Kratki izlet u suvremenu klasičnu glazbu

Zadnji po redu koncert ovogodišnjeg ciklusa SynCROform ansambla Synchronos, održan sinoć u Maloj dvorani KDVL, nažalost je bio zasjenjen nekolicinom vanjskih faktora. Sveprisutni kulturni moment Svjetskog nogometnog prvenstva, uz nedovoljnu oglašenost, kasnu promjenu vremena početka koncerta, tehničke probleme i njima uzrokovane izmjene programa te, u konačnici, izbacivanje jedne od skladbi s istog, rezultirale su koncertom koji je, osim što je ilustrirao tehničku spremu i fleksibilnost samog ansambla, imao karakter svojevrsnog impromptua, poput generalne probe koja je spletom okolnosti bila otvorena za javnost.

Koncert je tako, nakon obavijesti skladatelja Tibora Szirovicze o izmjeni rasporeda skladbi, započeo izvedbom skladbe Indispensable Ms. Jones Sare Glojnarić, nastale 2016. godine. Skladateljica je bila inspirirana reklamom za fotokopirni aparat Xerox iz pedesetih godina prošlog stoljeća, izrazito problematičnom po pitanju rodnih stereotipa koje promiče, te je u skladbi zvuk iz te reklame semplirala i samim time donekle maknula iz izvornog konteksta, dok je u ostalim dionicama htjela akustičnim putem dočarati zvuk glazbene podloge reklame.

Rezultat je skladba koja istovremeno ima kvalitete remixa i svojevrsne cover verzije reklame, ali koja zvukovno funkcionira i bez te referentne točke, primjerice u igri između dionica električne gitare, violončela i flaute u koju se ubacuju udaraljke koje, osim što su u izvrsnoj izvedbi Luisa Camacha Montealegrea (koji je uz to u ovoj skladbi bio i de facto dirigent) neodoljivo podsjećale na bubnjarsko soliranje, dočaravaju i zvuk fotokopirnog aparata u uredskom okruženju, privlačeći pozornost isključivo na sebe.

Skladba Sare Glojnarić zvukovno funkcionira i bez referentne točke, primjerice u igri između dionica električne gitare, violončela i flaute u koju se ubacuju udaraljke

Nastala 2002. godine, skladba Irisation Aquatique Malike Kishino donijela je drukčiji zvuk, evocirajući površinsku napetost vode igrom između Renauda Guya Rousseaua na bas klarinetu i Smiljana Mrčele na violončelu, uz povremeno javljanje zvuka kapljica vode u elektroničkoj dionici. Taj prvi dio skladbe, koji podsjeća na presijavanje vode pri laganim valovima, biva naglo prekinut dubokim tonovima u dionici klavira.

Pijanistica Mia Elezović kao da u tom momentu baca teški predmet u vodu i njime razbija njenu površinsku napetost te stvara snažne valove čiji se odjeci mogu čuti u ostalim dionicama. Kako djelo odmiče prema kraju, taj predmet tone prema dnu te se valovi polagano smiruju, a voda se vraća u prvobitno stanje.

Iako skladba #MeMyselfAI Davora Branimira Vinczea zbog prije spomenutih tehničkih poteškoća nažalost nije bila izvedena, sinoćnja jedina praizvedba, skladba Circuit Training Tibora Szirovicze, bila je slične, tehnološke tematike koja je ipak tretirana na gotovo sasvim suprotan način.

Skladba #MeMyselfAI Davora Branimira Vinczea nažalost nije bila izvedena, no jedina praizvedba, skladba Circuit Training Tibora Szirovicze, bila je slične, tehnološke tematike koja je tretirana na gotovo sasvim suprotan način

Dok je Vincze u svojoj skladbi nastojao zamagliti razliku između violinista i elektronike, u Sziroviczinoj skladbi je elektronika parirala ostatku ansambla. Prilično jasni ritamski i melodijski uzorci u akustičnim instrumentima su tako bili opetovano uzurpirani od strane elektroničke dionice i njenih intruzija u tkivo skladbe koje su tvorile snažan dojam poliritmije. Kulminacija ovog napora bio je snažni elektronički beat na samom kraju skladbe, a koji je mlađe članove publike potaknuo na suptilni ples u sjedalima.

Ovaj kratki izlet u suvremenu klasičnu glazbu završio je skladbom Sometimes II Iris ter Schiphorst, nastalom 2016. godine. Skladba je predstavljala zvukovnu kulminaciju koncerta; ansambl je brojčano bio najveći dosad te je postigao impresivan volumen zvuka, dok je dirigent Davorin Brozić vješto držao na okupu prilično kompleksno tkivo djela.

Sama skladba sastoji se od nekoliko na prvi pogled samostalnih glazbenih misli različitih karaktera između kojih se javljaju dva prethodno snimljena glasa, ženski – kojim počinje skladba i s kojim dolaze jasne teksture i glazbene misli – te na polovici skladbe muški koji unosi određeni nemir fragmentarnim materijalom u ostalim dionicama.

Skladba Iris ter Schiphorst predstavljala je zvukovnu kulminaciju koncerta; ansambl je brojčano bio najveći dosad te je postigao impresivan volumen zvuka, dok je dirigent Davorin Brozić vješto držao na okupu prilično kompleksno tkivo djela

Tu uvjetno rečeno trodijelnu formu zatvara povratak ženskog glasa koji sa sobom donosi mističniji, gotovo spiritualni prizvuk, utjelovljen u povratku relativno dijatonskom zvuku s prepoznatljivim timbrom Hammonda koji se za potrebe skladbe našao u drukčijem kontekstu od onog u kojem se uobičajeno nalazi.