The Lemonheads u Vintageu: koncert iz crnih scenarija

Nestabilan životni ritam rokerske autobusne turneje ne djeluje kao pogodno sigurno okruženje za rehabilitirajućeg junkieja

Male su šanse da je itko prisutan na koncertu koji su u utorak, 16. rujna, započeli te nekih pola sata pokušavali odsvirati olinjali Petar Pan college-rocka Evan Dando i njegovi legendarni te opet novim facama popunjeni The Lemonheads, pa čak i najveći okupljeni obožavatelji benda, u zagrebački Vintage Industrial Bar došao sa sigurnošću očekujući nastup koji bi se čak i uz nešto naguravanja mogao smjestiti u gabarite najšire shvaćenoga normalnog nastupa nekog izvođača.

Dandovu reputaciju nekadašnjeg dječaka izgubljenog u nekoliko desetljeća dugom tužnom ciklusu skidanja s opijata i gotovo momentalnoga ponovnog navlačenja na njih, kao i ne skroz nepoštenu optužbu na račun autorskog život(arenj)a na staroj slavi, nisu uspjeli ukrasiti ni redom odlični najavni singlovi napokon zgotovljenoga novoga autorskog albuma Love Chant, prvog nakon neshvatljivo zanemarenog eponimca iz 2006., a nisu im pomogle ni prvo kapajuće, pa onda cureće informacije o nizu donekle ipak podnošljivih eskapada i poluincidenata dosadašnjeg dijela ovoljetne europske turneje.

Točka pucanja

Poklonici su tako sinoć u klub došli s nadom da će Dando uz pomoć nekako konzerviranih zaliha svojega opjevanog šarma i na snagu opsežne gomilice ponajljepših pjesama ikad napisanih, neovisno je li ih napisao sam ili u suradnji s prijateljima, ili su to učinili njegovi brojni uzori i idoli, opet uspjeti opravdati status širitelja ugodne nostalgije, kako je to u Zagrebu bio učinio na svoja dva prethodna koncerta, prije tri godine na istome mjestu i prije šest u Tvornici kulture (dok je za vrijeme Rokaj festa 2008. bend ipak bio aktivan u punom smislu riječi). Poneki su se zlonamjernici, s druge strane, svakako na koncertu pojavili želeći svjedočiti potencijalnom rasulu i nabaviti nešto materijala za ruganje ili barem municije za moraliziranje. Ono što smo naposljetku svi skupa dobili nažalost je nadmašilo strahove iz najcrnjih scenarija prvih te bi se vrlo lako moglo, barem ako/dok se bend sutradan ne pojavi na zakazanom koncertu u Parizu, ispostaviti točkom pucanja ove inkarnacije Lemonheadsa, koliko god ozbiljne pare bile uložene u turneju, novi album i najavljene Evanove memoare „Rumours Of My Demise“, koji bi trebali izaći za nekoliko tjedana.

Startno se zagrijavanje gitara i pojačala neuspješnim pokušajima obrađivanja klasika rocka dijelom i moglo očekivati jer Dando nipošto ne odaje dojam discipliniranog muzičara koji ozbiljno shvaća tonske probe, nego sve te pripremne tričarije delegira roadieju i odličnoj, stoičkoj i patničkoj ritam-sekciji koju trenutačno čine bubnjar John Kent iz nekadašnjeg benda Radish Evanova druga Bena Kwellera i basist nešto duljeg staža Farley Glavin. Već je prilikom prve regularne pjesme, inače fantastične nove „Deep End“, počeo negodovati pretjerano čak i za svoje zloglasne standarde. Prepoznatljivo manično prtljanje po potenciometrima gitare i nasumično paljenje/gašenje pojačala – koje vrši manirom prenabrijanog čovjeka koji se niti trena ne može smiriti da čuje i razmisli što želi postići, nego je zadovoljan samo u momentu pronalaska željenog zvuka, koji mu onda dosadi čim potraje dulje od dvije sekunde – pojačao je neprekidnim žaljenjem na, prema njemu, neadekvatne monitore i mikrofoniju koju barem u mojemu drugom redu baš i nije bilo moguće čuti.

Kad sam nakon prve dvije pjesme naivno pomislio da je nekakav zamah uhvaćen i da se Dando prisjetio da njegovu bubblegum-punku i indiejanskome gradskom countryju savršenost razglasa u globalu i ne treba, prigovori su se momentalno vratili na drugu turu. Kasnije si nisam dopustio takvu pogrešku, iako se tu i tamo znalo učiniti da pjesme pomalo počinju teći bez obraćanja pažnje na umišljene tehničke probleme, a Evanu se potkralo i pristojno ophođenje s toncem. Koje je ekspresnom brzinom naslijedila nova stručna procjena da je zvuk „fucking shit“ i da on tu ne može ništa napraviti, pa je rješenje pronašao u slanju izmučene ritam-sekcije u zabinje i preskakanje u redoviti akustični dio seta jer, kao, valjda je akustara bolje ozvučena. Nećete dobiti previše bodova za pogađanje koliko je kakvo-takvo zatišje potrajalo; nakon uvodne dvije obrade, tri računamo li i davno posvojenu „The Outdoor Type“, jesmo napokon bili čuli jednu pjesmu s divnog albuma „Come On Feel The Lemonheads“, koji je prema najavama trebao biti izveden u cijelosti kao potporni stup programa, ali i ta se preslatka „Being Around“ odmah potom rasula u ponovno sviranje već odsviranih pjesama, osvježene kritike o „sranjima iz monitora“ te nešto što se barem laički može proglasiti potpunim raspadom sistema uslijed mentalnog rastrojstva.

Demon na pozornici

U ovome bih se momentu, međutim, morao ograditi od hrabrijih procjena nečijeg zdravlja sve i da nije riječ o Evanu Dandu, omiljenoj mi propalici koji je snimio barem četiri od mojih najdražih albuma svih vremena i koji je izvršio presudni utjecaj na moje doživljavanje muzike u formativnim srednjoškolskim godinama. Osjećam da mu dugujem i puno više od odmjerenosti i dobrih namjera. Samo ne znam kako pronaći drugi način za kontekstualiziranje potpunog podemonivanja kada je vidno frustriran svime i svačim, a najvjerojatnije ponajviše sobom, podigao sintić koji je dotad mirno neiskorišten čekao sa strane i počeo ga bacati i razbijati po stejdžu. Nije djelovalo da postoji opasnost da ga hitne u publiku, ali više je straha izazvalo shvaćanje da je, žargonski definirano, Evan puka ka kokica. U tom je trenu nastala srećom kratkotrajna i kasnije deeskalirana gungula jer su na pozornicu smiriti situaciju došli iznervirani menadžer i Evanova supruga, a u backstage su, iz kojeg su izjurili jadni članovi benda, bili pozvani i redari, zlu ne trebalo. Dando ih je sve nadmudrio skakanjem direktno u publiku, koju je čak i pitao je li najbolje da izađe svirati vani, a jednom kada se vratio na pozornicu je pokušao prkosno sve komentirati pripadajućom prevarantskom „My Idea“, ali hladnije su glave prevladale.

Promotivni intervjui koji prije listopadske objave albuma Love Chant ovih tjedana izlaze u muzičkim medijima nisu, naravno, mogli izbjeći adresiranje razloga toliko duge Evanove stvaralačke pauze, na što je on prilično otvoreno i detaljno odgovarao opisujući svoje probleme s ovisnošću i načine borbe protiv njih. Upozoravajuće je bilo njegovo priznanje da, unatoč skidanju s dopa, ne smatra da mora apstinirati od ostalih opijata jer, prema njemu, oni nisu toliko opasni niti mu odmažu u kreiranju i sviranju muzike. Najmanja je sinoćnja tragedija to što se pokazalo da u takvoj procjeni griješi, jer sjajnih je albuma i prelijepih pjesama ostavio za nekoliko života, ali očito je da trenutačno troši i još jedan od tih, ruku na srce, ekstraživota koje je zaradio dobrom voljom prijatelja, suradnika i obitelji. Nestabilan životni ritam rokerske autobusne turneje ne djeluje kao pogodno sigurno okruženje za rehabilitirajućeg junkieja, ali možda mu upravo angažman oko onoga što najviše voli i moguće jedino zna raditi zapravo treba da osjeti svrhu, pa posljedično i spokoj? Nemam pojma.

Znam samo da Evan Dando, čovjek koji pjesme toliko voli da ga je generalno nemoguće zaustaviti dok svira – u Vintageu je 2022. bio odsvirao 34 pjesme, u Tvornici 2019. 30, na Rokaju u festivalskom setu je kompletnom albumu „It’s A Shame About Ray“ bio dodao još osam – svoj koncert ne bi nikada prekinuo napola da je iole prisutan i priseban. Vjerujem da pomoć dobiva, ali je očito da je mu treba i još više i još trajnije. Da se ovo što se sinoć dogodilo kod nas bilo zbilo u Amsterdamu, Berlinu ili Zürichu ususret Zagrebu, ja bih svejedno sinoć spremno krenuo na koncert. Sudim li prema singlovima, „Love Chant“ će mi biti visoko na ljestvici najdražih albuma godine. Nakon sinoć, međutim, više nisam siguran da time Evanu činim dobro.

Pokušaj set liste: Deep End – In The Margin – Rockin Stroll – Confetti – Hospital – Tenderfoot – Bit Part – My Drug Buddy – Ceiling Fan In My Spoon – Speed Of The Sound Of Loneliness – Landslide – The Outdoor Type – Being Around – kaos