12
pro
Izvještaj

Synchronos u Atelieru Meštrović - "easy like the Sunday morning"

Synchronos

Synchronos

share

Ansambl Synchronos, iako osnovan nedavno, 2019. godine na inicijativu skladatelja Tibora Szirovicze, neumorno radi na izvođenju suvremene glazbe u pravom smislu te riječi. Repertoar ansambla čine skladbe nastale u posljednjih dvadesetak godina, što često uključuje praizvedbe suvremenih skladatelja. Osnivanje ansambla plod je jasne vizije. Članovi Synchronosa godinama su se susretali na festivalima suvremenog muziciranja te su se odlučili i formalno povezati. Kriterij očito nije bio  instrument, niti nacionalnost, jer njihov instrumentarij je raznolik, kao i geografsko porijeklo članova među kojima nemaju svi hrvatsku adresu. No jasno je da ih povezuje ideja izvođenja aktualne, ponekad i eksperimentalne suvremene glazbe, uz usku suradnju sa samim skladateljima.

Iako naizgled u ‘nepopularnu’ terminu – u nedjelju u 12 sati – Atelijer je bio gotovo ispunjen publikom koja je s užitkom upijala svjež program i izvedbenu energiju svakoga člana ansambla Synchronos.
Novi koncertni prostor

Zanimljivo je proučavati tijek razvoja ovog ansambla s obzirom na pandemijske godine: do sada su nastupali i u online izdanju, a paleta raznolikih instrumenata dopuštala im je izuzetnu prilagodljivost situaciji u obliku live nastupa u nepotpunom sastavu. Upravo je manji dio ansambla Synchronos u neobičnoj instrumentalnoj kombinaciji nastupio 5. prosinca u Atelijeru Meštrović i to u sljedećoj postavi: Marko Zupan (flauta), Vlatka Peljhan (violina), Victor Lowrie Tafoya (viola) i Ivana Kuljerić Bilić (udaraljke).

Atelijer Meštrović još je uvijek neobična lokacija za izvedbu koncerata. Ovaj je prostor suvremenoj glazbi otvorio vrata na ovogodišnjem izdanju MBZ-a, a s obzirom na nedjeljni koncert očito je da se ova suradnja nastavlja. Sam prostor ni po čemu ne liči na koncertnu dvoranu, a čini se da to ansamblu Synchronos nije ni bio cilj. Publiku je dočekao otvoren prostor s galerijom u čijoj su se sredini, između Meštrovićevih kipova, smjestili glazbenici, dok se u polukrugu u razini scene, kao i na galeriji, nalazila publika.

Vizualno i glazbeno

Razbijanje klasična koncepta slušanja glazbe još je jedna od pohvalnih vizija ansambla Synchronos, s obzirom da on i izvodi glazbu koja ne odgovara klasičnu konceptu. Dobar primjer za to završetak je izvedbe skladbe Igora Kuljerića Chopin op. 7 No. 17 u kojemu je iskorišten i prostor. Naime, na kraju skladbe, uz vibrafon i flautu, uključuje se i metronom, a Ivana Kuljerić Bilić šeće prateći ove otkucaje, stvarajući istovremeno snažan a decentan vizualni efekt.

Ova situacija izuzetno dobro se uklopila u prostor kojeg ispunjavaju kipovi, a glazbenica je sama bila poput živog kipa probuđenog glazbom. Čitava je skladba inače izvrstan primjer konstruiranja složena glazbenog materijala iz početnog motiva, a efekt ‘vježbanja’ koji se pojavljuje na samom kraju odaje dojam iznimno otvorenog završetka i dopušta različito tumačenje skladbe.

 

Slična asocijacija i veza s vizualnom umjetnošću javljala se i tijekom jedne od dviju praizvedbi ovog koncerta, no povezanost s prostorom ovdje je bila puno apstraktnija i možda nenamjerna. Riječ je o skladbi Frana Đurovića (ovaj put prigodnog) naslova I’m easy like the Sunday morning za čitav kvartet. Ova je skladba igra ponavljanja kraćih fraza od kojih su neke mirnijeg (poput nekoliko početnih), ali većina dinamičnijeg ukupnog zvuka koji gradira prema kraju skladbe (od treće na dalje). One sačinjavaju nekoliko formalnih dijelova skladbe, a svaki je orkestracijski razvijen te stvara karakterno specifičnu i složenu zvukovnu sliku.

Ansambl je tretiran kao jedan instrument; oni se ovdje uglavnom ne ističu kao solisti, već stvaraju koherentnu situaciju.

Neprestano ponavljanje jedne fraze (uz izmjene u nijansama) do prelaska na sljedeću dopuštalo je publici da svaki formalni dio slušno promotri iz svih kutova, baš kao što se promatra vizualna umjetnost koja je bila dio pozornice.

Ovaj pristup formi može se pronaći i u nekim drugim djelima istog skladatelja, no kako su ona izvedena u klasičnu koncertnom prostoru, teško da bi se mogla pojaviti asocijacija i povezanost s vizualnom umjetnošću. To je dokaz koliko ambijent otvara prostor i širi viziju i imaginaciju ‘suvremenog slušanja’ općenito. Ovaj prostor koegzistira sa svojim umjetninama, ali i nadopunjava samu glazbu.

Instrumentacijska boja

S druge strane, u praizvedbi skladbe Quartet Davida Granta repeticija se koristi do krajnosti, zbog čega se može reći da ona prestaje postojati. Odnosno, čitava skladba sastoji se od nježne atmosferske slike koju sačinjava polagana izmjena tek nekoliko akorda. Pritom je i ovdje svaki pojedini instrument utopljen u jedun zvukovnu sliku te se minimalno koristi ili ističe u solističkom smislu, a rezultat je skladba mekih boja i izrazito meditativna karaktera.

Princip savršenog balansa između solističkog tretiranja instrumenta i koherentne zvukovne boje ovog netipičnog sastava majstorski postiže Nina Šenk, slovenska skladateljica koja je posljednjih nekoliko godina vrlo česta gošća hrvatskih festivala suvremene glazbe. Ni ova skladba nije bila iznimka u korištenju za nju, tipične blage, delikatne i pažljivo ispisane, gotovo bi s moglo reći ‘isprepletene’ instrumentacije.

Šenk pomno odabire proširene tehnike sviranja i to one kojima međusobno približava timbar inače različitih instrumenata.

Njezina glazba pomiruje instrumente i stvara zvukovni sklad. No, u ovom slučaju flauta je bila namjerno tretirana solistički, kako sugerira i sam naziv skladbe (Po jezeru, za flautu i ansambl). Flauta je izranjala iz ovog mora, odnosno jezera koherentnog zvuka, udaljavala se od njega do prilike za virtuozne solističke momente u fantastičnoj interpretaciji Marka Zupljana. Upravo je instrumentacija ona smjernica pri otkrivanju forme ove skladbe koja bi se mogla skicirati: ansambl-solist-ansambl-solist-ansambl.

Dinamične skladbe

Skladbom Dubravka Detonija Za 3 glazbala, odnosno za violinu, violu i vibrafon, otvoren je ovaj koncert. Detonija, kao i uostalom sve skladatelje na programu, prisutnost vibrafona ‘zavodi’ i usmjerava ka istraživanju sonornosti koja nastaje kombinatorikom s ovim instrumentom (primjerice, u početku iz dugog odzvanjanja tonova vibrafona pojavljuju se nježne rastvorbe u gudačima, ili kasnije kada uz tremolo u vibrafonu gudači iznose ležeće tonove).

Igra stapanja instrumentacijskih boja i dinamičnost

No, ova skladba nipošto ne ostaje isključivo na tome: ona je spoj izložbe zvukova i izuzetno razvijene i logične dramaturgije koja formu konstantno vodi sve dalje i dalje. Igra stapanja instrumentacijskih boja i dinamičnost u ovoj skladbi ravnopravno koegzistira, a zasebni dijelovi često su odvojeni pauzom u svim dionicama zbog čega se stvara dojam da ansambl diše kao jedan organizam.

Dinamičnost prati i skladbu Mladena Tarbuka AN6A za flautu, violinu i violu, smještenu u središte programa koja je publiku ‘trgnula iz transa’ meditativnih instrumentalnih nijansiranja koja prevladavaju u ovome koncertnom programu. Riječ je o skladbi koja koristi klasičniji pristup instrumentaciji u kojoj je stvorena izvrsna ravnoteža u smislu poimanja komornog muziciranja kao takvoga; od muzičara ona zahtijeva zajedništvo i preciznost, a istovremeno traži virtuoznost svakog pojedinca. Ovdje je svakako prednost dana formi i skladateljskoj konstrukciji, a posebno se spretno pomirio timbar dvaju gudačkih instrumenata naspram jednog puhačkog, dajući flauti vodeću ulogu, pri čemu ‘nosi’ čitavu skladbu.

Pokret

Osim vizualnog elementa koji pruža atelijer, svakako se može reći da je riječ o vrlo akustičnom prostoru koji je pogodan za suvremenu glazbu. Kao što glazbenici ansambla Synchronos rado otvaraju dijalog s aktualnim skladateljica, tako stvaraju dijalog i s prostorom koji upija njihove izražene geste i kretnje koje su dio same izvedbe. Naime, ‘ekspresivna’ suvremena glazba često provocira i ekspresivne  kretnje pri sviranju. Tu ne mislimo na muzički teatar hoda Ivane Kuljerić Bilić između kipova, već na izražene pokrete samih svirača. U ovom slučaju monumentalnost i nepokretnost kipova kao da naglašavaju gestualnost samih izvođača i doprinose tom neobičnom skladu.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora