TransAcoustic u Klubu Kazališta Komedija: Spretna plovidba žanrovima

Prvi nastup TransAcoustica u Zagrebu prošao je opuštajuće i bio jedan ugodan i pravi vremeplov za slušanje u ovo posebno užurbano predbožićno vrijeme

U pojedinim skladbama Ivi i Jošku pridružili su se specijalni gosti / Foto: Petra Srđenović

Jedan glas i jedna gitara, ne može biti izravnije od toga. Ovako su svoje nastupe zamislili Iva Ivković Ivanišević i Joško Tomić Joke koji stoje iza splitskog dua TransAcoustic i tako su se pojavili na svom prvom i službenom zagrebačkom koncertu u četvrtak, 19. prosinca, u Klubu Kazališta Komedija.

Kroz dugogodišnje muziciranje izbrusili su svoje prednosti i tako se nisu utopili u pratećem “orkestru” jednom kad im se pridružio na pozornici nakon uvodnih “Da sam ja netko” i “Ljubav se zove imenom tvojim”. Josip Radić na bas gitari, Danko Krznarić na klavijaturama i Surka oplemenili su njihovu ideju putovanja kroz prilično različite glazbene žanrove, ali zadržali akustičnost u izvedbi. Također, s njima su izveli autorsku pjesmu “Nema veze” (Darko Bakić) koju su predstavili na ovogodišnjim Melodijama Jadrana i “Pokidana jedra” (Darko Bakić/Tihana Buklijaš Bakić). Iz pomno odabranog materijala, opipljiv je pijetet prema sevdahu, bluesu i klasicima domaće glazbe gdje svojom vizijom ovih djela isprobavaju najbolje načine da uvedu publiku u novo slušanje glazbe, pritom polako provlačeći svoju autorsku. Ta je misao zacementirana pažnjom pri aranžiranju svake pjesme, pazeći da se ne udalje previše od originala dok i dalje pokušavaju ponuditi nešto novo, a ne samo ideje koju su već predstavili drugi. Vidi se da ovaj pristup ima najbolji učinak jer je bendu dopušten dovoljno velik prostor za uljepšavanje zvuka bez skretanja i ometanja fokusa ili strukture same pjesme. Arsenov klasik “Sve što znaš o meni”, jedna od najizvrsnijih ljubavnih pjesama i savršen primjer za opisivanje ideje koju TransAcoustic ima. Sa svojim užurbanijim i ekspanzivnijim, gotovo plesnim aranžmanom, ovaj se sastav igra pjesmama koje smo navikli slušati na određen način. Sličan komentar vrijedi i za “Da li znaš da te volim” Dade Topića i Timea.

Domaći i strani klasici

Prije nešto više od godinu dana ipak su se predstavili obradom Gibonnijeve “Kad sam nasamo s njom”, u njihovoj verziji “Kad sam nasamo s njim”, koju je posebno pohvalio sam autor, a još jedna sasvim lijepa obrada, puno drukčija od originala, bila je “Nije to ljubav” grupe Buđenje. Nešto drugačije, akustičnije čitanje samog benda objavljeno je prije devet godina u suradnji s Quartetom Preludeom, no čini mi se da je tek u izvedbi TransAcoustica izašla sva snaga ove Bakićeve pjesme. Ivin se glas čini idealnim za temu i fraziranje – od pametnog načina na koji su usporili pjesmu do rastezanja slogova kako bi se podvuklo značenje.

Nakon pola sata domaćih klasika, zakoračili su i u područje strane glazbe, možda više gažerske, izvodeći nešto poput “Give Me More Reason” Tracy Chapman i “Back To Black” Amy Winehouse. Upravo je, recimo, kod Tracy Chapman do izražaja došla Ivina metal pozadina gdje je pjesmu zagrizla i režeći je impresivno dovela do vrhunca. Upravo je na takvim mjestima vidljivo kako lakoća izvođenja one “laganije” glazbe itekako ima jasne i čvrste temelje. Kao iskusni izvođači kaljeni na sezonskim i event svirkama, oni razumiju važnost pridržavanja konciznosti, privlačenja publike, zadržavanja njihove pažnje i maksimiziranja utjecaja detalja neočekivanih obrata. Tako su spojili “Tennessee Whiskey” s Arsenovim “Odlaskom”, gdje je i publika dobila jednu priliku pokazati svoje vokalno umijeće.

Ono u čemu ovaj sastav doista uspijeva jest kada na ovakav jazzy/swing način predstavlja neke dosta poznate, ali puno manje izvođenije pjesme u ovakvim formatima, nešto poput “Smells Like Teen Spirit” ili “Tainted Love”, Nešto slično je, u puno većim sastavima, popularizirao i brendirao Scott Bradlee kroz svoj Postmodern Jukebox koncept.

Usporavanje sa zadovoljstvom

Ljubitelji tradicionalnih stilova i sevdaha razveselili su se pjesmama u posljednjem dijelu koncerta, u izvanrednom setu tugaljive glazbe koja ima dovoljno primjesa melankolije da pojača poruku, s instrumentalnim dionicama laganog tempa i, s na pravim momentima, prigušenim i suptilnim pjevanjem. TransAcoustic su delikatno obradili “Pjevat ćemo šta nam srce zna”, “Sve smo mogli mi”, “Kafu mi draga ispeci”, i mirnom i melodičnom gitarskom dionicom uokvirili nježno-sjetni vokal. Bez potrošenih nota, iznijeli su elegičan karakter ovih pjesama. Čeznutljiva “Što te nema” izvedena jednostavno prekrasno, sa savršeno uhvaćenom tugom. Joško je prije svega izvrstan gitarist i njegovo sviranje osvjetljava svaku pjesmu, a posebno u ovakvim situacijama kada pjesmu karakterizira njegovo virtuozno sviranje (“Ah, što ćemo ljubav kriti”).

Ovdje je vrlo jasno vidljiva ogromna sposobnost TransAcoustica da skreću kroz žanrove, jer spretno upravljaju širokim spektrom melodija. Koliko god bilo impresivno Joškovo sviranje i mijenjanje različitih gitara i mandoline, kompletan sastav zvuči strastveno, zreo i precizno. S ovakvom vokalnom tehnikom, Iva je zasigurno u prvom planu. Jednostavna, sirova, ali opet i uglađena, vokalno se predstavlja u vrhunskoj formi i pokazuje raznolikost vokalnog fraziranja. Unatoč svemu tome, vjerojatno ne bi zvučala publici toliko zanimljivo puna dva sata da nema konstantnu i raznoliku instrumentalnu podršku u pratećem bendu. Gotovo lijeno raspoloženje, ali krajnje zadovoljno, povezujem s nečim gotovo mističnim, nekom životnom silom koja prolazi glazbom i svijetom, pa čak i nama, ako samo usporimo dovoljno da je osjetimo. U svakom slučaju, prvi nastup TransAcoustica prošao je opuštajuće i bio jedan ugodan i pravi vremeplov za slušanje u ovo posebno užurbano predbožićno vrijeme krcato događanjima. Ako ih još niste ulovili kako sviraju uživo, trebali biste, jer su se u Klubu Kazališta Komedija uspjeli prikazati u najboljem svjetlu.