02
velj
2024
Izvještaj

POLA STOLJEĆA DJELOVANJA

Teška industrija u Lisinskom: Između mainstreama i anarhizma

Teška industrija

Lea Mijatović je suvereno podsjetila na sve hitove Teške industrije / Foto: Marko Prpić/PIXSELL

share

Teška industrija definitivno je jedan od najdugovječnijih bendova u regiji koji je u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog proslavio 50 godina na sceni prvog dana veljače! Osnovan u Sarajevu 1973., bend je promijenilo nekoliko lead vokala, ali njegov voditelj, Ivica Propadalo, uvijek je bio konstanta

Specijalni gost Goran Karan i Ivica Propadalo, konstanta benda / Foto: Marko Prpić/PIXELL

 

Ivica Propadalo, umjetnik, slikar, scenograf i dizajner, u bendu basist i jedan od osnivača Teške industrije s Vedadom Hadžiavdićem, koji je skladatelj, aranžer, tekstopisac i gitarist benda, jezgra su prve postave koja je oko sebe okupila mlađu ekipu s kojom koncertira. Posljednjih 17 godina Lea Mijatović profilirala se kao prepoznatljiv vokal ovog benda, koja zadivljuje staloženošću i svojim vještim vokalom, Robert Domitrović svirao je bubnjeve, a klavijature Marko Palameta, dok su ih vokalno pratile Nikolina Fistrić i Ana Radelić.

Od gradskih trgova, gitarijada i motorističkih susreta do kuće glazbe na zagrebačkim Krugama, za ispunjen Lisinski, baš kao i prije 40 godina kad su obilježavali još jednu bitnu obljetnicu, uz Tešku industriju zaslužni su bili i mnogobrojni gosti, od Halida Bešlića, Matije Dedića, Gorana Karana do Kristijana Rahimovskog, Ivana Dečaka, Nikše Bratoša, Muca Softića, Filmmusicorkestra i posebnog iznenađenja – YU grupe.

“Prijatelji, kolege, ministri i sponzori, bivše i buduće cure, idemo na noge lagane jer znate, u velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog svira Teška industrija” govorio je glas iz kratkog uvodnog filma o Teškoj industriji i godini 1973. kada je ona osnovana, sve dok ga nije prekinuo simpatičan i humorističan Enis Bešlagić koji je uz salve smijeha objasnio što se to točno dogodilo one godine kada je okupljena Teška industrija.

“Iako nemamo internet, čaršija zna sve. Na Zapadu ništa novoga, a kod nas svega. Što južnije, to tužnije, a nikad se više nije pjevalo i plesalo. Javili su nam da je umro Pablo Picasso, a pola raje nije ni znalo tko je dok nije umro. Bosance i Hercegovce još uvijek nisu uspjeli prebrojati pa će se popis dogoditi tek 2013. godine kad tehnološke mogućnosti budu veće. Te ‘73. izrađen je projekt autoputa 5c koji ide kroz BiH i, evo, još nije napravljen. Fali im neki papir. K’o da ga od kartona prave. Zdravko Čolić Čola, onaj mali slatki iz mahale, uspio pravo. Otišao na Euroviziju s pjesmom “Gori vatra”, Ivica i njegov jaran, čim su to čuli, uletjeli Čoli u prateći bend kao grupa Cod i iste godine obišli cijelu Jugu s njim na turneji Gori vatra.”

Ovaj koncert Propadalo nije zamislio kao klasičan koncert, već kao glazbeno druženje koje je koordinirao Enis Bešlagić. Nešto slično, ali u puno manjem obimu, dogodilo se i na koncertu Crvene jabuke prije gotovo godinu dana u Areni Zagreb. Bešlagić, kao dobri duh Sarajeva, bio je pun pogodak koji je iznivelirao teškašku glazbenu večer.

 

Nostalgija i distorzija

Koncert su glazbeno otvorili Elma Burnić i Admir Ćulumarević iz Filmmusicorkestra akustičnom verzijom “Kolika je Jahorina planina”, drugim singlom Teške industrije iz 1975., koja je s Vajtom polučila ogroman uspjeh. Potom su se pojavili domaćini koji su koncertni repertoar započeli pjesama s albuma Selfie iz 2016., “Šta ti je život”, “Pomračenje srca” i “Još gorim od tebe”. “Majske kiše”, pjesma koju su snimili i prije 11 godina izveli s Kemalom Montenom, djelovala je nostalgično, posebno zbog isječka obljetničkog koncerta.

Prvi je gost bio Kiki Rahimovski s njihovim prošlogodišnjim singlom “Glave tvrdoglave”.

Koliko god bilo simpatično što Propadalo uvijek objašnjava da je Teška industrija pop-rock bend unatoč nazovu i svim distorziranim gitarama i žestokim aranžmanima, “Gdje ćeš ti, a gdje ću ja?”, emotivna je pjesma s albuma Nazovi album pravim imenom, i upravo jedan od tih razloga zašto je njegova konstatacija istinita.

Njihov album Bili smo raja posvećen je Sarajevu i sarajevskoj pop-rock školi, a svojevremeno je bio najprodavaniji u regiji. To ne čudi, jer su njihove obrade najpoznatijih pjesama Merlina, Indexa, Čole, Plavog orkestra, Kemala Montena i niza drugih bila pun pogodak kako modernizirati nostalgiju. Baš su te pjesme, “Nije htjela”, “Tugo, nesrećo”, “Nek padaju ćuskije”, “A i ti me iznevjeri”, “Bolje biti pijan nego star”, “Ti si mi u krvi”, bila najprihvaćenije na koncertu u Lisinskom.

Nikad mi ne bi palo na pamet spojiti Tešku industriju i, recimo, Vatru, ali vokali Lee Mijatović i Ivana Dečaka toliko su komplementarni da je njihova izvedba “Svijet u kojem živim” Indexa bila zapanjujuće zanimljiva.

“Jedina” je donijela gostovanje Matije Dedića, a Propadalo je pritom ispričao zgodu kako je dugo čekao Arsenovo odobrenje da smije staviti ovu obradu na album. Arsen je rekao da ne daje komplimente, a Gabi ga je nagovarala da se ipak čuje s Ivicom. Kad mu se konačno javio samo je rekao: “Ivice, jesi li to to? Bogami, nitko tako dobro ne zna pokvariti pjesmu kao vi!”

Od svih gostiju, najviše je uzbuđenja donio Halid Bešlić sa svojim harmonikašem koji je otpjevao “U meni jesen je”. Istu su zatim ponovili domaćini na svoj teškaški način.

“Pratim te u stopu” donijela je gostovanje Nikša Bratoša na akustičnoj gitari i Muca Softića na harmonici. Iako fanovi benda nisu blagonaklono dočekali Maju Bajamić kao novu vokalisticu, zamjerajući joj što nema žestinu Lee Mijatović, ovo mi je zapravo bila jedna od dojmljivijih pjesama Teške industrije (ali zažmirit ću na sličnost sa Scorpionsima “Still Loving You” i Indexima “Predaj se srce”).

 

Polustoljetni bendovi

Industrija je prvi bend koji je napisao pjesmu o Nikoli Tesli prije 49 godina, a ponovno su je snimili prije šest godina kad je Goran Karan otpjevao novu verziju. Bilo je posve osvježavajuće čuti njegov vokal u pjesmi žestokog rock aranžmana uz prisjećanje na njegovo djelovanje u bendu Big Blue.

Posebno je zgodan bio dio koncerta kada je Propadalo govorio o povijesti svoj prvog benda Ars Nova (prethodno VIS Starac Vujadin) i njihove dogodovštine na nastupu sedamdesetih u Omišu kada su svirali novosklepani engleski iz kaubojskih filmova, tzv. Livno Cockney English. Tada im se na pozornici za električnom gitarom pridružio Dražen Klarić, glavni urednik i direktor Večernjeg lista, budući da je bio organizator i pokrovitelj koncerta.

Posebno iznenađenje večeri bili su braća Dragi i Žika Jelić iz Beograda, YU grupa, koji su s Teškom industrijom izveli “Čudnu šumu”. “Dobra veče svima i red je da čestitam prvih 50 godina postojanja grupe Teška industrija. Ja bi više voleo da kažem pola veka, to mi nekako bolje zvuči”, kazao je legendarni gitarist Žika Jelić i zatim otprašio veliki hit. YU grupa je samo dvije godine ranije također obilježila 50 godina postojanja. Bio je to veliki uvod za najveći glazbeni uspjeh Teške industrije “Život je maskenbal”, koja je ujedno označila službeni završetak koncerta. Publika je tražila još i kao da je tim zahtjevom malo iznenadila Propadala koji je ostao zbunjen sve dok ga Bešlagić nije potaknuo na bis. Tako smo dobili još izvornu verziju “Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj”, u nešto rockerskijem izdanju, koju je za Indexe skladao tadašnji klavijaturist Gabor Lenđel.

Iako više nije toliko prisutna u današnjem radijskom programu, Teška industrija i dalje je popularna među svojom generacijom. Ostala je i dalje sinonim sarajevske pop-rock škole. Da završim Bešlagićevim riječima, svaku industriju pretvaraju u park prirode. Kad te nešto stisne u prsima i uhvati neka tuga, oni ti pjesmom razgale pogled i uljepšaju dan. Što stariji, to bolje izgledaju. Bez trunke plastike na sebi izgledaju k’o visočke mumije. Zovu ih Ikarima bosansko-hercegovačkog duha. Gdje god dođu, naprave cirkus. Šetači su po žici mira i ljubavi, iskreni prijatelji zauvijek s dobrom zezancijom bez granice i predrasuda. Oni bi i na Marsu napravili atmosferu.

Propadalo je upijao sve što je mogao kako bi se bavio umjetnošću na način na koji se danas bavi. Sve je povezano, sve je isprepleteno, a ograničenja su mu donijela slobodu u izražavanju i istraživanju kreativnosti. Na granici je mainstreama, ali s frakcijama anarhizma, jer tko drugi može raditi takve kontradiktornosti pa spajati Halida Bešlića i Matiju Dedića, Ivana Dečaka i Gorana Karana. Ne treba, stoga, čuditi što Teška industrija kao bend suprotstavlja nespojivo i još uvijek traje. Zanimljivo je da će slavljeničku godinu zaokružiti knjigom o bendu koju je napisao Zlatko Gall.

Moglo bi Vas zanimati