Izvođački potentan Portugal i otvoreno pitanje suvremenosti

Poznata portugalska turistička središta, Porto i Lisabon, bila su dio važnih glazbenih zbivanja od 30. svibnja do 7. lipnja 2025. godine, kada se u ovim gradovima održavao festival suvremene glazbe – Svjetski dani nove glazbe (World New Music Days).

I doista je ponekad bilo neobično probijati se kroz more turista po strmim i slikovitim portugalskim ulicama kako bi se došlo do određene dvorane i uronilo u posve drugu, ozbiljniju sliku, odnosno koncert.

Foto: ISCM

Festival u organizaciji Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (The International Society for Contemporary Music, ISCM), jedan je od stupova djelovanja tog vodećeg udruženja za promociju i razmjenu suvremene glazbe u svijetu. ISCM broji pedesetak sekcija članica čiji se predstavnici – kako skladatelji, tako i izaslanici sekcija – jednom godišnje okupljaju na festivalu u odabranoj državi.

Kako je istaknula i (dosadašnja) predsjednica ISCM-a Glenda Keam, festival Svjetski dani nove glazbe 2025. u Lisabonu i Portu označava prvi povratak ISCM-a u kontinentalnu Europu od 2019. godine, ali i njegovo prvo održavanje u Portugalu uopće. Nakon ovogodišnjeg izdanja festivala, izabran je novi predsjednik ISCM-a, američki skladatelj Frank J. Oteri.

Foto: ISCM

Riječ je o onom tipu festivala na kojem publiku čine uglavnom njegovi odabrani gosti i sami skladatelji koji su došli poslušati probe i izvedbe svojih skladbi. Time ovaj festival ne samo da obogaćuje iskustvo slušatelja, već i potiče uspostavljanje novih poznanstava i komunikaciju među sudionicima, koji se na svakom koncertu ponovno susreću.

U tom kontekstu, u okviru pisanja ovog članka, povremeno ću se možda i neformalnije osvrnuti na dojmove i komentare ostalih sudionika. Pritom želim pisati iz skladateljskog pogleda na cijeli događaj, kao jedna od predstavnica hrvatske sekcije ISCM-a na ovom festivalskom izdanju. Uz izvedbu moje simfonije Portret Dore P., Hrvatsku je predstavljala skladateljica Mirela Ivičević s djelom Innate Heaven.

Bilo je zanimljivo pratiti i tko su skladateljski predstavnici koje sekcije. Bilo je mnogo mladih skladatelja (rođenih ranih 2000-ih) do već etabliranih svjetskih imena, poput Dániela Pétera Biróa, Lize Lim, Haukura Tómassona itd. U prosjeku se na svakom koncertu mogao čuti i određeni „klasik“ suvremene glazbe ponekih skladatelja poput Sept Papillons Kaie Saariaho, sekvenca za solo instrumente Luciana Beria, sve do izvedbi zborskih skladbi Oliviera Messiaena i Gabriela Fauréa.

World New Music Days 2025 / Foto: Miguel Pereira

Pitanje suvremenosti

Glavno pitanje koje se može postaviti jest: predstavljaju li Svjetski dani nove glazbe zrcalo današnje suvremene umjetničke scene? Na festival sam došla s ovom pretpostavkom i vrlo brzo shvatila da nije tako. Svjetski dani nove glazbe idu iz postavke da svaka sekcija mora imati minimalno jednog predstavnika zbog čega je kvaliteta skladbi vrlo varijabilna. Osim toga, festival zadaje određene sastave koji variraju od koncerata za solo instrumente do simfonijskih orkestara, zbog čega se teško može napraviti određeni unificiran zaključak o tome što zapravo čini suvremenu glazbu danas.

Drugo pitanje, koje pomalo i proizlazi iz prethodnog, jest upravo utjecaj zadanog sastava na pristup skladanju, razinu eksperimenta ili čak sam stil skladanja. Donosim možda i pomalo olak zaključak da su stilski „najklasičniji“ koncerti bili oni za klavir solo (tri koncerta pod nazivom Piano Marathon) u izvedbi Else Silve, Joséa Pedra Ribeiria i Mrike Sefa. Komentiralo se nakon koncerata kako je brojnim skladateljima klavir nezahvalan instrument za pisanje zbog ograničenih mogućnosti eksperimentiranja s timbrom, bojom i zvukom općenito, što je donekle čest skladateljski pristup današnjice.

Na ovim se koncertima mogao čuti klasičniji, gotovo postromantistički pristup skladanju sa snažnom i jasnom formom te klasičinijim pristupom razvoju glazbenog materijala.

Bilo je i skladatelja koji su se pokušali odmaknuti od ovog pristupa, poput portugalskog skladatelja 20. stoljeća Jorgea Peixinha u skladbi Harmónicos iz 1967. godine. Doslovan pristup poigravanju s tonovima alikvotnog niza u trajanju duljem od deset minuta, umjesto dovođenja slušatelja do svojevrnog meditativnog stanja, doveo je do određenog zamora.

Mnogo inovativniji pristupi mogli su se čuti na koncertu za solo saksofon u izvedbi sjajnog Henriquea Portovedoa, gdje su mogućnosti ovog instrumenta bile iskorištene do krajnosti. Dio skladatelja koristio je i elektroniku, najčešće na način ispreplitanja elektroničkog zvuka sa spektrom boja koje može proizvesti saksofon, do te mjere da se izvor zvuka gotovo i ne raspoznaje. I ovo je donekle tipičan pristup suvremenog skladateljstva danas, a ukoliko je uspješan, pokazuje doista rafiniran osjećaj za boju zvuka. Primjer ove skladbe bila je skladba Hassan slovenskog predstavnika Tilena Lebara koji je više puta boravio u Zagrebu i tu imao izvedbe.

Henrique Portovado / Foto: ISCM

Irski skladatelj Jonathan Nangle suprotstavio se opisanom pristupu u svojoj skladbi Artificial Blissful State u kojoj superponira izuzetno artificijelne zvukove elektronike s dionicom saksofona koja kao da predstavlja ljudskost. Skladba je nastala 2016. godine i bavi se tematikom umjetne inteligencije, odnosno anticipira i upozorava na ono što se događa danas, a to je tehnološko preuzimanje ljudskog, što je slikovito i prikazano opisanim skladateljskim postupkom.

Doista impresivna skladba bila je skladba Kikul (Breakdown) Dániela Pétera Biróa za saksofon solo. Prije same izvedbe skladatelji su kratko predstavili svoja djela, a Biró, po prirodi vrlo vesela ličnost, ispričao je doista traumatično iskustvo koje ga je potaknulo na pisanje i koje na slušatelja ostavlja anksiozan dojam. Radilo se o iskustvu liječenja akupunkturom te ističe kako svaki put kada sluša ovu skladbu osjeća neugodne ubode iglica. Vrlo važan gradbeni element ovog djela je dah i udah, zbog čega skladatelj pomalo hoda po rubu s područjem muzičkog teatra, a ovaj pristup skladanju kao da je najmanje bio zastupljen na festivalu, zbog čega je Biróova skladba bila pravo osvježenje.

Eksperimentalniji i suvremeniji pristupi bili su zastupljeni i na koncertima raznih komornih kombinacija. Pritom treba posebno istaknuti koncert tria Sond’Ar-te Trio za koji su kolege konstatirali da se radilo o koncertu na kojemu su se izvele skladbe najviše kvalitete. Šest skladbi predstavljeno je u vrhunskoj izvedbi Vitora Vieirea (violina), Filipea Quaresme (violončelo) i Else Silve (klavir).

Foto: ISCM

Tu posebno želim istaknuti Quadro sobre uma noite estrelada, sjajnu skladbu jedne od najmlađih sudionica festivala (rođena 2001. godine!), ukrajinske skladateljice Diane Andrashenko, trenutno u izbjeglištu upravo u Portugalu, a koja je sve iznenadila zrelošću izraza, lepezom maštovitog glazbenog materijala, s ukusom korištenim proširenim tehnikama i logičnim tijekom skladbe.

Simfonijski orkestar

Jedan od koncerata za simfonijski orkestar izveo se u Portu, u dvorani Casa da Música otvorenoj 2005. godine, a na koju su domaćini izuzetno ponosni. Doista se radi o impresivnoj dvorani s najmodernijom mašinerijom, izuzetnom akustikom i, ako se smije dodati, vrlo ugodnim stolcima. Posebno impresivno je da dvorana ima pokretnu stijenu čijim se spuštanjem odnosno podizanjem bira prirodno ili zamračeno osvjetljenje. Koncert je izveo sjajan simfonijski orkestar The Porto Symphony Orchestra Casa da Música, a izvedbom je ravnao maestro Brad Lubman.

Sinfónica do Porto Casa da Música & Brad Lubman /Foto: Miguel Pereira

Na ovom koncertu bila je izvedena i moja simfonija, Portret Dore. P, koja uključuje i video i elektroniku. Bilo je pomalo neobično u središtu Portugala promatrati i slušati citate iz skladbe Dore Pejačević koje sam uklopila u simfonijski aparat, kao i gledati njezin lik na ekranu – skladbu je praizveo orkestar HRT-a povodom 100. obljetnice smrti D. Pejačević te ju je ubrzo i studijski snimio.

skladateljica Helena Skljarov uz Orquestra Sinfónica do Porto Casa da Música / Foto: Miguel Pereira

Na koncertu se predstavilo čak četvoro mladih skladatelj(ic)a, što predstavlja izuzetnu čast i posebno oslikava pruženu priliku. Uz mene, bili su to Veljko Nenadić iz Srbije, Yurij Demetz iz Italije i João Caldas iz Portugala. Predstavljena je i vrlo neobična skladba američkog skladatelja Jamesa Tenneyja Last Spring in Toronto za gamelan i ansambl zbog koje je, iz praktičnih razloga namještanja i uklanjanja instrumenata, koncert imao dvije veće pauze.

Drugu je pauzu prije posljednje izvedene skladbe maestro iskoristio za obraćanje publici te je pobliže govorio o važnosti festivala, ali i o svakoj pojedinoj skladbi. U tome je trenutku i posebno najavio posljednju skladbu na programu, skladbu Fatimah/Jubilation of Flowers renomirane skladateljice Lize Lim, koja je i od publike tražila da se uključi u izvedbu.

Brad Lubman / Foto: Miguel Pereira

U pitanju je pomalo netipično djelo za zvukovne eksperimente Lize Lim. Skladba koristi gotovo pa tonalitetni glazbeni jezik, a istovremeno odlazi u eksperiment do krajnosti. Publici je na kraju skladbe povjereno pjevanje ili mumljanje istaknutih tonova, što je prihvaćeno s velikim entuzijazmom te je doista ostavilo dubok dojam na slušatelje.

S istog koncerta želim posebno istaknuti i skladbu Veljka Nenadića (rođen 1998.), koji je iznenadio zrelim i instrumentacijski kvalitetnim simfonijskim djelom o kojem se razgovaralo i koje se spominjalo danima nakon izvedbe. U skladbi je dominiralo poigravanje ritmom, a opet inovativnim zvukom, lupanje, igra između ritamske konstante, ali i nestabilnosti. Ova briljantna i energična simfonija na kraju je pozdravljena ovacijama publike.

Foto: Miguel Pereira

Veljko Nenadić nije bio jedini predstavnik Srbije; festival je po drugi put posjetio skladatelj Jug Marković koji je nositelj nagrade ISCM Young Composer Award s festivalskog izdanja iz 2019. godine, a iste je godine bio dio prvog masterclassa MBZ-a u Zagrebu. Ove godine predstavio se skladbom Gramatik koju je izveo Remix Ensemble Casa da Música pod ravnanjem dirigenta Ilana Volkova.

Na pitanje jesu li Svjetski dani nove glazbe zrcalo suvremene umjetnosti u svijetu odgovara:

„Ne bih rekao, ali je svakako dobar uvid u ono što se događa danas. To je kao jedna revija na kojoj se stječe dojam što se gdje i kako radi. No ono što treba uzeti u obzir jest da selekcija te glazbe ovisi o zemlji organizatoru. Po mom iskustvu, do sada se to osjetilo. Čini mi se da je, primjerice, ISCM 2019. u Estoniji bio raznolikiji, bilo je zastupljeno više estetskih pravaca, od glazbe koja ne radi s tonovima do neoklasične glazbe. Čini mi se da se ondje moglo čuti više izričaja.“

Ljudski glas – Dawns and Downs

Koncert zborova nešto je uvijek novo i posebno jer su zborske izvedbe rijetkost na koncertim programima, a na ovom se festivalu ovakav koncert mogao doživjeti u Lisabonu pod nazivom Dawns and Downs u izvedbi zborova The Youth Choir of the University of Lisbon i Nova Era Vocal Ensemble na kojemu se izvela i skladba hrvatske predstavnice Mirele Ivičević, Innate Heaven (Music for Religious Institutions, Chapter I).

Foto: ISCM

Skladba je to ugodna zvuka i gotovo meditativne forme s minimalno korištenog glazbenog materijala koji Mirela suptilno i majstorski razvija, dok se zvuk širi i skuplja u prostoru. Ima logičan protek u vremenu, obilježen fraziranjem prilagođenim ljudskim glasovima zbog kojega djeluje kao da zvuk gotovo i pulsira.

Čitava skladba ima mnogo mračniju pozadinu od na prvu „ugodnog zvuka“, odnosno inspirirana je govorom žene koja je bila vezana i podvrgnuta kiretaži bez anestezije; radi se o konceptualnom djelu u kojemu su vrlo važni udisaji i izdisaji ženskih članica zbora, što u ovoj izvedbi nije toliko došlo do izričaja jer su uzdisaji bili doista tihi i uklopljeni u ukupno miran zvuk. Čini se da u ovoj izvedbi nije došlo do zamišljene dualnosti skladateljice, s obzirom na to da je dio dualizma oponiranja Crkve i prava žena u ideji skladbe bilo suprotstavljanje stila liturgijskog pjevanja kao simbola institucije te ženske patnje predstavljene uzdasima.

U samoj skladbi nema eksperimentiranja, što me potiče na to da Mirelu Ivičević upitam za njeno mišljenje o odnosu skladatelja prema pisanju za sastav i pristup skladanju istome:

„Nisam se upuštala u nešto novo što se tiče pjevanja, moram priznati da je to bio dosta ograničavajući sastav. Doista vjerujem da sastav utječe na skladateljski stil i pristup. Ova skladba bila je i planirana za publiku koja toliko ne prati suvremenu glazbu, trebalo je imati neku vanglazbenu podlogu s kojom bi se ljudi mogli identificirati, određenu crvenu nit koja će se provući, tako da sam slijedila taj jednostavniji pristup. Ne mogu reći da se radi o istraživačkoj skladbi.“

I dok se na prvom dijelu koncerta radilo o scenski klasičnoj zborskoj postavi, na drugom dijelu koncerta zborovima se pristupilo režijski, odnosno pjevači su imali svojevrsne eksperimentalne koreografije, zadane kretnje, čak i ležanje na sceni te slično. Tijekom vrlo dinamičnih izvedbi publika je bila maksimalno zaokupljena, kako zvukom, tako i slikom, iako je ovo drugo pomalo preuzelo vodeću ulogu. Jer koliko god je bilo izuzetno uigrano i donekle impresivno, možda baš zbog pretjerane, u detalje razrađene režije, stvorio se efekt showa radi showa samoga.

Foto: ISCM

WNMD 2025. – sjajne glazbeničke snage Portugala

U raznim razgovorima između koncerata s kolegama skladateljima, jednoglasno zaključujemo kako – bez obzira na skladbe različitih kvaliteta – loših izvođača na festivalu nije bilo, bilo da se radilo o solističkom nastupu ili nastupu u velikom izvođačkom aparatu, što doista mnogo govori o portugalskom pristupu glazbenom profesionalizmu i edukaciji.

Kao skladatelj i izaslanik hrvatske sekcije, glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban, posjetio je Svjetske dane nove glazbe desetak puta, zbog čega ima jako dobar uvid u način na koji se događaj odvija i kako se mijenja iz godine u godinu. Po njegovom mišljenju, festival je specifičan upravo zbog svoje promjenjivosti i nepredvidivosti. Svake godine doživljava neku novu fizionomiju, koju određuje žiri i odabrani ansambli, pa je teško govoriti o stalnim trendovima ili konstantama. Ovo se odnosi i na zadane sastave jer određena država često traži skladbe pisane za neki njihov tradicijski instrument.

Primjerice, Hrvatska – koja je bila domaćin 2005. i 2011. godine – drugi je put tražila i skladbe za tamburaški orkestar. Kod Portugala to nije bio slučaj: tražili su se uglavnom konvencionalni sastavi, što je možda i rezultiralo konvencionalnijim skladbama.

Antun Tomislav Šaban i Helena Skljarov u Portugalu na WNMD 2025.

U razgovoru s prošlogodišnjim predstavnikom Hrvatske, skladateljem i biologom Borisom Jakopovićem, koji je tom prigodom prisustvovao festivalu na Farskim otocima, saznajem da je ondje bilo nešto više skladbi koje su uključivale elektroniku. I sam Boris predstavio se skladbom za violončelo i elekroniku (Alliages II). Ističe da je i ondje bilo vrlo raznolikih skladbi, od onih u stilu neoromantizma, preko djela za konvencionalne sastave, do elektroničkih instalacija.

Za kraj, upitala sam i Antuna Tomislava Šabana pitanje s početka odnosno – je li ovaj festival zrcalo današnje suvremene glazbe u pravom smislu? Njegov odgovor prenosim u cijelosti:

„I je i nije. Festival svake godine doživljava neku novu fizionomiju, koju određuje žiri i odabrani ansambli, pa je teško govoriti o stalnim trendovima ili konstantama. To je i razlog zašto festival, iako traje već godinama, nikada nije bio isti – ponekad je bio vrlo uspješan, a ponekad je imao izazove, posebno kada je, zbog političkih ili drugih razloga, bio ‘na plodnom tlu’ za razne probleme. Festival se odvija više od sto godina, a nije dva puta bilo istog ili sličnog izdanja, jer ovisi o lokaciji, ljudima, financijskim uvjetima…“

Portugal se, prema njegovom mišljenju, istaknuo po kvaliteti izvedbi. Iako je kvaliteta odabranih djela ponekad bila kompromitirana s obzirom na zahtjeve da se iz svake sekcije mora nešto izvesti, da se zadovolji širok spektar, ansambli su bili na visokoj razini i izvođači su izuzetno kvalitetni. Uspoređuje ovo izdanje s onim kada je festival bio postavljen u Južnoafričkoj Republici 2023. godine, gdje je čak bilo potrebno uvoziti razne strane ansamble i izvođače, što je programe činilo vrlo šarenima i raznovrsnima, dok je u Portugalu situacija mnogo bolja po tom pitanju – imaju vrhunske izvođače i velike kapacitete.

Foto: ISCM

Slično zaključuje i skladatelj Jug Marković, posebno ističući važnost ovog festivala sa zanimljivom opaskom koja ne ovisi samo o glazbenim faktorima:

„Ovo je festival koji nema uniformiranu kvalitetu skladbi, postoje velike razlike. Generalno imam vrlo pozitivno mišljenje o ISCM-u i mislim da je sjajno što se mogu čuti skladatelji iz različitih zemalja, jer nismo svi u glazbi podjednako vidljivi, što ne ovisi samo o glazbi nego i o socioekonomskim te političkim faktorima; koliko skladatelja znamo iz nekih zemalja koje nisu npr. Njemačka i Francuska? To nema veze s brojem talentiranih ljudi kao što ima s dubljim strukturama, financijama država, ulaganjem u PR te kulturu i slično. U tom smislu je ISCM jako važan za vidljivost naših zemalja koje nisu ekonomski divovi.“

U konačnici, može se zaključiti da je festival, unatoč svim izazovima, zaista vrijedan događaj, koji se neprestano prilagođava novim okolnostima, ali zadržava svoju bit: promicanje suvremene glazbe i razmjenu iskustava na globalnoj razini, bila to stvarna slika suvremene glazbe ili tek mali uvid u to što ona jest – poput kakve stilski, a možda i kvalitetom, neudjednačene likovne izložbe s brojnim puteljcima i sobama različitih osvjetljenja te umjetničkih djela.

Emily Hindrichs / Foto: Miguel Pereira

Nedavno je objavljen natječaj za novo izdanje Svjetskih dana nove glazbe, koje će se održati u Bukureštu 2026. godine.

Običaj je da svake godine skladatelj mlađi od 35 godina dobiva posebnu nagradu – ISCM Young Composer Award – no do trenutka pisanja ovog članka ta odluka još nije donesena.