom temelj je Mužekove interpretacije.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Iskustvo u drugoj velikoj ulozi, onoj Filipa II. pokazao je i bas Ivica Čikeš, čija se interpretacija u prvim dvama činovima nije doimala dovoljno pripremljenom, no zablistao je u ključnome trenutku, ariji Ella giammai m’amò na početku trećega čina. Riječ je o biseru basovske operne literature u kojem je Ivica Čikeš uspio donijeti suverenu interpretaciju kraljeva stanja.

Ivica Čikeš zablistao je u ključnome trenutku, ariji Ella giammai m’amò na početku trećega čina

Za tom arijom u partituri slijedi još jedan biser operne literature – duet basova, Filipa II. i Velikog inkvizitora kojega je tumačio Božo Župić, trenutačni v. d. intendanta HNK u Splitu i v. d. ravnatelja Splitskoga ljeta. Ostavimo li po strani činjenicu da je u sižeu inkvizitor stogodišnjak, stariji i od samoga kralja, vokalno donosi prave verdijanske melodije, koje zahtijevaju pozamašan raspon basovskoga glasa, a njima Božo Župić vokalno nije dorastao zbog neujednačenih registara i upitne muzikalnosti u ispjevavanju fraza. Bariton Grga Peroš predstavio se kao Rodrigo u korektnom tumačenju, konzistentnoga pjevačkoga, ali i glumačkoga nastupa tijekom čitave predstave. No korektnost nije nadišao.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Među ženskim likovima stoje dvije goleme uloge. Elizabetu Valois tumačila je sopranistica Katarina Kikić Marić, solistica Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Osim glume koja je uspijevala biti nevidljivom u svakom boravku na pozornici, vokalni istupi od početka do kraja opere bili su naročito uznemirujući. Manjak volumena glasa, jasne dikcije i općenito ikakve ekspresivnosti u tumačenju uloge kulminirali su inače vrlo intenzivnoj ariji Tu che le vanità, ovdje praćenoj kojekakvim vrlo osebujnim zvukovima solo flaute iz orkestra.

Druga velika ženska uloga je ona mezzosopranska princeze Eboli u čiju se interpretaciju nastojala upustiti nova operna prvakinja splitskoga HNK-a, Martina Mikelić. Arija O don fatale, bila je nešto bolje pripremljena od Saracenske pjesme u prvome činu, no u objema je nedostajalo jasnijih visina, ujednačenih registara i razumljivijeg teksta. Posebno su bili zamorni začudni zapjevi u Saracenskoj pjesmi koji su pokazali da Martina Mikelić nije u mogućnosti otpjevati poprilično virtuoznu solističku dionicu koju je Verdi namijenio Eboli.

Uistinu je bio intrigantan prizor u drugoj slici prvoga čina gdje je među ženskim glasovima preciznošću i jasnoćom glasa bez nepotrebnih zapjeva pažnju plijenio Tebaldo sopranistice Branke Pleštine Stanić, otkrivajući tako dvije stvari: izvrsnu podjelu uloge Tebalda, te poprilično upitnu podjelu drugih ženskih uloga, čiji su se nastupi nerijetko činili duljima nego što to jesu. Kao glas s neba nastupila je Tina Matković, a Luka Gudelj bio je kraljevski glasnik.

Zbor koji je pripremio Maro Rica bio je sačinjen od dionica različitih glasovnih mogućnosti, a uglavnom se borio s preciznim praćenjem metra. Problema nije manjkalo ni u orkestru u kojemu su naročito violine u visokom registru prednjačile u aproksimativnoj intonaciji, a u tome nisu previše zaostajali ni drveni puhači.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Sve je na okupu nastojao držati dirigent Simon Krečič koji u partituri nije vidio jasan glazbeno-dramaturški luk, prijeko potreban za iznošenje drame među samo nekolicinom likova na sceni. Matematička preciznost kojom je nastojao ukrotiti čak i duet Don Carla i Rodriga u prvome činu pokazala se iznimno kontraproduktivnom. Scensku statičnost Krečič je podcrtao i glazbenom, birajući vrlo začudna tempa koja su se doimala napadom na ideju o muzikalnosti koju partitura u sebi inherentno nosi. A scenska glazba izvedena preko iznimno loše kalibriranih zvučnika samo je dodatno dolijevala ulje na vatru peristilskih glazbenoscenskih nastojanja.

Nakon što je splitska Opera u travnju predstavila briljantnoga novog Eru s onoga svijeta, već ova premijera na Splitskome ljetu pokazala je da je Ero bio tek iznimka

Nakon što je splitska Opera u travnju predstavila briljantnoga novog Eru s onoga svijeta, već ova premijera na Splitskome ljetu pokazala je da je Ero bio tek iznimka. Scensko čitanje Gorana Golovka greška je koja se ne bi smjela dogoditi jedinom nacionalnom festivalu koji naglasak stavlja i na operu. Prava je šteta što je Splitsko ljeto otvoreno promašajem u svakom pogledu koji se valjda neće više ponoviti; ne samo na Peristilu nego i u matičnoj kazališnoj kući.