Stojeće ovacije za uzvišenu ljepotu Pogorelićeva pijanizma
Recitali glasovita hrvatskog pijanista Ive Pogorelića u okviru ciklusa Lisinski subotom željno se iščekuju i u pravilu su rasprodani. Razlog tome sigurno je i činjenica što su to uvijek vrhunski umjetnički doživljaji u kojima umjetnik daje cijeloga sebe, a od publike zauzvrat traži pozornost i koncentraciju. Organizator koncerta se u ime Pogorelića ispričao što on ovog puta neće nastupiti u svome standardnom fraku, već samo u košulji i hlačama. Razlog tome je pijanistova zagubljena prtljaga na jednom od aerodroma na kojima je bio dan prije.
Svoj subotnji recital u velikoj dvorani Lisinski u cijelosti je posvetio Frédéricu Chopinu, i to njegovu kasnom opusu. Pritom nam je otkrio brojne skrivene detalje i dosad neistražena čudesa koja samo dokazuju kako Chopinova glazba i u 21. stoljeću ima kamo ići te kako i dalje nismo čuli sve.
Glazbena ispovijest
Predstavio nam je u subotu gotovo cijeli repertoar sa svoga najnovijeg kompaktnog diska, objavljenog u veljači ove godine za prestižnu etiketu Sony, ali i skladbe za koje se nadamo da će se naći na nekom od njegovih nadolazećih CD-a.
Jedna od njih je i Poloneza-fantazija u As-duru, op. 61, kojom je otvorio recital. Ovo gotovo eksperimentalno djelo među posljednjima je u skladateljevu opusu, više fantazija nego poloneza, a na Pogorelićevom je repertoaru od prošle godine. Već nakon prvih nekoliko minuta javila mi se misao koja je do kraja koncerta bila itekako potkrijepljena – u posljednjih petnaest godina, od kada pratim Pogorelićeve koncerte u Hrvatskoj i mnogim europskim zemljama, ovo je bio zasigurno njegov najintimniji i najpoetičniji koncert, zapravo, prava glazbena ispovijest.
Chopinova glazba i u 21. stoljeću ima kamo ići – i dalje nismo čuli sve.
Probijao se kroz gusto tkivo Poloneze-fantazije nježno i strpljivo, delikatnim udarom razotkrivši sve njezine nijanse, elegantno istaknuvši karakterističan ritam poloneze kada je trebalo, mirno ispjevavši njezin koralni dio i grmeći u codi kada se nakupljeni materijal konačno oslobodio.
On je, zapravo, pravi tumač glazbe. Pomno čita skladateljevu partituru i otkriva ono što je u notama, između nota. Podsjeća me na vrhunskog vodiča kroz neke od najvećih svjetskih muzeja. Da je svaka njegova interpretacija izrazito promišljena, studiozno i minuciozno izrađena te krajnje uvjerljiva, posvjedočila nam je izvedba Treće sonate u h-molu, op. 58.
Gotovo pola stoljeća je prošlo od kada se mladi i znatiželjni Pogorelić kao učenik odvažio otvoriti note i započeti rad na njoj. Rad koji nikada nije i neće prestati, kako to i priliči velikim glazbenicima, poglavito kada su u pitanju ovakva kapitalna djela glazbene literature. Na svjetskim pozornicama prezentirao je Sonatu početkom osamdesetih godina, vraćajući joj se krajem devedesetih te u nekoliko navrata posljednjih dvadesetak godina. Njegova nova izbrušena snimka je očaravajuća, dok je meni osobno, slušajući djelo po peti put u Pogorelićevoj izvedbi, zanimljivo pratiti koliko njegove koncertne izvedbe uvijek zriju, preispituju i otkrivaju.
‘Lagani povjetarac kroz partituru’
Kada tekstura i struktura to dopuštaju, kao u, primjerice, prvom stavku, on širi glazbeno tkivo da bi ga ponovno zgusnuo, ne zaustavivši tijek glazbe. Svaka nota je odmjerena, izvagana, procijenjena i na svom mjestu, ima svoj život i svoj prostor. Jedna od odlika najvećih virtuoza jest ta da sva ona tehnički teška mjesta zvuče toliko jednostavno i lagano, kao da ih svatko može odsvirati. Pogorelić izvodi kaskade s početka drugog stavka s takvom profinjenošću i lakoćom, pritom i jasnom artikulacijom svake note, tako da se čini kako mjera i taktna crte i ne postoje, već čujete samo lagani povjetarac koji prostruji kroz cijelu partituru. Slično bi se moglo reći za silazne i uzlazne pasaže četvrtog stavka.
Kako li je tek bio dirljiv zapjev prve teme 3. stavka ili paučinasto tkanje donje linije druge teme, dok zvona gornjeg glasa desne ruke tvore najljepši interval prime koje sam čuo. Strastven i furiozan 4. stavak, pravi tour de force, ispratio nas je na pauzu.
Drugi dio koncerta otvoren je još jednom Fantazijom, onom u f-molu, op. 49, prijelaznim djelom u kasnu Chopinovu skladateljsku fazu, a koje se također nalazi na Pogorelićevu novom CD-u. Sablasnom mirnoćom držao je napetost početne koračnice, nakon kojeg je uslijedilo buđenje iz sna gotovo improvizatorskim pasažama kojima je pijanist gradio moćan prvi vrhunac. Središnji dio skladbe zvučao je poput zborskoga crkvenog pjevanja, čiji je spokoj ponovno probudila bujica nalik onoj u prvom dijelu. Kao što majstorski pripremi vrhunce, tako ih Pogorelić jednako i smiri te je na kraju ostao dirljivo ispjevan recitativ, u kojem vrijeme kao da je stalo, te žuborenje s dva moćna zaključna akorda.
Pogorelićevu prvotnu namjeru da spoji zaključni akord As-dura s tonalitetom Des-dura u kojem se nalazi Berceuse (Uspavanke), op. 57 prekinuo je pljesak publike. A kakvo li je čudo bila ova rijetko na koncertima izvođena minijatura! Paperjasto je i gotovo nečujno bilo Pogorelićevo prebiranje lijeve ruke, koja je kreirala idealan tepih za predivnu melodiju desne ruke. Pijanist je u čitavom nizu varijacija s lakoćom prezentirao različite vrste tehnika, nikada ne gubeći pjevnost i jasnoću svakog glasa, bez obzira ima li ih dva ili tri istovremeno.
Zaključni akord Des-dura ovog puta je Pogorelić uspio povezati s početnim zvučanjem dubokih unisono tonova cis (enharmonijski des) Barkorole u Fis-duru, op. 60. Ima ona određenih sličnosti s Uspavankom, jer nakon uvoda također lijeva ruka započinje svoju podlogu, dok desna izvodi svoj dvopjev. Za razliku od drugih pijanista, kod Pogorelića jasno čujete i onaj donji glas i njegovu neovisnu melodijsku liniju. Pritom on kao po špagi napeto vuče fraze i gradi vrhunac koji kulminira u grandioznoj završnoj himni.
Foto: Nenad Đurđević
Razdraganoj publici Ivo Pogorelić podario je dva dodatka, također iz Chopinova pera. S još jednim raritetom na programu – Preludijem u cis-molu, op. 45, pijanist se proslavio za vrijeme Chopinova natjecanja. Danas mu pristupa još misterioznije i, naravno, zrelije. Nokturno u E-duru, op. 62 br. 2, svojevrsni je Chopinov labuđi pjev u kojem se skladatelj vinuo do nebeskih visina, baš kao i Pogorelić u svojoj interpretaciji ovoga zagonetnog djela za sam kraj koncerta.
Pogorelićevo tumačenje Chopina lišeno je sladunjavosti i pretjerane patetike. Ono je duboko osjećajno, proživljeno i nadahnuto. Njegov pijanizam je besprijekoran, pedalizacija nenadmašna (kako li samo obje noge rade cijelo vrijeme, pomažući u tonskom oblikovanju). U ovome turbulentnom i neizvjesnom vremenu u kojem se trenutno nalazimo, mislim da nam je svima bio potreban ovakav bijeg u oazu mira i uzvišene ljepote. Opravdane su bile stojeće ovacije publike.
