11
velj
2022
Izvještaj

Bio sam na The Beatlesima u Zagrebu

the beatles, get back, imax, peter jackson

Get Back: The Rooftop Concert Foto: Blitz Promo

share

Čujte, bit ću iskren: ovo je moj najsubjektivniji tekst dosad, pa ne zamjerite. Ili zamjerite, jer me u ovom slučaju neće zasmetati. Ne kada se radi o glazbenom filmu kojem sam se veselio kao novoj ekranizaciji Kralja lavova. Ovdje nisu u pitanju lavovi, ali jesu kraljevi – The Beatlesi i njihov čuveni, posljednji koncert. Nastup je izvorno objavljen kao film 1970. povodom posljednjeg studijskog albuma Let It Be, ali skriveni materijali čekali su pola stoljeća dok ih redatelj Peter Jackson nije iskopao i presložio u novu priču s dramskim zapletom kojeg nismo vidjeli. 

Mjesto radnje: Apple Corps Ltd.
Vrijeme radnje: 30.1.1969. i 10.2.2022. 

Revitalizirani projekt Get Back u štreberskim statistikama izgleda ovako: redatelj Peter Jackson (Gospodar prstenova, Hobit, King Kong) 2016. godine dolazi do nevjerojatnih 60 sati neiskorištene sirovine s dvije sesije snimanja The Beatlesa. Prvi dio čini materijal s 40-minutnog live nastupa na krovu zgrade Apple Corps Ltd., dok je drugi studijski materijal koji će u kombinaciji postati Let It Be – album objavljen nakon razilaženja četvorke. Osim videomaterijala, Jackson se jedva snašao u 160 sati zvučnog zapisa snimljenog na osmokanalnom snimaču. Ali kao okorjeli obožavatelj, novozelandski je redatelj svoju strast uspio iskoristiti da bi svijetu dao doslovce drugi, svježi pogled na jedan od najpoznatijih rock nastupa u povijesti.

Jackson je materijal najprije isklesao do 18 sati materijala koje je onda morao brusiti i polirati dok nije došao na svega trećinu i šest sati svog skulpturiranja oblikovao u trodijelnu dokuseriju prikazanu u jesen 2021. na kanalu Disney+. Pravit ćemo se da do serije nisam došao drugim kanalima i da ću pričekati najavljen dolazak nove televizijske platforme da je pogledam propisno.

Klokanovim entuzijazmom sam dva tjedna iščekivao projekciju u zagrebačkom IMAX-u i odgovarao na pitanja zbunjenih promatrača o tome zašto se veselim nečemu što sam pogledao milijun puta. Jesam. Jesmo. Vjerojatno jesu svi koji upravo ovo čitaju. Prvi dio odgovora bio bi kao onaj i na pitanje zašto desetljećima preslušavamo pjesme koje obožavamo, a drugi je u činjenici da ga doslovce imamo prilike gledati iz drugih kuteva.

Ne samo da sam vidio kako Yoko Ono drži oko na Lennonu, kako su Lennonove prljave tenisice u neskladu s krznenom bundom ili kako McCarnteyju rub usnice bježi u kes i ozarenost na reakcije penjača krovova oko njih, nego i kako je murja – svjesna svoje formalne moći – uživala u sputavanju benda koji se već bio odavno potvrdio kao globalna senzacija. Neke stvari se ne mijenjaju, neovisno o vremenu i društvu u kojem se javljaju. Naravno, pritom mislim na fenomen The Beatlesa.

I ako ste pogledali dokuseriju, zašto bi iz nje izdvojen (već poznati) nastup gledali u IMAX-u? To je kao da u Beču odbiješ probati autentične Mozart kugle nakon što si jeo koječije varijacije i jer nisi jeo prvu spravljenu slasticu. Zvuk kinofilma prilagođen je formatu IMAX-a i time je perverzna poslastica poput doboš torte čiji se jasni slojevi stapaju u uhu gdje vode ljubav s tvojom nostalgijom. Da, pretjerano sam subjektivan jer tako funkcionira nostalgija.

Kako je četvorka zakoračila na nestabilne daske krova svoje zgrade, najprije sam se smjestio ispod njihove projicirane pozornice na dnu dvorane, ali umjesto da ih slušam odozdo s ‘ulice’, draže mi je bilo popeti se na vrh dvorane i gledati ih oči u oči. U slično vrijeme godine, sa sličnim vremenskim prilikama vani.

Jednosatni koncertni dokumentarac počinje s kratkom retrospektivom, od 1956. kada se McCartney i Lennon udružuju, do zadnje studijske sesije albuma Let It Be. Vremeplov funkcionira kao sažetak benda, iako žarište stavlja na odluku o prestanku nastupanja 1966. nakon kontroverzi preko bare, čime nas podsjećaju da će Ameri uvijek imati razloga za cenzuru i osudu. Ako ne znate o čemu se radi, još jedan razlog da pogledate film.

Točno u osam navečer, na zakrivljenom platnu zaštićenog zvučnim zidovima kreće prva izvedba naslovne “Get Back” gdje se s razdraganim i kosmatim bendom zajedno osmjehujemo, a nad daskama kina, kao i njihova krova, ritmično i sinkronizirano lupkamo u zadnjim redovima. Svega dvadesetak gledatelja i ja kojima sam, kolega Mušćet mi kaže, rušio prosjek godina. Ali svi smo htjeli vidjeti što je novo u klasičnom zapisu.

I ono što nam Jacksonov film nudi osim novih perspektiva koje dosad nisu ni vidjeli sami The Beatlesi, jest dokumentacija policijske intervencije koja se odvijala paralelno s famoznom svirkom. Kontrastiranjem dvostrukih kadrova Jackson je u zapis redatelja Michaela Lindseyja-Hogga iz 1970. unio konflikt, čime dokumentarac dobiva drugu dimenziju, sličniju igranom filmu ili kazališnoj predstavi kojima je konflikt, odnosno zaplet srž.

“We don’t appreciate this, mate” (policija)

I dok znamo da će panduri slavodobitno prekinuti koncert u trećoj izvedbi “Get Back”, ne možeš se oteti želji da se odvije nešto što objektivno znamo da se nije dogodilo.

No kako se dobar glas (i dobar zvuk) daleko čuje, tog 30. siječnja 1969. odjekivao kilometar dalje u Compton Streetu, ali i pola stoljeća kasnije zvučnim i video kanalima svim pravcima planeta. I zato, istina je, možemo sve ovo vidjeti na nekakvim manjim ekranima, od onih iz džepa do onih iz dnevnog boravka, ali ovakvu punoću zvučnih valova nećete zajahati ni iz jedne druge stolice osim one u kino dvorani gdje je pažnja usmjerena na četvoricu mladića kojima dugujemo rock’n’roll.

Moglo bi Vas zanimati