TransAcoustic: od obrada do originala
U vrijeme kada je Gibonni održavao koncerte u zagrebačkoj Areni, društvenim mrežama je počela kružiti videosnimka glazbenika koji su obradili njegovu pjesmu iz ženske perspektive. Riječ je o pjesmi koju je izvorno snimio Oliver, “Kad sam nasamo s njom”, odnosno, u ovom slučaju “Kad sam nasamo s njim” koji je snimio duo TransAcoustic
Duet koji se po potrebi proširuje dodatnim članovima / Foto: Antea Mrčela
Iza imena TransAcoustic stoje Iva Ivković Ivanišević i Joško Tomić Joke, splitski dvojac koji godinama nastupa u raznim sastavima svirajući pretežito obrade na sebi jedinstven način. Spojili su ih ljubav prema improvizaciji te manjak vremena za probe i razna uvježbavanja. Oni nisu glazbenici koji će preslušavati snimke ne bi li otkrili tajne tuđeg zanata. „Apsolutno ne želimo studiozno slušati tuđe pjesme“, gorljivo će Joško, koji je u ovom sastavu zadužen za instrumentalni dio. „Dovoljno nam je čuti pjesmu samo jednom u nekom mirnom ambijentu, biti sam sa sobom, i eventualno zapisati osnovne harme, posložiti neki kostur, onda je pustiti i jednostavno početi muzicirati“, jasno će gitarist koji je godinama bio u potrazi za fadom s Jelenom Radan, ali i u pratećem bendu Luke Nižetića, s grupom Dalmatino, Ivom Perkušićem i klapom Šufit.
„Super mi je što ti imaš taj klasičarski pristup kad slažeš aranžman“, ubacuje se Iva, „ja to moram moći vokalno interpretirati jer nisam sklona ponavljanju tuđih interpretacija. Dovoljno poznajem i glas i ono što mi odgovara. Toliko sam godina u glazbi da radim neki svoj vokalni aranžman.“ Upravo je ovdje početak izgradnje njihovih pjesama, u intonacijskoj prilagodbi pjevačici, a ne u poziciji koja odgovara sviračima.
„Nama je važno ispričati priču, a ja to ne mogu ako sam u nekom grču i ako to ne mogu napraviti iz mjesta gdje meni zvuči autentično. Tako radimo sve! Volimo puno domaćih stvari, mnogo je autora koje stvarno respektiramo i s takvim ih guštom sviramo, ali na apsolutno naš način“, kaže Iva. Publika koja ih sluša na mjestima gdje redovito sviraju već je lagano zaboravila kako zvuče originalne pjesme jer se privikla na interpretacije TransAcoustica. Iva se smije jer kaže da najčešće dobiva upravo takve komentare. Iako su vrlo različiti u glazbenom izražaju, upravo je ta različitost ono što ih spaja. Kada su započeli svirati 2016., uopće nisu razmišljali o imenu, no s obzirom na to da je svaka njihova glazbena improvizacija uvijek završila s istočnjačkim prizvukom i u nešto drugačijim ljestvicama, ime TransAcoustic logično se nametnulo. „U prosjeku nam pjesma traje deset do dvanaest minuta. To je super jer nikad ne znamo gdje ćemo završiti i nikad ne sviramo dvaput isto.“
Ideja o snimanju vlastitog materijala postojala je dugo, ali poticaj je stigao nakon jednog nastupa koji je okupio veliki broj glazbenika i kada su po stoti put dobili komentar: „Dobro, ljudi, što vi radite više?“ Jer još uvijek ništa nisu snimili. Odlučili su stati na loptu, smanjiti broj nastupa, počeli dogovarati koncerte, veće bine i bolje suradnje. „Iako smo TransAcoustic nas dvoje, uvijek smo voljeli složiti ekipu i nastupati u orkestralnom izdanju. Radi korone morali smo nastupati kao duo, ali zato sada, kad smo odlučili doći u studio, u dogovoru s našom izdavačkom kućom Scardona, postavili smo cijelu ekipu – i to probranu! U jednom smo danu snimili i ovu pjesmu sa spotom, ali i još nekoliko njih. To su bili fenomenalni aranžmani na licu mjesta“, oduševljeno govori Iva.
Snimanje Gibonnijeve pjesme bio je više izlet nego pravilo. TransAcoustic želi snimati vlastite pjesme i otvoreni su za suradnju s drugim autorima, ali najvažnije im je osjetiti isti senzibilitet.
„Volim filozofske teme i kad mi netko uspije u tri rečenice stvarno dočarati jednu cijelu priču. Ne volim banalne ljubavne teme, s tim da ću dozvoliti, ako mi je jako zanimljiva priča s producentske i glazbene strane, da mi je tekst malo banalniji. Ne mora biti uvijek toliko dubok i kompliciran, ali onda mi cijela priča mora štimati – moram imati neki svoj scenarij u glavi. Meni je vrlo važna ta tematika samoizražavanja. Ova Gibina pjesma ‘Kad sam nasamo s njom’ uvijek mi je bila jako draga i nekako ostavljena po strani. Mislim da je to jedna vrlo zrela pjesma i da se neka masovna publika ne može povezati s njom. Silno mi se svidjelo kako je Gibonni zrelo opisao iskustvo ljudskog rastanka – ‘to više nije moja muzika’. Meni je to apsolutna genijalnost. Sto puta smo izgovorili tri jednostavne riječi, ali u tom su mi cijelom scenariju apsolutno genijalne“, kaže Iva.
„Krenuli smo s obradama, da bi krajnji cilj bio ovo o čemu pričamo sada“, ubacuje se Joško. „Mislim da je apsolutno svetogrđe da ljudi skrivaju talent i da ga ne realiziraju. Hoće li ga pokazati svijetu nebitno je, ali mislim da je jako važno ostati vjeran talentu i ulagati u njega. Možda mi sada ne živimo od njega, no to ne znači da ga ne trebamo punom forcom razvijati“, zaključuje Iva.
Joško ipak nije tako daleko od TransAcoustica. Svoju ljubav prema glazbi i gitari njeguje i kroz poduku djece u jednoj školi gitare. „Iako je to škola na bazi sluha, rock’n’roll je u pitanju, početni solfeggio svako dijete mora znati. Tako ih ipak potičemo i ohrabrujemo, te će im note možda ipak trebati u životu“, objašnjava Joško i kroz smijeh dodaje kako je i muzička ‘posvuduša’ na festivalima, ali i studijski glazbenik.
